Maestro: Prizori iz bračnog života

Na početku bijaše nos. Već je u najavama za film Maestro (Bradley Cooper, Netflix, 2023.) nos ukrao pozornost, točnije nosna proteza na licu Bradleyja Coopera koji, u režiji Bradleyja Coopera i prema scenariju Bradleyja Coopera te Josha Singera, u tom filmu glumi Leonarda Bernsteina, legendarnog dirigenta, skladatelja, edukatora.

Neki su komentatori odmah Coopera optužili za antisemitizam jer je navodno previše naglasio nos na licu židovskog lika pa se čak morala oglasiti i Bernsteinova obitelj, njegovih troje djece, koji su i službeno rekli da filmski nos ne smatraju spornim. Gledatelji će tijekom filma zaboraviti na Bernsteinov nos, ali biografijska protetika često izaziva reakcije, kao recimo nos Nicole Kidman u ulozi Virginie Woolf (sa zlobnim komentarima tipa „nos joj je donio Oscara“), dok je umjetni nos u filmu Toma upadao u oči i onima koji nisu znali kako je izgledao Toma Zdravković.

Foto © Jason McDonald/Netflix

Dirigiranje u fokusu filmske publike

Nakon nosa, a prije filma, tema je, začudo, bila – dirigiranje. Cooper je izjavio da se šest godina pripremao na prizore dirigiranja u filmu. Ovog su puta zlobni komentar išli na račun nekih pravih dirigenata, jer bi se i oni mogli pripremati više. Glavni savjetnik za dirigiranje u filmu bio je Yannick Nézét-Seguin, a na filmu su surađivali i Gustavo Dudamel i Lin-Manuel Miranda. Tek pred kraj Maestra postaje jasno za što se to točno pripremao Cooper, za šest minuta kojim rekonstruira Bernsteinovu izvedbu Mahlerove Druge, o čemu će još biti riječi.

Priče o nosu i dirigiranju i Cooperovu trudu pridonijele su iščekivanju filma o jednoj od najkarizmatičnijih osoba glazbe dvadesetog stoljeća

Spomenimo i da je Cooper za film vježbao sviranje klavira, da bi izgledalo kao pravo, ali klavir u tim scenama svira Victoria Ruggiero, glazbena urednica filma; Cooper je također rekao da je pet godina vježbao Bernsteinov govor i promjene u glasu zbog godina i Bernsteinova (neprestanog, čini se) pušenja, iako katkad zvuči kao prehlađeni Bradley Cooper.

U svakom slučaju, priče o nosu i dirigiranju i Cooperovu trudu pridonijele su iščekivanju filma o jednoj od najkarizmatičnijih osoba glazbe dvadesetog stoljeća (ako se „karizmatičan“ uopće smije komparirati; izraz je danas ionako prilično izlizan, ali je u engleskom jeziku dobio novi život u inačici „rizz“, koju je Oksfordski rječnik engleskog jezika proglasio riječju godine 2023.)

Leonard Bernstein / Foto: Grammy Museum

Kod filmskih biografija, naročito holivudskih, nema smisla previše prigovarati tome čega je trebalo biti u filmu, a čega ne, kao da postoji samo jedno točno rješenje; radi se o umjetničkom pristupu nekim detaljima iz života neke stvarne osobe, o interpretaciji. Ono što se može pogledati, međutim, jest kako ti elementi djeluju u usporedbi s onime što se inače o toj osobi zna, kao i gdje je, u ovom slučaju, glazba – a i kako je sve to spojeno u film, iako o stručno filmskim detaljima više možete pročitati u brojnim drugim člancima o Maestru.

Film je nedavno nominiran za nagradu Oscar, u kategoriji za najbolji film godine, Bradley Cooper za najboljeg glavnog glumca (ali ne i za režiju), Carey Mulligan za najbolju glumicu, Matthew Libatique za kameru, Steven Morrow, Tom Ozanich, Dean Zupancic i drugi za zvuk, Kazu Hiro i drugi za šminku/masku (da, i za nos) te Cooper i Singer za najbolji scenarij. Akademija voli biografske filmove, no mediji najveće šanse daju Oppenheimeru.

