110. obljetnica rođenja prve hrvatske primabalerine svjetskoga glasa

Dana 20. veljače 1916. u Starčevićevoj ulici u današnjem Slavonskom Brodu (tada Brodu na Savi) rođena je Mia Čorak, koja će pod imenom Mia Čorak Slavenska postati prva hrvatska primabalerina i jedna od najistaknutijih balerina 20. stoljeća.

Njezin umjetnički put, koji je započeo u Zagrebu, a nastavio se u Parizu, Berlinu i Sjedinjenim Američkim Državama, trajno je obilježio i plesnu i glazbenu zajednicu.

Iz rodnoga grada seli već nakon prve godine, ali se onamo redovito i rado vraćala. Osim kroz plesnu manifestaciju posvećenu ovoj velikanki, baletne skupine kojima je priča o njoj uzorom u bavljenju plesom, tamošnji je Muzej brodskog posavlja u povodu velike godišnjice (nakon ranije organiziranih događanja u povodu stogodišnjice njezina rođenja) organizirao i tematsku izložbu Miji Čorak u čast.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by @muzej_brodskog_posavlja

Balerina – Mia Čorak

Baletnu naobrazbu započela je već s četiri godine u studiju zagrebačkoga kazališta kod Jozefine Weiss te Margarete i Maksimilijana Fromana. Uz plesno školovanje stjecala je i temeljitu glazbenu naobrazbu. Pet godina učila je glasovir kao glavni predmet u glazbenoj školi Muzičke akademije, a njezina baka s očeve strane bila je pijanistica. Ta rana povezanost s glazbom ostala je trajno obilježje njezina umjetničkog identiteta.

Mia Čorak Slavenska

Već kao dijete nastupa na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu: godine 1919. u Puccinijevoj operi Madame Butterfly, a 1922. pleše u baletu La Sylphide. Postupno se uključuje u repertoar zagrebačkoga Baleta, gdje 1928. postaje solisticom. Od 1930. do 1936. priređuje osam samostalnih plesnih koncerata, na kojima nastupa i kao koreografkinja i kostimografkinja. Repertoar obuhvaća klasične i moderne točke na glazbu od baroka do impresionizma, uključujući djela hrvatskih skladatelja poput Luje Šafraneka Kavića, Krešimira Baranovića, Jakova Gotovca, Borisa Papandopula i drugih.

U razdoblju od 1934. do 1935. bila je primabalerina Baleta HNK (već kao osamnaestogodišnjakinja!), gdje ostvaruje zapažene produkcije i uloge, među ostalim u Stravinskijevoj Žar-ptici i Kopeliji Lea Delibesa.

Europsko priznanje i međunarodni proboj – Slavenska

Usavršavala se u Beču i Parizu kod uglednih pedagoginja poput Olge Preobraženske, Matilde Kšesinske i Ljubov Jegorove. Godine 1936. nastupa na Međunarodnom plesnom natjecanju u Berlinu, održanom u okviru Olimpijskih igara. Sudjelovali su plesni umjetnici iz: Australije, Belgije, Bugarske, Kanade, Njemačke, Grčke, Indije, Italije, Jugoslavije, Nizozemske, Austrije, Poljske, Rumunjske i Švicarske. Mia Čorak osvaja prvu nagradu (uz Mary Wigman i Haralda Kreutzberga) te nakon toga trajno preuzima prezime Slavenska.

Godine 1937. postiže velik uspjeh u pariškoj dvorani Salle Pleyel, a iste godine nastupa u nagrađivanom filmu La Mort du Cygne (u SAD-u prikazivan kao Ballerina). Već 1938. na poziv Léonidea Massinea pridružuje se ansamblu Ballet Russe de Monte Carlo, gdje ubrzo postaje primabalerina.

U razdoblju od 1938. do 1943. s Ballet Russe gostuje po Francuskoj, Engleskoj, Sjevernoj i Južnoj Americi i Kanadi. Pleše glavne uloge u klasičnom repertoaru (Giselle, Labudovo jezero, Orašar), kao i u djelima Mihaila Fokina, Léonidea Massinea i Georgea Balanchinea.

Godine 1944. i 1945. vodi vlastitu trupu Slavenska, Tihmar and Company, potom Slavenska Ballet Variant, a 1952. s Fredericom Franklinom osniva Slavenska–Franklin Ballet. Za tu je trupu postavljen balet Tramvaj zvan čežnja (1952.), prema drami Tennesseeja Williamsa, u koreografiji Valerie Bettis. Slavenska je tumačila Blanche DuBois, a balet je u periodici ocijenjen „prekretnicom u baletnoj povijesti“. Djelo je kasnije ušlo i u repertoar Američkog baletnog kazališta.

