Mozak, tijelo i bas: Psihologija iza plesnog podija

This is my church, this is where I heal my hurts. (Faithless, ”God is a DJ”)

Dekonstrukcija društvenih normi i praksi čini to da se određene stvari pronalaze na mjestima na kojima ih ne bismo nužno očekivali – adresa posla laptop je u dnevnom boravku, kino repertoar je na streaming servisu, ljubav i seks su na aplikacijama. Narav ere kasnog kapitalizma sve nas manje prinuđuje na međusobno susretanje i okupljanje, nježno nas polažući u osamu namirujući naše potrebe za povezivanjem koktelom anestezije. Bi li nakon svega navedenog zbilja bilo suludo reći da su iscjeljenje, produhovljenje i utopija na – rejvu?

Fenomen rejva, nakon četiri turbulentna desetljeća za kulturu, jedan je od onih koji je doživio najveću metamorfozu komercijalizacijom i omasovljenjem kojima je danas (p)ostao karikatura svojega izvornog oblika. Moralna panika devedesetih bila je toliko glasna da i u 2025. ima svoju jeku predrasuda i svođenja na (doslovce) proste faktore. Međutim, nakon što je prva generacija rejvera debelo zagazila van godina adolescencije kojima priliče „supkulturni zanosi“ i od rejva napravila lifestyle integrirajući ga na duge staze, u vodu pada ona „to je samo faza, mama“. Usporedno, svoj je put do laserima osvijetljenih i od basa vibrirajućih zakutaka pronašao dio svih nadolazećih generacija. Nije sporno da se iza fenomena rejva krije nešto više od jeftinih pobuda i hedonizma, no što je to što uporno okuplja masu u formatu koji blisko podsjeća na religijske prakse?

Ovaj tekst nije obrana rejva niti poricanje njegovih spornih točaka, nego pokušaj da se razumije zašto glazba, ples i zajedništvo u tom formatu potencijalno imaju pozitivan učinak na mentalno i emocionalno zdravlje. Sugovornik koji će nam dati uvid u fine slojeve koji često ostaju golom oku nevidljivi jest dr. sc. Damir Marinić, osječki psiholog, koji je između ostalog glazbenik, a iskustva s rejvom i drugim vidovima kolektivnog doživljaja glazbe ima i sâm.

Psiholog dr. sc. Damir Marinić / privatna arhiva

Supkulture kao životna priča

Na obzoru mladosti, nakon što smo cijeli život proveli usvajajući sadržaj i norme kulture kojom je određena naša koordinata na planeti, njezine fiksirane postavke propara spoznaja o krutosti i ispraznosti iste. Često, djelo je to skupa ideala i svjetonazora artikuliranih na način koji ih čini tako smislenima i tako očitima, obučenih u crnilo ili šarenilo, objedinjenih glazbom koja porukom i konstrukcijom rezonira – gotovo svi smo u nekoj mjeri iskusili fundamentalno oduševljenje otkrića supkulture koja se doima kao produžetak nas samih. Mehanizam iza ovog za većinu univerzalnog iskustva Damir Marinić objašnjava na sljedeći način: „Supkultura se najčešće javlja u životima mladih onda kada se otvori pitanje identiteta u adolescenciji. To je razdoblje u kojem osoba preispituje narative koje je dotad čula – od roditelja, institucija i društva o tome kako se treba živjeti, misliti, koje vrijednosti slijediti i što vjerovati, a u isto vrijeme događa se emocionalno odvajanje od roditelja koje donosi određenu biološku i psihološku slobodu. Osoba tada mora odlučiti koja je njezina vlastita priča života, a eksperimentiranje s različitim supkulturama postaje važan dio tog procesa jer omogućuje da se isprobaju različiti identiteti i pripadnosti.“