Leonard Bernstein – interpretacije crtica iz života

Nakon uvodnog dijela sa starijim Bernsteinom, prvi čin počinje intenzivno, gotovo u trku – vizualnim prepričavanjem neuobičajenog početka Bernsteinove uspješne karijere: uskočio je za dirigentski pult pred Njujorškom filharmonijom, na sam dan koncerta, 1943., s djelima koja prije nije javno izvodio i to bez probe. Sve se to dogodilo jer je dirigent Bruno Walter dobio gripu.

Bernstein je i u stvarnosti doista „uskočio” bez probe, ali je, što se u filmu ne vidi, u međuvremenu pošao do Waltera po nekoliko savjeta. Mnogo poslije, 1958., Bernstein će postati dugogodišnji šef-dirigent Njujorške filharmonije – neki je kritičar zapisao da su oni bili glavna konkurencija Bernsteinovoj supruzi, a ne momci s kojima se viđao! Bernsteinov debi s Filharmonijom u filmu je impresivno prikazan, skoro kao let iz kreveta, iz sobe iznad koncertne dvorane zgrade Carnegie Halla, izravno za pult.

Iako se Bernstein doista tako proslavio, njegov uspjeh, naravno, nije došao niotkuda (osnove njegova ranog života i obrazovanja samo su brzinski izrecitirane u prvom razgovoru Bernsteina i buduće supruge: Harvard, Curtis). I poslije se u filmu može dobiti dojam da je Bernsteinu, kada se jednom otisnuo u karijeru, poslije sve išlo samo od sebe. Ako je bilo muke i teškog rada oko pripremanja partitura, za to ne znamo (više je muke bilo u skladanju, izgleda). Također, u vrijeme debija, Cooper vjerojatno nije spavao iznad dvorane, iako jest neko vrijeme proveo u stanu u zgradi dvorane Carnegie.

Tijekom filma mijenjaju se formati slike i boje (direktor fotografije je Matthew Libatique), u skladu s razdobljem koje prikazuje. Film je na početku u boji (ostarjeli Bernstein) pa crno-bijeli, kada mladi Bernstein debitira. Taj je dio iz mladosti razigran, živahniji od nastavka filma, koji mnogo konvencionalnije prepričava neke dijelove (odnosno: svoju verziju nekih dijelova) Bernsteinova života.

Sigurno je to barem djelomice namjerno: razigrana mladost ustupa mjesto kompliciranoj, sporijoj starosti – Bernstein je u nekom intervjuu sa 65 godina tužno izjavio da se s trideset stvarno „osjećao besmrtnim” – no takva promjena istovremeno stvara dojam gubitka autorskog daha, dojam razvlačenja.

Prvi kadrovi u Carnegie Hallu donose i prvi od nimalo suptilnih „intimnih kadrova“ – u trenutku kada Bernstein razgrće zavjese i počinje glazba (Suita iz filma On the Waterfront/Na dokovima New Yorka), istovremeno vidimo stražnjicu (i leđa) muškarca iz Bernsteinova kreveta. Stražnjica pripada klarinetistu Davidu i njezino pojavljivanje popraćeno je udaraljkama, a ona i Bernsteinu posluži kao instrument. Nekim je kasnijim prizorima implicirano da je Bernstein bio posebno vezan za Davida Oppenheima, čak i u prizoru kada Oppenheimovu malom djetetu Bernstein veselo kaže: „Spavao sam s oboje tvojih roditelja!“ No više od toga o njihovoj vezi ne doznajemo, nego se, kao u mnogim temama filma, zadržavamo tek na površini.

Drugi od nesuptilnih prizora dio je sjajne plesne scene, također u prvom dijelu filma: Bernsteinova buduća supruga, Felicia Montealegre, želi da joj on predstavi svoju glazbu, što se pretvara u plesni vrtlog s mornarima – Bernstein je bio napisao glazbu za mjuzikl On the Town, o mornarima, a uvršteni su i ulomci iz Fancy Free. No svaki put kada Felicia želi zaplesati s Leonardom, odvode ga – suptilni hint, hint – mladi brkati mornari (u ovom i drugim prizorima pojavljuju se brojne današnje zvijezde Broadwaya).