Uz to, nastupa kao primabalerina Metropolitan Opere u New Yorku, surađuje s Baletnim kazalištem (danas Američkim baletnim kazalištem) te gostuje s brojnim ansamblima i na televiziji. Američko državljanstvo stječe 1947. godine.

Plakati i fotogrfije iz bogate karijere Mie Čorak Slavenske / Foto: Muzej brodskog posavlja

Pedagoški rad i odnos prema glazbi

Nakon završetka izvođačke karijere (1961/63.), Mia Čorak Slavenska posvećuje se pedagogiji. Predaje privatno u New Yorku, potom na UCLA u Los Angelesu te na California Institute of the Arts, gdje je članica osnivačkog nastavnog kadra plesnog odjela.

U kontekstu baletne pedagogije, isticala je važnost žive glazbene pratnje i ulogu korepetitora. Smatrala je da je korepetitor u postizanju pedagoških ciljeva sata jednako važan kao i nastavnik baleta. Tradicija suradnje baletnog pedagoga i glazbenika, koja traje više od tri stoljeća, za nju je bila temelj umjetničkog i tehničkog razvoja plesača. Glazba je, kako se naglašava u baletnoj praksi, često pokretačka snaga i inspiracija plesa, a kvalitetna komunikacija između nastavnika i korepetitora ključna je za uspostavljanje tempa, dinamike i odgovarajućeg repertoara za pojedinu vježbu.

Njezina vlastita umjetnička biografija – obilježena snažnim osjećajem za glazbu, virtuoznom tehnikom i interpretativnom zrelošću – svjedoči o dubokoj povezanosti plesne i glazbene umjetnosti.

Umjetnička osobnost i nasljeđe

Suvremenici su isticali njezinu iznimnu fizičku ljepotu, tehničku virtuoznost i prirodnu radost plesanja. Iako je karijeru započela kao dijete, nikada nije djelovala kao „čudo od djeteta“, nego kao umjetnica iznimne zrelosti i osobnosti. Važnu ulogu u tome nose odluke koje je o njezinu obrazovanju donijela Mijina majka, kako u svome tekstu ističe Maja Bezjak:

„Da nije Mijina mama čvrsto uzela u ruke razvoj i školovanje svoje nadarene kćeri, odvevši je u inozemstvo i pruživši joj najbolje što je u to vrijeme postojalo,(…), teško da bi veliki Mijin talent zauzeo vodeće mjesto u Baletu HNK-a u Zagrebu u dobi od samo petnaest godina… Pridružila bi se koloni ostalih wunderkinda, koji su se izgubili u doba adolescencije.”

U koreografskom radu pokazivala je sklonost slobodnijem, modernijem izrazu, razbijajući krute kanone klasičnog baleta i tražeći nove mogućnosti ekspresije. O njezinoj borbi za kriterij kao i stremljenjima ka razvoju baletne umjetnosti Bezjak zaključuje:

„Bila je za svoju dob vrlo načitana i obrazovana djevojka izrazite ličnosti. To što je u štampi dala svoj jasni sud o prilikama u našoj baletnoj umjetnosti, sasvim podređenoj Operi i Drami, teški diletantizam u prikupljanju i formiranju plesačkih kadrova umjesto osmišljenog nastavnog programa, bio je povod da je ta izuzetno nadarena balerina i vrlo muzikalna koreografkinja dobila otkaz u zagrebačkom HNK-u, otišla u svijet i – postala Mia Slavenska!“

Ipak, bila je i poduzetna umjetnica – vodila je vlastite trupe, koreografirala, oblikovala kostime i organizirala turneje, nastojeći djelovati izvan okvira velikih institucija. Time je, prema svjedočanstvima suradnika, bila „nešto više od balerine“.

Preminula je 5. listopada 2002. u Los Angelesu. Njezin pepeo položen je na zagrebačkom Mirogoju.

Život i rad Mie Čorak Slavenske potvrđuju neraskidivu vezu plesa i glazbe. Od ranog klavirskog obrazovanja, preko izbora repertoara koji je obuhvaćao djela hrvatskih i europskih skladatelja, do naglašavanja ključne uloge korepetitora u baletnom radu – njezina je karijera trajni podsjetnik da balet nije samo vizualna, nego prije svega glazbeno-scenska umjetnost koja traži pažnju i napor svih aktera u svim segmentima njegova formiranja te podršku borkinjama i borcima za očuvanje kriterija na tom putu.

U tom smislu, obljetnica njezina rođenja nije samo datum u povijesti hrvatskog baleta, nego i važan trenutak za glazbenu zajednicu koja sudjeluje u stvaranju i prenošenju baletne umjetnosti.