Ukoričeni rock, kako sam davno nazvao knjige o rocku, posljednjih godina, nakon pravog booma, u nas je počeo jenjavati

Led Zeppelin – Biografija (Rockmark)

No agilni izdavač Krešimir Blažević, vlasnik Rockmarka, nije se dao smesti ili obeshrabriti i svakim danom pojačavao je izdavanje domaćih autora, prijevode svjetskih klasika, a prodaje i originale na engleskom jeziku. I uopće se ne žali na prodaju knjiga. Naprotiv.

Ovo ljeta napravio je boom biografijom benda Guns N’ Roses, a za jesenske i zimske dane upravo je objavio biografiju Led Zeppelina iz pera Boba Spitza. Velebno izdanje ne samo zato što ima 600 stranica, nego sadržaj slojevit i višeznačajan kao što ga ima i Led Zeppelin u povijesti rocka te popularne kulture dvadesetog stoljeća. Štivo se čita poput napetog trilera i daje sveobuhvatan uvid s glazbenog, kulturološkog pa čak i sociološkog aspekta. Da ne govorimo o showbiz elementima, divinizaciji kao u hollywoodskih filmskih zvijezda i Zeppelinima kao jednom od najprofitabilnijih projekata.

U vezi businessa ogromne zasluge ima njihov menadžer Peter Grant, gromada od čovjeka i rock menadžera. Silnu je kreativnost Zeppelina Peter Grant znao kao malo tko pretvoriti u velike poslovne operacije s fascinirajućim zaradama, rasprodanim koncertima i albumima. Singl nikad nisu izdali jer im nije ni trebalo, mada su svi drugi i najveći singl imali kao temelj karijera. Za jedan od koncerata na Floridi, početkom sedamdesetih, prodali su u hipu 58 000 ulaznica i to je postao najveći open-air koncert u povijesti rocka s plaćenim ulaznicama do tad! Peter Grant ne samo da je bio mozak poslovnih operacija, nego i  najstroži kontrolor prodaje ulaznica za koncerte.

Sedamdesetih godina, kad se sve ovo događalo s Divovima Rocka, Zeppelini bi prodali 100 000 ulaznica onoliko brzo koliko je ondašnja tehnologija to dopuštala. Nije bilo interneta, nego si ulaznicu mogao kupiti samo na određenim blagajnama u pretprodaji pa su se redovi stvarali nekoliko dana prije početka prodaje. I usprkos ograničenjima bilo je švercera, preprodavača ulaznica (tad je u uporabi bio izraz ‘tapkaroši’), ali to bi toliko naljutilo Petera Granta da bi osobno fizički napadao one koji bi na ulici uzvikivali „spare ticket“ tj. nudili su ulaznice po astronomskim cijenama.

Osobito cijenim biografiju Boba Spitza jer je, naravnot, na početku knjige dao društveni okvir nastanka Zeppelina. Oni su osnovani 1968. i snimili svoj epohalni prvi album za svega 32 sata, ali korijeni (naročito Jimmyja Pagea) sežu mnogo godina prije, kad su mladi engleski muzičari otkrili blues. Među njima bili su i Keith Richards, Mick Jagger i Eric Clapton, Brian Jones. Oni su se jednostavno omađijali Robertom Johnsonom, Muddyjem Watersom ili Johnom Leeom Hookerom i Williem Dixonom. Naročito kad su ti američki bluesmani došli svirati u Englesku. Kakav pravi kulturološki šok!

Od kojeg su svakojako ozdravili tadašnji tinejdžeri jer su konačno dobili glazbu koja ih je uzdigla do neba. Engleski tinejdžeri, ističe Bob Spitz: „Početkom šezdesetih godina blues je otkrila i generacija poslijeratnih tinejdžera, kao lijek protiv dosade koja je gušila njihove živote… Ionako nisu pripadali nijednoj klasi u društvu koje je cijenilo svoje lako uvredljive Sireve i Lordove. Tinejdžeri nisu imali svoj prihod, imali su nula utjecaja i budućnost kojoj jedva da su se mogli radovati.“

Imali su pravo slušati blues i uživati u bluesu. A tek kad su se pojavili Zeppelini, koji su na temeljima bluesa postali, po Spitzu, „dinamičan, bezobziran, subverzivan, ekstreman rock and roll“.

Bili su ekstremno bučni i ekstremno divlji, ali skloni i improvizaciji poput The Cream prije njih. Spitz opširno i znalački, bez želje za dodatnom mitologizacijom (prije demitologizacijom) analizira vrlo konkretno slojevitu karijeru Zeppelina. Čak je u knjigu stavio i fotografiju liječnika s kuferom lijekova koji je na turneji bio uz njih 24 sata. Navodno bi mu Page uvijek znao ukrasti dosta sedativa.

