Matija Dedić - ono sve što sam volio u njemu...

Teško je pisati kritičarski in memoriam za glazbenika kojeg si doživljavao kao dio svoje glazbene familije. One s prezimenom Dedić.

Matija je otišao, neočekivano i prerano, no iza njega je ostala golema diskografska ostavština, a – za mnoge s kojima je surađivao i prijateljevao – i pustoš. Jer je Matija, koji je preminuo 8. lipnja u 53. godini, bio sjajan jazz pijanist koji je, da se poslužim frazom, prianjao uz svaku glazbenu podlogu. I kao autor, kao savršen glazbeni partner, kao band leader podjednako nadahnut jazzom, klasikom, popom, rockom, šansonom, world musicom… 

Nastupao je u svim mogućim „formatima“: kao solist, uz jazz i jazzy comba poput Black Coffee, u velikim jazz orkestrima te surađivao s brojnim viđenim facama jazza, popa, rocka, etno scene… Sve se to uzajamno spajalo u jedinstveni glazbeni iskaz. Uostalom, Matija je u svojim „obradama“ nejazzerskih predložaka često ulazio u radikalne dekonstrukcije ili-ili frock skladbe, etno broja ili šansone i izvornu melodiku sačuvao tek u krhotinama odnosno, ugrađujući ih poput komadića mozaika u glazbeno tkivo svojih maštovitih improvizacija.

Iz njegove diskografije nije lako odabrati „najbolje“ jer riječ je o albumima i projektima jedan drugome kvalitetom do uha. No, kao kritičar koji je od prvijenca nadalje o svima njima pisao, odabrat ću po osobnom sudu najznačajnije. Ili, točnije, one albume koji možda najbolje ocrtavaju čudesni Matijin glazbeni profil.

Jedinstveni rukopis

Onaj „jazzerski“ vraški točno iscrtava album Handwriting objavljen 2001.; album koji je za razliku od prethodnog albuma Solo/Part 1 (kao dokaz fantastičnog sviračkog umijeća) okupio raznoliku ekipu prijatelja, omiljenih suradnika i glazbenih istomišljenika te realizirao izuzetan jazzy album. Dokazujući da njegov jazzerski senzibilitet – a pokazao je to i mnogo puta kasnije – prianja i uz druge žanrovske podloge. Na albumu kolaboracija kojima glavni ton i svojevrsnu „crvenu liniju“ jamči Matiji upečatljiv klavir i svirački rafinman našli su se tako i veterani poput Olivera Dragojevića koji je s Black Coffeejem sjajno pročitao standard The Shadow Of Your Smile, Gabi (My Funny Valentine) i Arsena (”Sve te vodilo k meni”) te Boška Petrovića, ali i etno izvođača poput Lidije Bajuk, jazz pjevačice Meri Trošelj i Jasne Bilušić, bivših Divasica Maje Vučić i Ivane Husar. Naravno, i brojni  jazz glazbenici mlađe generacije poput Žige Goloba i Krune Levačića (Matija Dedić Trio), Marka Križana, Joea Pandura, Mila Stavrosa, Maria Rašića, Ante Gela, Mladena Barakovića, Darka Jurkovića, Henryja Radanovića… Redom sjajnih glazbenika s kojima je Matija već surađivao u raznim postavama i kombinacijama. Matija Dedić bio je itekako plodan autor i još plodniji glazbenik s opsežnom diskografijom, no Handwriting – i danas sam u to uvjeren – zaslužuje posebnu pažnju. Dijelom stoga što predstavlja svojevrsni „who is who“ na tadašnjoj hrvatskoj jazz sceni, što na jednom albumu objedinjuje glazbenike koji su obilato participirali u Matijinoj karijeri jazz klaviriste (poput Black Coffeeja, Krune Levačića, Mladena Barakovića), ali i zbog prave pokazne vježbe o mogućnosti iskoraka jazza i u druge žanrovske prostore. Čak i one „komercijalne“ jer brojevi u kojima pjevaju Oliver, Arsen, Gabi, Meri Trošelj, Jasna Bilušić i bivše Divasice nisu samo namijenjeni tankoćutnoj publici jazza već i onoj drugih glazbenih sklonosti i profila.

Među brojnim jazz albumima posebno mi je u srcu Fortune Smiles kao kolaboracija s vibrafonistom Šimunom  Matišićem. Zapravo, kao jedan od brojnih dokaza Matijinog funkcioniranja u formatu glazbenog partnerstva.

