100 godina od rođenja velikana avangarde

O stotoj godišnjici rođenja Luigija Nona, rodonačelnika mnogih važnih avangardnih pojava, valja se prisjetiti njegova mjesta u glazbenoj kulturi poslijeratnoga razdoblja, ali, i još važnije, uputno je raspraviti o njegovu kasnijemu značenju za generacije mlađih skladatelja (ili umjetnika i umjetnica, u najširemu mogućemu smislu)

„Tradicija nije obožavanje pepela, već očuvanje vatre“, pregnantno je sažeo Gustav Mahler, jer slijepo pridržavanje prošlosti, bez njezina razumijevanja, promišljanja iz ugla sadašnjosti, ali i potiranje njezinih bitnih i dinamičnih aspekata lišit će nas progresa i mnogih važnih lekcija.

„Tradicija nije obožavanje pepela, već očuvanje vatre“

A za promišljanje uloge umjetnika u svijetu koji ga okružuje, za revalorizaciju toga istoga svijeta i nastojanja da umjetnost ‘vrati dug’, upravo Luigi Nono može služiti kao paragon takvih težnji. Rođen je u dobrostojećoj obitelji, s ocem uspješnim inženjerom, u kojoj se nije nužno moralo toliko baviti najsurovijom realnošću, a sjetimo se, Nonovo mladenaštvo odvija se ispred panorame Drugoga svjetskog rata i svega što je uslijedilo netom.

Oblikovanje poetike otpora

Opći sentiment u njegovu najbližemu okruženju bio je u načelu neprijateljski prema fašizmu, što je i u mladoga skladatelja podgrijalo želju da stvari priđe što konkretnije. Spriječen zbog zdravlja stupiti u vojnu službu i pridružiti se Pokretu otpora, u sastancima mladih venecijanskih socijalista pronalazi načine za dijeljenje i oblikovanje vlastite političke te kulturne ideje protivne režimu.

Obiteljsko je okruženje za Nona označilo još jednu važnu točku napajanja, onu umjetničku; njegov djed, također Luigi Nono, bio je priznato slikarsko ime, djedov brat Urbano bio je kipar, a po majčinoj je strani Nono imao baku pjevačicu i pijanisticu. Usto su i otac i majka amaterski svirali glasovir, njegovali su i kulturu pohođenja kazališta i koncerata, a izvori često spominju i golemu kolekciju gramofonskih ploča koja je u obitelji, uz knjižnicu, bila važan čimbenik utiskivanja najrazličitijih kulturnih impresija u mladu osobu žednu novih saznanja.

Od godine 1941. Luigi Nono uči kompoziciju kod Gian Francesca Malipiera, važne ličnosti njegovih formativnih autorskih godina. U glazbenome je smislu to iskustvo obilježila tradicija vokalne polifonije i madrigala, ipak premrežena i modernističkim stremljenjima i impulsima koje u to vrijeme odašilje Druga bečka škola i Sunce njezina sustava – Arnold Schönberg. No ono što svakog kreatora izdvoji iz linije drugih stvaratelja svojega vremena jesu kreativnost i smjelost ključne za prekoračenje u zonu nepoznatoga, a za Nona je prvi od takvih izleta predstavljalo poznanstvo s Brunom Madernom, glazbenim čudom od djeteta, tek četiri godine starijim od njega.

Pod njegovom je palicom Nono praktički od nule započeo skladati, okrenuvši leđa venecijanskoj tradiciji i svemu što ona u glazbenome smislu znači.

Ono što svakog kreatora izdvoji iz linije drugih stvaratelja svojega vremena jesu kreativnost i smjelost ključne za prekoračenje u zonu nepoznatoga

Ovaj moćni duo sudjelovat će od tada i na glasovitim Darmštatskim ljetnim tečajevima nove glazbe, što kroz izvedbe vlastitih djela, što kroz predavačku aktivnost (za Nona je ovo slučaj od 1957.). Kao i kod svakoga pravoga kulturnoga kružoka – susreti, razmjene i diskusije postaju ono pravo mjesto novih spoznaja i pomaka. A što se dogodi u Darmstadtu, nikako ne ostaje u Darmstadtu, nego mijenja glazbeni svijet.

Luigi Nono i Karlheinz Stockhausen na Ljetnim tečajevima za Novu glazbu u Darmstadtu 1957. godine / Foto: Seppo Heikinheimo

Promicatelj novih glazbenih ideja

Nadalje je ovaj kontekst za Luigija Nona učvrstio njegov položaj promicatelja novih glazbenih ideja te on, uz Pierrea Bouleza i Karlheinza Stockhausena, zasjeda kao stjegonoša europske avangarde. Njezina je snažna odlika i interdisciplinarnost; skladatelji avangarde zamagljuju granice između različitih umjetničkih formi: glazbe, književnosti, kazališta i izvodilačkih praksi, između ostalog. Nadahnjuju se međusobnim idejama, a u slučaju avangarde te su ideje i nerijetko političke, kao direktna posljedica ratnih i poslijeratnih godina.

Luigi Nono tako uokviruje i vlastite filozofske te političke nazore posredstvom djelâ, primjerice, filozofâ (marksista) Antonija Gramscija i Jeana Paula Sartrea, zatim kroz poeziju Federica Garcíje Lorce, Pabla Nerude ili Cesarea Pavesea i drugih – svi redom sa specifičnim iskustvima ratnoga i antirežimskoga života. Nono će u svojim djelima posezati i direktnije za stihovima ovih autora, kao što je slučaj u baletu Der rote Mantel (Crveni ogrtač, 1954.), skladanome idejno prema poetskim slikama jedne Lorcine pjesme.

