Meri Cetinić, naša Carole King iz dalmatinske kale

Meri Cetinić ovogodišnja je dobitnica Porina za životno djelo

Je li Meri Cetinić, konačno nagrađena i Porinom za životno djelo (koji je došao nakon onog zasluženog 2002. za najbolji album zabavne glazbe Malo mora na mom dlanu), naša Carole King? Ako je suditi po nastupnom albumu grupe More, ali i mnogim drugim njenim skladbama koje je autorski potpisivala s bratom, glazbenikom, producentom i aranžerom Antom – jeste!

Svi, naravno, znaju onu „More, more“, no rijetki pamte nastupni album grupe More. Album koji je promovirao skladbu Slobe M. Kovačevića koju i danas izvodi Meri Cetinić – inače autorica ili koautorica pola brojeva, i to onih najboljih, na debiju – ostao je u sjeni velikog hita, apsolutno nepravedno. Jer, osim spomenute teme „More“ i još jednog razmjernog hita, Kovačevićeve teme „On je moj bol“, album ima još barem četiri izvan-serijske skladbe – sve s autorskim potpisom Meri i brata Ante Cetinića. Skladbe „Sve moje želje“, „To je dug put“, „Dok traje pjesma“ i „Budim se“ prvorazredne su balade autentičnog „ženskog pisma“ zamišljene i odrađene gotovo kao hommage rukopisu Carole King. To posebno vrijedi za „Budim se“, iznimnu klavirsku baladu s finim gitarskim, pomalo jazzy fraziranjima i odličnim solom s aranžmanima i produkcijom uz bok tadašnjim američkim zgodicima s pop-rock scene. Naravno, i Carole King što je, u „realnom vremenu“ odnosno jedva koju godinu nakon objavljivanja njenog senzacionalnog albuma Tapestry, bilo pravo čudo.
Uostalom, sve četiri skladbe i danas djeluju kao originalni i reprezentativni zgodici neukalupljenog banda i njegove „frontwoman“ koji „nisu igrali za raju“. Naime, premda s kompetentnim glazbenicima (među kojima je bio i bubnjar Dragoljub Vasić zvani Milo odnosno Jasmin Stavros) i sjajnom pjevačicom, More je u doba prvijenca bilo „premekano“ za rockersku publiku, a prekvalitetno i odveć sofisticirano za Splitski festival.

No More nije bila prva „rokerska“ epizoda Meri Cetinić.

Meri Cetinić, sestra Ante, basiste Delfina i kratko vrijeme neslužbena pjevačica benda s kojim je otišla i na turneju u tadašnji SSSR, bila je glavna zvijezda grupe Che. Uostalom, još kao tinejdžerka bila je u Splitu dobro znana po sviranju Hammond orgulja i sjajnim izvedbama skladbi Janis Joplin. „Pjevala sam i svirala orgulje, basist je bio Mirko Krstičević, pjevač Ivica Čović Pipo (kasniji vlasnik, snimatelj, a nerijetko i producent kultnog splitskog studija Tetrapak), gitarist Boris Pejić, bubnjar Zoran Marinković… Sjećam se također da smo se svi mi iz tog muzičkog đira, ali i mnogi tada mladi pjesnici, poput Fiamenga i Popadića, okupljali u Tribini mladih (u klubu gdje je danas Otvoreno učilište, kinoteka i bistro logičnog imena Kinoteka), kod tete Milke Barač i odatle kretali na svoje prve gaže”, pričala mi je Meri koja je – baš kao Oliver – ostala povezana s Korčulom. Pardon, Velom Lukom.

Olivera i Meri nije samo vezalo ono kratko vrijeme dok su zajedno bili u grupi More, već i uspomene iz djetinjstva. Meri je čak s Oliverom u daljem rodu, a slučaj je htio da su Oliverov barba i bratići stanovali u istoj kući u kojoj su živjeli i Cetinićevi,  u središtu Splita, u tadašnjoj Ulici sinjskih žrtava. „To su bili starinski, ne osobito veliki stanovi, a između njih golemi hodnik, zajednički za pet, šest obitelji. Svi smo bili rodom iz Blata ili Vele Luke, a taj famozni hodnik na kojem su se svi okupljali bio je poput onih iz talijanskih neorealističkih filmova. Oliver i njegov brat Aljoša često su dolazili rođacima, našim prvim susjedima, i već tada se u hodniku naveliko sviralo, gitare, harmonike…  Moja starija braća, Ante koji se u to vrijeme već bavio glazbom, i Boris, družili su se s braćom Dragojević. Ne sjećam svirke svoje braće, ali pamtim Aljošu i Olivera kako po cijele dane sviraju u tom našem hodniku. Ja sam sedam, osam godina mlađa od njih i bila sam premala da bih s njima svirala, no  stalno sam se vrzmala oko njih i upijala glazbu”, prisjeća se Meri Cetinić.