Pojavom Felicie Montealegre otvara se najvažnija tema filma, njihov brak, koji zasjenjuje razne pojavnosti Bernsteinova glazbenog života. Felicia Montealegre bila je glumica, na Broadwayu i poslije na televiziji, no u ovom se filmu čini da nije bila sigurna u svoju karijeru i da je radije podržavala njegovu.

Skladatelj vs. maestro

Plesno predstavljanje Bernsteinove glazbe dolazi nakon scene u kojoj glasoviti dirigent Serge Koussevitzky Bernsteinu savjetuje neka se okane pisanja te glazbe („Tratiš vrijeme na mjuzikle.“) i posveti dirigiranju, jer imati talent je ujedno odgovornost, a mogao bi postati prvim velikim američkim dirigentom. Kaže mu i da mu treba reda odnosno da treba „dirigirati svojim životom“ – što možda znači brak, a ne ganjanje muškaraca? – a savjetuje mu i da promijeni prezime iz Bernstein u Burns (jer to ne zvuči židovski, implicirano je).

U drugim Bernsteinovim biografijama spominje se da se u njegovoj mladosti smatralo kako veliki dirigenti jednostavno mogu samo biti iz Europe. Zanimljivo bi bilo razmotriti što se još u društvu očekivalo od dirigenta – recimo, da bude heteroseksualni muškarac, u braku i sl. – i što bi se dogodilo s onima koji to ne ispune, no to nije u fokusu ovog filma.

Aaron Copland, Leonard Bernstein i Serge Koussevitzky / © Ruth Orkin, BSO Archives

Koussevitzky je načeo još jedno zanimljivo pitanje, koje je također tek naznačeno: kako pomiriti želju za skladanjem i želju za dirigiranjem, jednu, generalno, primjereniju introvertima, drugu ekstrovertima, naročito ako ste Bernstein, koji osjeća potrebu za skladanjem i ima talent, ali je i vječno u pokretu, želi dirigirati i nikako ne želi biti sam, ako je vjerovati filmu. Oduševljena Felicia ga je nakon „plesne točke“ pitala: „Zašto bi se ovoga želio odreći?“

Danas smo možda navikli na glazbenike s više funkcija istovremeno; uostalom, teško je drukčije preživjeti, ali ovo je zanimljivo pitanje, pogotovo što se u filmu čini da je pred kraj života žalio što nije skladao više (istina je također da nisu sva njegova djela bila dobro prihvaćena, ali su neka, kao glazba iz Priče sa zapadne strane „zacementirani” hit).

Cooperov Bernstein kaže „ne želim biti samo jedno“, budućoj supruzi, koja stalno ponavlja „ja točno znam tko si“, implicirajući da se njegova izjava prvenstveno odnosi na suprugovu seksualnost, koja je ovom filmu važnija od umjetničkog dvojstva ili trojstva. Mladi Bernstein je, čini se, na miru sam sa sobom; navodno se udruženje The League of Composers tada interno nazivalo „Homintern“ i u krugovima u kojima se kretao nije bilo predrasuda zbog seksualnosti; no pritisci društva zacijelo su bili veliki i navodno je, prema drugim biografijama, poslije često odlazio na terapije, a kći Jamie u svojoj ga je knjizi opisala kao nekog sklonog samomržnji.

U filmu, supruga mu u svađi prigovara da on samog sebe ne prihvaća, no to je poslije zaboravljeno. Obitelj Bernstein rado igra igre riječi i Jamie Bernstein piše da je on premetnuo izraz „self-hatred” u „elf’s thread” i često ga rabio.