Led Zeppelinsu aktivni bili od 1968. do 1980. Kad je u rujnu umro bubnjarčina John Bonham. Pitao sam Jimmyja Pagea zašto ustvari nikada više nije reaktivirao Led Zeppelin i očekivao da će mi reći: „Možda bi to i bilo moguće, ali kad se sjetim da na pozornici nema Bonhama, uvijek bi me prošla volja.“ Toliko je bio važan Zeppelin.

Jimmy Page i Robert Plant u Beču/autor nepoznat, privatna arhiva Ante Batinović

Imao sam sreću (a valjda i pamet i iskustvo) da doživim uživo jedan od posljednjih nastupa originalnih Led Zeppelina, dva ili tri mjeseca prije Bonhamove smrti. U Beču, Stadthalle, 18 000 ljudi. Zeppelini su obično svirali oko tri sata: prvi i zadnji set divljačka tutnjava i svirka ni za kakvu usporedbu, izvrsnost u najboljem značenju te riječi.

Srednji dio bio je rezerviran za folk, akustiku i slično. U Beču je tad izostao taj dio jer baš u trenutku kad se Page primio akustične gitare, netko iz publike bacio je prema pozornici petardu koja je eksplodirala ispred Jimmyjeva lica! Da, i to je moguće na lijepom plavom Dunavu.

Neozlijeđen, ali ozlojeđen, Jimmy je u kombinaciji engleskog i njemačkog jezika vrisnuo da je to napravila svinja i otišao u backstage. 18 000 ljudi uskomešalo se da su se podno tribina pojavili i specijalci, ali sve se smirilio i u neka doba evo Pagea i ekipe na pozornici. Uslijedila je tako divljačka (baš takva!), ali fascinantna dvadesetminutna izvedba ”Whole Lotta Love”, da sam ostao i bez daha, kao uostalom i mlađahno Prljavo klazalište u čijem sam društvu bio u Stadthalle. Valjda je samo Jasenko Houra bio punoljetan.

Jimmy Page u Beču/nepoznat autor, privatna arhiva Ante Batinović

Sljedeći put bio sam s jednim od Zeppelina – Robertom Plantom – također u Beču, 1993. Plant je samostalno nastupao na Rock am Ring Festivalu na nogometnom stadionu u Prateru. Glazbeno, to je bila sasvim druga priča od one iz Stadthalle. Našli smo se u backstageu, na nečem što bi mogli nazvati pressicom. Bila je potpuno opuštena atmosfera, dobra zafrkancija i nespominjanje Led Zeppelina (a i čemu?), dok nisam pitao Roberta Planta osjeća li se i danas seks simbolom, što je nedvojbeno bio u sedamdesetima.

Na to je ‘poludio’, ali mi s osmijehom uzvrati: „Ma kakav seks simbol?! Zar ovako kao ja sad izgleda seks simbol?“ Nazdravili smo boljoj prošlosti, a onda mu je pristupila meni nepoznata novinarka i počela o tome kako su ga djevojke stvarno željele. E, sad je bilo Plantu svega dosta: „Što je ovo? Tko je ovo dvoje uopće pustio da dođu ovdje?“ Strasti su se smirile. Inače, na Prateru su uz Planta nastupali i Def Leppard, Danzig, Leonard Cohen (u tri poslijepodne po žarkom suncu) te mnogi drugi, ali i INXS, koji su bili u takvom (ne)stanju, naročito Michael, da sam napustio Prater nakon pola sata njihova nastupa. Katastrofično za tako veliki bend.

No, sve je to rock and roll. Ha? Nekoliko godina kasnije u Zagrebu Jimmy Page i Robert Plant u Domu sportova. Pri intervjuu u Esplanadi Robert me se sjetio iz Beča i rekao: „Samo nemoj opet o seksi rock zvijezdi!“ I nisam. S Jimmyjem Pageom čavrljao sam o njemu omiljenim drugim žanrovima: „Obožavam operu. Ali to ne znači da imam živaca otići u teatar i slušati cijelu višesatnu predstavu. Kod kuće, u miru često slušam niz arija.“

To su neki moji izravni susreti s Led Zeppelinom. Sve ostalo Bob Spitz (ponavljam: na 600 stranica!), majstorstvom pripovjedača, opisuje  u vezi divovski velikih rock zvijezda, vješto razdvajajući mit od stvarnosti. Mit sigurno nije da su i danas nedostižni u rocku po divljim porivima u studijskom kreiranju, a naročito uživo. Da su samo stvorili ”Good Times Bad Times” u trajanju od 2 minute i 45 sekundi, bilo bi dovoljno. Ova biografija to sve obrazlaže detaljno. Bravo, Bob Spitz!