Pleme plesnog podija

Kada pogledamo mjesta na kojima kolektiv doživljava glazbu, jasno se uočava kompozicija koja sadrži elemente plemenskih rituala: okupljanje grupe koja je usmjerena ka jednom izvoru, DJ kao šaman prisutne odvodi u stanje blisko transu, k tome potpomognuto ostalim osjetilnim podražajima. Ono što je pak u najvećoj mjeri definirajuće za esenciju rejva jest upravo zajednica ljudi koja se tamo jedinstvenom namjerom – doživjeti psihofizičko iskustvo koje uključuje sva osjetila i isključuje ograničavajuće konstrukte svakodnevice. Sudjelujući u ovoj zajednici preuzima se skup normi, svojevrstan bonton koji nije verbalno komuniciran, već podrazumijevan parolom PLUR: „Ako u svakodnevnom životu živite u ozračju natjecanja i pritisaka – onda dolazak na rejv predstavlja potpuni kontrast. Na takvom mjestu vladaju principi peace, love, unity, respect, a ključan je osjećaj da ti ljudi koji te okružuju žele dobro, ili u najmanju ruku barem ti ne žele zlo. Svi dijelite zajednički cilj, a to je stvaranje sigurnog prostora gdje se ljudi međusobno podržavaju“, govori Marinić.

Jedna od točaka u optužnici rejva jest ona da u njemu izostaje društveni i komunikacijski moment. Upravo suprotno, usuđujem se reći – površni komunikacijski obrasci i kurtoazija na rejvu se nadilaze. Međusobno poznavanje nije preduvjet za poštovanje, uvažavanje i obzir, oni su sami po sebi uvjetovani. Ovakvo okruženje međusobno povezivanje prisutnih čini mnogo izglednijim, kao i mogućnost emotivnog i duhovnog rasterećenja. Zadovoljavanje potreba za osjećajem pripadnosti i zajedništva može imati pozitivan utjecaj uzrokovanjem ispunjenosti koja se preslikava na svakodnevni život: „Rejv može imati snažan iscjeljujući potencijal. Slično kao u terapiji, ondje se spontano stvara sigurna zona u kojoj osoba može istraživati i izražavati dijelove sebe koje u svakodnevici skriva. Ta sigurnost, prihvaćenost i nedostatak osude omogućuju eksperimentiranje s identitetima i emocionalno otvaranje. Sâm princip rejva funkcionira kao koncentrat društva kojem težimo – kao kratkotrajno ostvarenje onoga što većina ljudi u redovnom životu ne dobiva.“

Festival, ilustracija / Alma Drnovac

Kada govorimo o kolektivnom iskustvu u kontekstu rejva, govorimo o nadilaženju individualizma. Ben Malbon u iscrpnoj knjizi Clubbing: Dancing, Ecstasy, Vitality govori o „oceanskom iskustvu“ – njega definira kao stanje u kojem pojedinac privremeno gubi jasne granice vlastita ega i identiteta te uranja u osjećaj jedinstva s drugima, glazbom i prostorom. Na taj način rejv postaje prostor snažne transformacije sebstva i pruža osjećaj transcendencije. Iako ovakva iskustva jesu kratkotrajna, za sobom ostavljaju snažan utisak koji ostaje s nama i dugo nakon što svane dan.

Kako glazba pokreće tijelo i um?

Ako čitate ovo i mislite si kako cijela ova priča o stanjima svijesti koja životno ispunjavaju i  produhovljuju zvuči apstraktno – potpuno vas razumijem. Zato dozvolite da je prizemljimo konkretnim elementima koji ova iskustva pokreću. Glazba je oduvijek bila alat za uvođenje u pomaknuta stanja svijesti u ceremonijalnim obredima. Iako je elektronika produkt tehnologije, u njezinom kosturu nalaze se obrasci repeticije i perkusija koji su nam, paradoksalno, izrazito organski bliski i sugestivni: „Elektronika se oslanja na niži auditivni spektar, na basove i udaraljke, što ima korijene u plemenskoj glazbi starih naroda. Repetitivni ritmovi i bubnjevi oduvijek su se koristili u ritualne svrhe – za postizanje izmijenjenih stanja svijesti, za uranjanje u određeno emocionalno ili duhovno iskustvo. Glazba tu ima ključnu ulogu jer intenzivno utječe na stanje svijesti i emocionalnu otvorenost. Ta se tradicija nastavlja i danas u različitim terapijskim i ritualnim metodama“, objašnjava Marinić.