Foto © Jason McDonald/Netflix

Felicia Montealegre, u uvjerljivoj izvedbi Carey Mulligan, stalno ponavlja da je njoj sve jasno, da ona nije žrtva, da ga ona želi baš takvog i da život „nije tako ozbiljan“. Jedino što od njega traži jest diskrecija. Doduše, u ranoj sceni oduševljeno kaže da Bernstein miriše kao njezin otac, implicirajući potencijalne psihološke komplikacije, a ona to tumači kao „miris sigurnosti.“ Montealegre i Bernstein tako zaplove u bračnu avanturu (u stvarnom životu tek nakon smrti glumca Richarda Harta s kojim je bila u vezi), puni duha i života i apetita, širom otvorenih očiju, wide-eyed. Cooper u svojoj posvećenosti „skidanju“, čak oponašanju, Bernsteina katkad i pretjeruje pa njegov širom otvoreni pogled na svijet ponekad čak djeluje tupavo.

U filmu se čuje niz Bernsteinovih skladbi. Njegova je glazba „nuklearna”, kaže Cooper, isto je rekao i za glas Lady Gage, s kojom je radio prošli film, Zvijezda je rođena: na početku i na kraju čujemo A Quiet Place, poslije On the Town, Pariški valcer iz Candidea, Interludij iz Trouble in Tahiti, Chichesterske psalme na kraju filma, Misu.

Scena u kojoj sa zborom uvježbava ”Make Our Garden Grow” iz Candidea vjerojatno se ne zasniva na stvarnoj, dokumentiranoj probi. Glazbu iz zacijelo najpoznatijeg njegova djela, Priče sa zapadne strane/West Side Story, čujemo samo u jednom dijelu filma i to uz jednu od obiteljskih drama, koje su tada još slabijeg intenziteta: Bernstein stiže u vikendicu u kojoj ga čekaju supruga i djeca i dovodi novog mladića.

Supruga komentira, ali ne želi biti ona koja prigovara, a on govori da ga je doveo zbog kćeri; supružnici razgovaraju u mnogo nedovršenih rečenica. Prije toga čujemo Prolog, instrumentalni odlomak, iz Priče sa zapadne strane; kada ista glazba u nastavku mjuzikla dobije tekst, govori o pripadanju bandi The Jets („…you’re never alone, you’re never disconnected…“) – vjerojatno zato što Bernstein nikada nije htio biti sam pa tko prepozna, prepozna.

Ideja filma jest da je brak Bernsteina i Montealegre trajao unatoč svemu i da se zasnivao na ljubavi, da se Bernstein nije oženio samo zato što se to očekivalo. U nekoj suptilnijoj inačici mogao je ovo biti prikaz braka s umjetnikom, općenito, s umjetnicima koji su, generalizirano, nemogući, ali često neodoljivi. Njihov brak opstaje kroz niz godina i niz promjena kostima, mode, formata slike (i poznatih ljudi koji protrče kroz priču, kao što su Aaron Copland – mentor, prijatelj, učitelj, nekadašnji ljubavnik – ili Jerome Robbins); kada ga supruga zatekne s mladićem na njihovoj zabavi, samo ga potjera natrag među ljude i kaže mu neka popravi kosu jer je „sloppy“.

Nije posve jasno je li to samo „sela radi“, je li njoj najvažnija bila fasada ili je štitila njegov ugled da bi mogao stvarati ili je pak lagala sebi. Možda sve od toga. Kada on poslije laže njihovoj kćeri o svojoj seksualnosti, o kojoj je čula glasine, to je, u filmu, samo zato što mu je supruga naredila.

U nekoj suptilnijoj inačici mogao je ovo biti prikaz braka s umjetnikom, općenito, s umjetnicima koji su, generalizirano, nemogući, ali često neodoljivi

Kada Montealegre „pukne film“ u filmu, olakša dušu, dok iza njih, kao sjajan kontrast, prolazi parada za Halloween, s dvorcima i balonima. Između ostalog, prigovori mu da on uvijek mora biti glavni, da on odnosno „njegova istina“ isiše zrak iz prostorije, da je zapravo ispunjen bijesom. Zanimljiva tema, jer zacijelo je teško živjeti, možda i surađivati s nekim tko je uvijek toliko „nabrijan“, barem ako je vjerovati filmu; možda je posebno teško imati takvog roditelja, o čemu je pisala i njihova kći Jamie Alexander u knjizi Famous Father Daughter (uz razne pohvale, opisuje ga i kao ponekad nepodnošljivog i iznimno teškog).