Nakon što je za album Matija svira Arsena već bio pokupio hrpetine sjajnih kritika, Porine, ali i laskavu titulu najprodavanijeg godišnjeg izdanja etikete Croatia Records – što je bio apsolutni i do sada nezabilježen fenomen u povijesti domaće diskografije – Matija Dedić je megauspješnu i radoholičarsku godinu obilježio i sjajnim koncertom s vibrafonistom Šimunom Matišićem. Sinovi svestrano talentiranih očeva – jer, Šimunov je otac Mate Matišić, izuzetan glazbenik te, naravno, produktivan i cijenjen dramski pisac – u prvoj su koncertnoj kolaboraciji u atriju Mimare posegnuli za standardima Keitha Jarretta, Chicka Coreae i Pata Methenyja ponudivši svoja nadahnuta čitanja. Album naslovljen Fortune Smiles po uvodnoj istoimenoj Jarrettovoj temi s albuma Keith Jarrett & Gary Burton iz 1971. očito nije krio da je nadahnuće za koncertno-diskografski projekt našao upravo u kolaboraciji velikog klavirista i vibrafonista. Iako su se, za razliku od Jarretta i Burtona koji su album snimili uz pomoć gitarista, basista i bubnjara, odlučili odreći podrške dodatnih glazbenika, Fortune Smiles je sve samo ne „isposnički“ ili šturi projekt. Manje je, kao i mnogo puta do sada, dalo – više. Jer, dvojica sjajnih instrumentalista sročili su set listu u kojoj njihove poletne svirke ritmički živahnijih tema (poput Armando’s Rhumbe Chica Coreae) ili elegične izvedbe prigušenih brojeva (poput savršene In Your Quiet Place, gotovo ambijentalno rasplinute Sirabhorn i Farmer’s Trust) pametno odabranom rastresitom materijalu daju itekako važnu dozu neočekivanosti, intrigantnosti i uzbudljivosti. Očitu i u dramaturgiji svakog pojedinačnog broja s međuigrama nerijetko dramatičnog Matijinog klavira i lirske fluidnosti Šimunovog vibrafona (Questions And Answers, La Fiesta…). Odabir najdojmljivijih trenutaka albuma najviše ovisi o osobnom ukusu i sklonostima pa su za mene možda najintrigantniji brojevi Pata Methenyja poput teme James – broja koji su zajedno napisali Metheny i njegov klavirist Lyle Mayes – u kojoj Šimun preuzima gitarske dionice, a Matija naprosto rastura klavir. Najkraće rečeno: album kojim su bogovi jazza poput Jarretta i Burtona morali biti zadovoljni.