Zapravo, dobar DJ, onaj koji stvara vrijednost i priliku da se izgubimo u trenutku, onaj je koji sa svojom publikom komunicira dvosmjerno, koji je čita tečno, koji sebe prevodi na njezin jezik. Drastičnu razliku u težini ovakvog iskustva spram pukog pritiskanja gumbova i jednačenjem glazbe po zvučnosti znate svi koji imate rejv utakmica u nogama. Emocionalni aspekt elektroničke glazbe naglašava i Marinić: „Elektronička glazba specifična je zato što funkcionira drugačije od klasične. Iako se može činiti melodijski statična i repetitivna, zapravo je izrazito emocionalno vođena, a ključni elementi su dinamika i prijelazi. Izvođač mora imati u vidu emocionalnu putanju ljudi na plesnom podiju: zagrijavanje, podizanje energije, špice, spuštanja, ponovne gradnje – sve vrlo precizno i svjesno usmjereno.“

Festival, ilustracija / Alma Drnovac

Pokretačka snaga kompletnog iskustva je ples, koji je većini glavni povod odlaska na rejv. Iako ples ima najevidentnije benefite u fizičkom smislu, njegova simbolička praksa seže puno dublje. Damir Marinić navodi kako ples somatski pokreće procese koji nadilaze fizičko: „Ako pogledamo mozak pod utjecajem glazbe, vidimo da ne postoji dio koji ne reagira – mozak je doslovce „upaljen“ u cijelosti. Pobudio se niz iskustava, a sinkopirani ritmovi i groove pokreću tijelo gotovo automatski. Ples sâm po sebi također uvodi u određena stanja svijesti i pokreće različite psihološke i emocionalne procese. U plesno orijentiranoj terapiji pokret se koristi za oslobađanje energije svih vrsta, uključujući i agresivne impulse. Upravo zbog toga svi elementi koji su uključeni u ovu kulturu – ritam, ples, glazba, zajedništvo – mogu imati izrazito pozitivne učinke na čovjekovu psihu i emocionalno stanje.“

Eskapizam ili mikrodoziranje utopije

Neporeciva je činjenica da je u prostoru fenomena rejva skrovište pronašao i niz štetnih praksi, poput kulture psihoaktivnih supstanci i posljedičnog kriminala. One, međutim, nisu univerzalno pravilo – više su statistika. Samim time ne bi bilo niti točno niti pravedno cjelokupni pokret etiketirati kao toksičan i eskapistički. U ovom trenutku dozvoljavam vlastitu misaonu intervenciju: rejv nije bijeg od stvarnosti, on je reakcija na stvarnost.

U deset godina mog staža u rejvu, mnoge su noći bile terapija, neki setovi duhovna obnova, prijateljstva su se rađala u redu za WC uz „jel znaš tko idući svira?“. Ono najvrjednije što mi je rejv dao jest praktično iskustvo utopije u malom, koja je do tada bila samo ideja. Takva iskustva ne nestaju u potpunosti sa svitanjem. Ona ostavljaju trag, prekrajaju šavove koji sastavljaju svakodnevicu. Za neke, dovoljno je znati da taj prostor postoji, da je dostupan barem povremeno, kad svakodnevni identitet postane pretijesan. Ovaj tekst zatvaram kako je i počeo – citatom koji, ako pitate mene, bolje od svih teorija i istraživanja sažima esenciju rejva:

„Vjerovao bih samo u Boga koji pleše.“ (Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra)

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.