I s te strane, prikaz Bernsteina ostaje vrlo površnim, dijelom i zato što film brka seksualnost i karakter, kao da je Bernsteinov naglašavani „apetit za sve i sva“ jednostavno dovoljna slika njegovih osobina, kao da više od toga nije potrebno i kao da nije zanimljivo pitanje, recimo, zašto se toliko bojao biti sam.

Izostanak spomena društvenog i političkog angažmana

Još nešto čega u filmu nema, a moglo je biti, jest politika – niti politika vezana uz seksualnost i neheteroseksualne živote, jer Bernsteinove brojne veze s muškarcima ovdje su uglavnom važne u kontekstu njegova braka, niti druge vrste politike, koja je pratila Bernsteinov život: istraživao ga je zloglasni Kongresni odbor za neameričke aktivnosti senatora McCarthyja i 1953. odbijen je njegov zahtjev za izdavanjem nove putovnice jer su ga smatrali simpatizerom komunista.

Iz 1958. godine, sindikalac Leonard Bernstein ravna Ansamblom njujorškog saniteta / Foto: New York Philharmonic Digital Archives

Donekle „politički“ trenutak jest Bernsteinovo obraćanje glazbenicima na probi Šostakovičeve 14. simfonije, u kojem Bernstein kaže da svatko treba živjeti svoju istinu i da će on to odsad činiti. Njegova izjava mogla bi biti društveno važna, jer se značajna osoba iz svijeta kulture polujasno izrazila o seksualnom identitetu – ali i ova je poruka u filmu prikazana prvenstveno kao poruka za njegovu suprugu. U filmu je jasno navedeno da se to događa baš na probi Šostakovičeva djela; ako je doista tako i bilo, naglašavanje implicira neku vezu Šostakoviča i življenja svoje istine (neobičan spoj, jer u mnogim bi sovjetskim razdobljima „živjeti svoju istinu“ Šostakoviča koštalo života).

Zanimljivo je da film ne ističe previše Bernsteinov obrazovni rad, naročito njegov vrlo značajan televizijski serijal Young People’s Guide to the Orchestra, koji je glazbeno odgojio čitave generacije. Zvali su ih i „Lenny Lectures“, a njega „America’s Music Teacher.” Bernstein je izjavio da je pedagoški nerv povukao od oca, stručnjaka za Talmud, koji bi svaku temu pretvorio u lekciju. Cooper je možda mislio da je televizijski Bernstein svima poznat, naročito u Americi, i da je brak važnija tema.

Zanimljivo je da film ne ističe previše Bernsteinov obrazovni rad, naročito njegov vrlo značajan televizijski serijal Young People’s Guide to the Orchestra, koji je glazbeno odgojio čitave generacije

Bernsteinov kasniji edukativni rad također je sveden na privatno: vidimo ga kako predano radi sa studentom, na radionici u Tanglewoodu 1980-ih, na Beethovenovoj 8. simfoniji, ali ubrzo nakon toga, njih dvojicu vidimo zagrljene, kako plešu u klubu, na pjesmu Shout. Pop-kultura prisutna je i netom prije toga: na istu se radionicu Bernstein doveze Mercedesovim kabrioletom iz kojega se čuje It’s the End of the World grupe REM, u kojoj, među ostalim, viču i „Leo-nard Bern-stein.“ U to doba, Bernstein više pije, a prije vidimo i kokainom natopljenu zabavu.

Mahler: spašava brakove

Supružnici Bernstein-Montealegre neku su vrijeme bili rastavljeni. Montealegre Bernsteinovoj sestri (Sarah Silverman) tvrdi da je ona jednostavno bila arogantna u svojem uvjerenju da ga neće željeti samo za sebe, da može biti iznad situacije. Samo je ona kriva, čini se, jer on je „eto, takav“, kaže majčinski. U tom dijelu filma dolazi šest minuta glazbe u kojima je Cooper predano rekonstruirao nastup Leonarda Bernsteina u katedrali u Elyju, u Drugoj simfoniji Gustava Mahlera (koju Cooper naziva jednom od najljepših glazbi svih vremena).