Tajna vještina

Na albumu Tajna vještina iz 2020. Matija je pak svirao svoje vizije Gibonnijevih pjesama (uostalom, s Gibom je redovno i nastupao). Gibin autorski „izlaz“ uzbudljiv je i potentan za obrade, a Matija je svojom virtuoznošću i imaginacijom iznimnog jazz pijanista (ali i autora) odavno bio potvrđen kao glazbenik koji se može uhvatiti u koštac s bilo kojim glazbenim i žanrovskim predloškom. Tajna vještina je, stoga, i prije Matijinog ulaska u studio bila jednadžba bez nepoznanica. No nikako rutinirani posao. S jedne strane valjalo je – sačuvavši duh i kolorit izvornika – ponuditi nova čitanja što, znajući za broj obrada Gibinih autorskih zgoditaka, i nije baš lagan posao. Album je otvorio ”Divji cvit” kojem je u izvorniku osebujan pečat davao gitarski solo Vlatka Stefanovskog, a sada – sjajnom kombinacijom izvorne melodike i nadahnute improvizacije (na tragu najbolje „arsenovske“ šlageristike s primislima i na Antona Diabellija, Op. 168, br. 4. B-dur, kojeg je Dedić stariji tako sjajno posvojio u ”Moderato cantabile”) uzvisio Matija svojim bisernim tonovima. ”Žeđam” u Matijinoj izvedbi također zadržava lirsku tankoćutnost izvornika, no dodavši elemente drame stvara atmosferu i spokoja i zle slutnje što vreba iz prikrajka. ”Cesarica” je, dakako, opće mjesto o koje su se očešali mnogi, no Matija nalazi svoje originalno motrište davši ovoj „javnoj glazbenoj površini“ otisak sumorne i dramatične jazz nadogradnje. Demonstrirajući nimalo tajnu vještinu sviračkog umijeća, ali i emocionalnog naboja postignutog jukstapozicijama lirskog i dramatičnog. Postižući efekt svojevrsnog glazbenog chiaroscura iliti sudara svjetla i mraka. Izuzetno je to pametno domišljen koncept koji u svakom broju priječi otkliznuće melodijski zavodljivog broja u easy listening lounge glazbe. ”Kad sam nasamo s njom”, tu nježnu Gibinu baladu čita pak kao komad klasične partiture, a ”Ispod moga pramca (Tempera)” – koju tako dobro poznaje kao da ju je sam skladao – posvaja i prevodi u novi uzbudljivi komad vlastitog rukopisa na pola puta između klasike i jazzy improvizacija. Uvjerljivije nego li je to radila Diana Krall na recentnijim albumima s obradama pop i rock standarda. Postižući zapravo da se ispod prove Gibinog imaginarnog broja zrcale i mirno more i pjene valovi u neveri. Naslovna ”Tajna vještina” dobila je ruho sugestivnog instrumentala koji je i bez teksta (kao štake) slikovit i „brbljav“ s iznimnim jazz improvizacijama koje nisu puki umetak ili samozadovoljavajuće „cifranje“, već organski srasli uz glavnu melodijsku liniju. I ”Sve ću preživit” je dobro znana i u Gibinoj i Tedijevoj izvedbi te klapskim obradama, no Matija je opet našao novi kut i lucidnim improvizacijama ponudio broj neupitne svježine i originalnosti. ”Hide the Mirror” s Gibonnijevog engleskog albuma 20th Century Man od izvornika ozračenog stingovsko/gabrielovskim stilizacijama pretvorena je u – usudit ću se kazati – uvjerljiviji i uzbudljiviji melankolični instrumental s emocionalnim nabojem, dramatičnim basovima kao kontrapunktom bisernim tonovima te čudesnim improvizacijama.

Kao svojevrsni bonus na kraju albuma dolazi koncertna izvedba ”Nisi više moja bol” odsvirana uz harmoniku Mladena Kosovca i gitaru Nikše Bratoša. Nimalo ne sumnjam da je Matija mogao „prikačiti“ još desetak vrsnih live izvedbi Gibonnijevih brojeva odsviranih sa samim Gibom ili s Black Coffeejem koje bi bile jednako uvjerljive, no ova je nekako došla baš kao šlag na mrsnu tortu sjajnog albuma.

Matija svira Arsena jest nešto posve drugo. Naravno, i na dvanaest brojeva snimljenih 2. rujna u koncertnoj dvorani Lisinski, Arsen je sveprisutan – no bez glasa i riječi. Je li to manjak; je li album sjajnog interpretatora i pjesnika zakinut svođenjem kantautorovog cjelovitog iskaza na „glazbu samu“? Malo sutra. Štoviše, moglo bi se čak reći da Matija svojom emocionalnom posvetom Arsenu – koja je intimistička proživljena jer je ujedno i soundtrack vlastitog odrastanja u domu Dedićevih – pokazuje koliko je veličanstvena bila njegova ogoljena glazbena ostavština. Ako vam se učini da naslovna tema iz filma Glembajevi ima „“ i od šlagerskog zgoditka ”Ni ti ni ja” ili da dramatičan uvod pjesme ”Tvoje nježne godine” cima iste emocionalne žice kao neki široj publici manje poznati Arsenovi glazbeni motivi rađeni za teatarsku scenu, znajte da to nije slučajno. Sjajan klavirist Matija, jazzer koji više nije imao potrebe dokazivati svoju virtuoznost i brzinu prebiranja tipkama, ćaćine je standarde iz različitih žanrovskih niša (pa se tu, recimo,  našla i klapska ”Zaludu me svitovala mati”) vratio doma. U dom Dedićevih, gdje su i nastajale.

Tragovi u sjeti

Znali smo i prije objavljivanja albuma Tragovi u sjeti da su Zoran Predin i Dedić junior sjajni glazbenici koji se apsolutno razumiju dijeleći – ako ne baš sklonost za iste žanrovske niše – isti glazbeni senzibilitet i emocionalnost u izvedbi. Zoran je u projekt, naravno, donio prtljagu svojih samostalnih albuma na razmeđu između jazzy stilizacija, šansone i rokerske autorske pjesme. Matija pak svoju virtuoznost, vještinu objedinjavanja klasičnog glazbenog obrazovanja, jazza i mnogo puta već potvrđenu sposobnost all around glazbenika koji se u svakom žanrovskom prostoru snalazi kao svoj na svome. Dakako, uvijek uz onaj tip emocionalnosti u izvedbi – lišenoj egzibicionizma tako čestog kod vrhunskih instrumentalista – koja je presudno obojala i njegov sjajan album Matija svira Arsena. 