Nonova djela grupiraju se u vrstama scenskih skladbi, vokalnih, zatim kompozicija za različite vokalne i instrumentalne sastave, a pisao je i popijevke te elektroničku glazbu. Muzikologija mu često ističe jasnoću forme, ona je fragmentirana, nerijetko asketska i oporo promišljana, a nasljeđe aleatorike Nonu također nije strano (primjer je skladba za orkestar i snimku Per Bastiana Tai-Yang Cheng (L’oriente è rosso) [Istok je crven], iz 1967.).

Unatoč naginjanju totalnoj organizaciji glazbenoga materijala, serijalizmu i, općenito uzevši, eksperimentaciji, ovaj skladatelj je, možda i više od bilo koga u povijesti zapadnjačke klasične glazbe, htio da njegovi radovi nešto – znače. I označuju. I to je dovelo do gotovo sinonimnoga shvaćanja Nonova autorskoga rada i njegovih političkih viđenja i aktivizma. Jasnih komunističkih uvjerenja, svoj je nesmiljeni angažman usmjerio u realizaciju djelâ poput opere Intolleranza 1960, čija je premijera u venecijanskome Teatro La Fenice izazvala nemire između partizanskih i neofašističkih redova.

Djelo je inače posvećeno njegovu puncu, Arnoldu Schönbergu, a muzički je zamišljeno kao kombinacija avangardnih tehnika i promišljanja glazbenoga djela: mahom kroz elektronički generiran zvuk, kroz značajan udio prostornosti kao zvučnoga elementa te kroz proširene vokalne tehnike koje uključuju vriskove, šapat i druge netradicionalne vokalne ekspresije.

Ovaj skladatelj je, možda i više od bilo koga u povijesti zapadnjačke klasične glazbe, htio da njegovi radovi nešto – znače; i označuju

Još jedno glazbeno-scensko ostvarenje, Al gran sole carico d’amore (Velikom suncu punom ljubavi) (1972.–1974.), primjer je njegova jasnoga, deklarativnoga političkoga pozicioniranja, s komentarima na važna političko-društvena mjesta naše povijesti: Parišku komunu i Rusku revoluciju 1905., ispričano kroz žensku prizmu i prizmu ženske borbe.

U svjetlu Nonovih antifašističkih nagnuća valja spomenuti i grandiozno djelo, sastavom impresivnu kantatu Il canto sospeso (Prekinuti pjev) iz 1955. godine, pisanu na tekstove iz zbirke oproštajnih pisama zarobljenih boraca otpora napisanih voljenima netom prije nego što su ih nacisti pogubili. Zbirku je inače izdao Giulio Einaudi (otac Ludovica Einaudija), utjecajno izdavačko ime poslijeratne Italije, čiji politički angažman ga čini važnim faktorom diseminacije intelektualnoga diskursa toga vremena i ideja demokracije te društvene pravde.

U ovu grupu skladbi pripadaju još i kantata La fabbrica illuminata (Osvijetljena tvornica) (1964.), u kojoj se Nono inspirira antikapitalističkim sentimentom, te djelo A floresta è jovem e cheja de vida (Šuma je mlada i puna života) nastalo dvije godine kasnije, a posvećeno Fronti nacionalnoga oslobođenja Vijetnama. Oba ova ostvarenja uvode i u ono što se uvjetno može smatrati posljednjom fazom rada Luigija Nona, koja se, iako i dalje u određenoj mjeri politički osjenčana, više okreće vezi eksperimenta zvučnoga i spacijalnoga, kao i pitanju fluidnosti na relaciji skladatelj-izvođač-zvučni inženjer (istaknut ću ovdje mastodontskoga Prometeo. Tragedia dell’ascolto [Tragedija slušanja] iz 1981.-’84. godine).

Utjecaj Luigija Nona na kasnije generacije skladatelja nemjerljiv je. Imperativ eksperimenta, elektroakustičke inovacije, proširenje instrumentalnih i vokalnih tehnika, potom svijest o vezi prostornosti i zvučanja, kao i sklonost interdisciplinarnosti, one su karakteristike kojima su se skladatelji poput Helmuta Lachenmanna, Karlheinza Stockhausena ili Briana Ferneyhougha, između ostalih, nesumnjivo inspirirali. Razvoj ‘novoga glazbenoga teatra’, sa sredstvima live elektronike također se pripisuje upravo Nonu.

Luigi Nono u Zagrebu

Za naše je prilike svakako bilo važno i njegovo gostovanje na Muzičkome biennalu Zagreb 1977., gdje u izvedbi koncerta vlastitih djela ravna Zagrebačkom filharmonijom, a prilikom kojega je održan i važan međunarodni simpozij „Nova nepoznata glazba“. Inače je Nono o vlastitim promišljanjima avangarde i suvremenoga glazbenoga teatra objavljivao i članke u razdoblju najintenzivnije produkcije, od početka šezdesetih do sredine sedamdesetih godina.

Luigi Nono na MBZ-u 1977. godine; ravnajući Zagrebačkom filharmonijom / Foto: Arhiva Muzičkog biennala Zagreb

O direktnome Nonovu utjecaju na hrvatske skladatelje 20. stoljeća, odnosno o direktnoj implementaciji njegovih postulata teško je govoriti uopćeno, međutim nesumnjivo su njegovi pionirski postupci u polju glazbene avangarde i elektroakustike, kao i novih paradigmi glazbenoga teatra, imali određene svoje refleksije u radovima domaćih skladatelja. U prvome se redu to može ticati Milka Kelemena, oca zagrebačkoga Biennala, a koji je s Nonom imao prilike više puta razmjenjivati ideje u Darmstadtu, Meki avangarde.