Cooper se doista posve bacio u to i dirigirao na emotivan, plesni, Bernsteinov način, a pred njim, i prema njegovim pokretima, svira pravi Londonski simfonijski orkestar i pjeva Londonski simfonijski zbor. Mahlerova je glazba dobrodošla, iako je pomalo neobično nakon sat i pol zaustaviti ili usporiti tijek filma i odjednom donijeti mnogo više glazbe. No čak je i ona ovdje u službi braka: čim završi, Bernstein otrči s podija jer je primijetio suprugu koja je zbog njega doputovala u Englesku i koja mu, zacijelo ponesena izvedbom, kaže „u tebi uopće nema mržnje“ (jer ga je za to prije bila optužila). Mahler: spašava brakove.

Bernstein je bio uz suprugu i obitelj tijekom njezine teške bolesti, čak u filmu vidimo da je otkazao neki angažman, što je, valjda, najveća moguća žrtva; Felicia mu poslije, kako sam kaže, doista, doista, nedostaje i kao da je zato onda sve u redu, brišu se ranije muke. O tome što je dovoljno da bi se muke izbrisale svaki par odlučuje za sebe, ali njihova intima ovdje nam je djelomice izložena, u Cooperovu tumačenju, i poziva da prihvatimo dobrog Bernsteina i njegovu „Sentu“, odnosno neku inačicu supruge-iskupiteljice, sidra, svjetionika.

Jaime Bernstein u razgovoru za NPR rekla je da je još ljuti što je njezina majka ipak ispala žrtvom, jer je uzela prevelik zalogaj i zato završila, po kćerinu mišljenju, tragično. Njezino je tumačenje, očito, drukčije od filmskog, a film (Cooper) odabire naglasiti snovitost posebne veze kakvu su, možda, imali njezini roditelji.

‘Obrana’ Bernsteinovim riječima i glazbeni P.S.

Film Maestro, dakle, otvara nekoliko tema iz života Leonarda Bernsteina i uglavnom im se ne posvećuje dublje, iako su vizualno i zvukovno zanimljivo, bogato postavljene. Najviše vremena posvećuje pitanju braka s biseksualcem, povremeno radnju začini glazbom, a glumac Cooper kao da se ponekad otme kontroli redatelja Coopera. Njegov je trud vidljiv, možda katkad i previše vidljiv, ali Leonarda Bernsteina nismo pobliže upoznali. Cooper se, možda svjestan toga, donekle ogradio Bernsteinovim citatom na početku filma: „Umjetničko djelo ne daje odgovore na pitanja, već ih izaziva, dok njegov osnovni smisao leži u napetosti između kontradiktornih odgovora.“

Najviše vremena posvećuje pitanju braka s biseksualcem, povremeno radnju začini glazbom, a glumac Cooper kao da se ponekad otme kontroli redatelja Coopera

A za glazbeni post scriptum: kada su dirigenta Nézét-Séguina pitali o radu na filmu Maestro, oduševljeno je pohvalio rad i trud Bradleya Coopera i rekao da je htio sudjelovati u filmu i zato da bude dijelom nečega što će široj publici približiti klasičnu glazbu – famozno približavanje vječna je tema, često s upitnim rezultatima. Iako će ovaj film publici uglavnom približiti Bernsteinove intimne priče, ako i njih, glazbe ima, najviše Bernsteinove, i netko će možda u ovom filmu prvi put čuti Mahlerovu glazbu.

Na pitanje što bi preporučio gledateljima koji se u Maestru prvi put susreću s ovim glazbenim djelima ili ih možda poznaju, a svakako žele još, Nézét-Séguin je nedavno, u časopisu GQ, predložio slušanje ostalih Mahlerovih simfonija, za početak, zatim zapostavljenih Bernsteinovih simfonija te njegove kontroverzne, panreligijske, Mise. Pa – poslušajmo!