Upijala je i još nešto: ideju o zavičaju. Tako mi je svojevremeno kazala: “Oliver je, kao i ja, rođen i rastao u Splitu, ali je – mnogo prije mene – Velu Luku oduvijek doživljavao kao svoje mjesto pripadanja, kao svoj emocionalni zavičaj. Štoviše, on je tipičan pripadnik jedinstvene velolučke, odnosno korčulanske kulture. Ljudima sa strane svi su Dalmatinci isti, kao i svi otočani, s istim južnjačkim genima, no kada se malo bolje upozna te ljude i njihove sredine, uoče se mnoge različitosti i specifičnosti. Posebice je to izraženo na Korčuli, jer, primjerice, Blato i Vela Luka udaljeni su tek koji kilometar, a dva su posve različita svijeta!”, tvrdi. Ta „velolučka“, „splitska“ i „dalmatinska“ osobnost svakako su jedan od razloga njenih „zavičajnih“ naglašeno emocionalnih izvedbi. Obogaćenih dakako i „rokerskim“ iskustvom vrsne pop pjevačice.

Zapravo, glazbeni talent je počela pokazivati već u „pučkoj skuli“ pa s 14 godina pobjeđuje na splitskom ‘Raspjevanom proljeću’, gdje je – znakovito – tad je izvela pjesmu „Warm and Tender Love“. Nakon tog vatrenog krštenja put u grupu Che bio je logičan nastavak. Bend je često nastupao u splitskim podrumima Dioklecijanove palače na tada popularnim plesnjacima (na kojima su carevali i Batali s Oliverom Dragojevićem) u koje su mnogi navraćali samo zbog Meri, njenog vokala i Hammonda.

Kao i većina splitskih umjetnički „udrenih“, pohađala je Višu pedagošku te vježbala klavir i počela pisati vlastite pjesme. Bilo ih je sve više pa joj je forma (svakog) benda, iako je briljirala u coverima tada aktualnih standarda rocka iz portelja Janis Joplin, Led Zeppelina, Deep Purplea, postala pretijesna. Slijedeći korak je bio očekivan. Jer, kako je svojevremno kazala u intervjuu Novom listu: „Rad u grupi me više nije zadovoljavao i odlučila sam krenuti dalje nekim svojim putem. Imala sam sreću što mi je brat Ante već tada živio u Nizozemskoj i radio u jednom studiju, pa sam otišla do njega snimiti neke svoje skladbe, a uskoro je onda počela suradnja s Runjićem.“ Bila je itekako plodna i započela lukrativnu karijeru.

Runjićeva „Četiri stađuna“ i „Lastavica“ sa Splitskog festivala 1979. i 1980. bili su mega hitovi pa Meri 1981. i 1982. dobiva laskavo priznanje kao pjevačica godine u Jugoslaviji. Hitovi su se naprosto nizali jedan za drugim: “Samo simpatija” (uz grupu More), „Stađuni“, „Lastavica“, „U prolazu“, „Ti si moja sudbina“, „Živjela ljubav“ te „Konoba“ koja je, izvedena u duetu s Tedijem Spalatom, do danas postala i klapski i šlagerski evergreen.

Uspješni su bili i albumi jer od 1979., kad snima album „Meri“ u suradnji s prvom ligom zagrebačkih studijskih glazbenika i podršku Zagrebačkih solista, odlazi u zlatnoj nakladi i donosi hitove poput „Ja ću plakat sama“, „Samo simpatija“, „Mornareva ljubav“… Riječ je o skladbama koje su napisala Ante i ona, ali i hit-majstori poput Đorđa Novkovića i Slobe M.Kovačevića. Album „Ja sam žena“ iz 1980. „planuo“ je u dijamantnoj, a godinu kasnije „U prolazu“ u platinastoj nakladi. Baš kao i slijedeći „As“ iz 1982., dok je „Prašina s puta“ iz 1983. dosegla zlatni tiraž.

Dvadesetak objavljenih albuma i toliko uspješnih singlova najbolje svjedoče o Merinoj dugovječnosti i glazbenoj strasti koju nije zatomila ni osobna tragedija. Štoviše, njena izvedba skladbe Vinka Barčota „Zemlja dide mog’“ u njenoj je emocionalnoj izvedbi debelo stršala iznad „niskih vrhunaca“ domaće „domoljubne“ šlageristike.

Meri Cetinić – Porin za životno djelo

Meri Cetinić nikada nije bila „estradna posvuduša“ već je čak i ljubomorno čuvala svoju privatnost. To ju je zacijelo kasnijih godina koštalo možebitne još veće uspješnosti i popularnosti, no donijelo joj je prijeko potrebnu distancu želi li se očuvati vlastiti (glazbeni) integritet. To je zgodno potvrđeno i suradnjom s jazzerima Black Coffee s iznimnim izvedbama „Potraži me u predgrađu“, „U samoći prolazi mi vrime“, „Čovjek koga volim“, „Mislim na te“ i fascinantne verzije Runjićeve „Ništa nova“. Ili, preciznije, skladbe u kojoj se otočki spleen Fiamenga i Runjića savršeno spario s Merinim vokalom i jazzy izvedbom Black Coffeeja.

Nije nastavila dalje tim putem (mogu samo kazati – uvik žaj mi bit će!), no tko zna možda se jednom ipak nešto dogodi. Bez obzira hoće li, u opusu Meri Cetinić ima toliko bisera dovoljnih za barem nekoliko plodnih glazbenih karijera. Stoga Meri, čestitke za ovaj itekako zasluženi Porin!