Matija Dedić imao je već golemu iskustvo s čitanjima i revizijama tuđeg autorskog materijala. U rasponu od Arsena do Bacha, od rocka do jazza, od šansone do jazzy-world musica… svaki je put s lakoćom preskakao žanrovske plotove. Zar je onda čudno da je takav bio i recentni projekt/album Ladies? Album je to koji je mirne duše mogao nositi i naslov Evo Dedića!. Osim Matije kao sveprisutnog glazbenika (i mahom aranžera), Arsena prisutnog kao autora dviju skladbi, tu su se našle i i Gabi Novak i Matijina kći Lu kao pjevačice. Krenimo najprije s ovom potonjom i skladbom ”Zadnji sati ljeta”. Riječ je o osunčanoj i maznoj pop skladbi taman skrojenoj po mjeri Luina vokala uz, naravno, jazzy obojene instrumentalne pasaže gitare Davora Doležala i Matijinog klavira. Gabi je pak, po tko zna koji put, bljesnula u sjajnoj Arsenovoj baladi ”Otok” koja je otvorila album; skladbi ozračenoj vonjem Mediterana s Gabinim jazzy vokalizama, Gelinom gitarom i Matijinim klavirom te snenim pozadinskim vokalima. Kao da su baka i unuka htjele pokazati da zabavna ili pop glazba, ona negdašnja i ova današnja, mogu biti vraški zabavne, zanimljive, vrijedne pažnje i radiofonske eksploatacije. Zapravo, ovim dvama obiteljskim skladbama – uostalom, kao i cijelim albumom – Matija je još jednom potvrdio da je ne samo sjajan jazz klavirist, već i all around glazbenik koji je jednako uspješan kad krene u jazzerske improvizacije bilo svojih skladbi ili standarda čitanih vlastitom optikom te, s druge strane, u formatu najšire shvaćenog popa. I s Predinom i kad obrađuje Arsenov i Gabin katalog ili pak Gibonnijevu pjesmaricu.

„Žene su ženstvene, žene su ženstvene…“, pjevao je Buldožer u antologijskoj ”Žene i muškarci” što je, barem sam ja to tako shvatio, jedna od linija vodilja Matijinog projekta Ladies. Treba li bolji dokaz za to od sfumatozne i emocijama natopljene skladbe ”Bok” Sare Renar, s čudesnom završnicom u koju je uz sugestivni klavir utkana i potka etna. Ili pak laganica Gibina ”Sebi dovoljna” s Martinom Majerle uz diskretan bubanj Marka Lazarića, melodiozan bas Henrija Radanovića i Matijin klavir koji se uvlači u sve pore broja poput bisernog dažda. Očekivano, ni ostatak albuma nije ništa slabiji. Lana Janjanin se, primjerice, dobro snašla u ”Izmijenila si se Ana” s drastično drugačijim Matijinim klavirskim čitanjima još jednog klasika vrhunske domaće šlageristike s repertoara Drage Diklića i Arsena Dedića. Tamara Obrovac je očekivano vraški svoja u autorskoj ”Prez besid” u savršenoj kolaboraciji s Matijinim klavirom, a ”Nardis” (kojem bi pristajala pajtonovska etiketa and now something completely different ) s Remi, a uz podršku basiste Radanovića i bubnjeva Dade Marinkovića, donio je sjajnu jazz-rock verziju teme Milesa Davisa. Za kraj je došla ”Vridilo je” s Leom Deklevom. Skladbom koja je znana i u Oliverovoj izvedbi i u autorskoj Leinoj izvedbi uz Matiju ponovo se dokazala kao veličanstvena balada. Uz pouku koja vrijedi za cijeli Matijin „ženski“ projekt: vridilo je!

Baš kao što je vridilo (a vrijedi i danas, kao što će tako biti i sutra) uvijek iznova posegnuti za Matijinim albumima. Onima s etiketom jazza te onima glazbene „opće prakse“ kao – da citiram Arsena – lišćem s iste grane.