Neka se sanja: 40 godina prvog albuma Crvene jabuke

Nijedan drugi album domaće popularne muzike nije bio primoran ponijeti teret kakav je na leđa debitantske ploče sarajevske Crvene jabuke sudbinska tragedija uprtila samo pola godine nakon njezina objavljivanja taman nekako s proljeća 1986. godine, 22. ožujka.
Nastupni se diskografski materijal svakog izvođača, naime, neizbježno te ponekad i nepošteno sastoji od dvije neodvojive komponente. S prednje je strane riječ o logičnom predstavljanju benda kakav on u svojim startnim sviračkim i autorskim fazama jest, ali tog momenta neosvijetljeno naličje taj identifikacijski dokument neizostavno postavlja i kao mjerilo kojim će se ocjenjivati i kontekst kojim će se opisivati i njegov gotovo svaki sljedeći potez. Eponimni je prvijenac Crvene jabuke uza sve to, međutim, uskoro neplanski postao i ono što nitko od uključenih u njegovo stvaranje od njega nije htio niti je mogao i zamisliti – idealizirana verzija benda u kakav se Crvena jabuka nažalost nikad neće dobiti šanse prometnuti.

Crvenu su jabuku komšije, nevršnjački školski kolege iz Druge gimnazije i kreativno-zafrkantski suradnici u nizu različitih zabavljačkih i umjetničkih projekata Dražen Ričl Zijo (prema tom je nadimku do danas ostao poznatiji, iako se na omotu debija potpisao među bliskim prijateljima korištenijim Para) i Zlatko Arslanagić Zlaja osnovali na samoj polovini osamdesetih godina prošlog stoljeća, ključnog desetljeća punokrvnog razvoja jugoslavenske rock scene. Pedigre prilično pouzdanih profesionalaca i paket zavidno svježih pop-rock pjesama bendu su interes i logistiku velikog Jugotona privukli gotovo momentalno, a atraktivni nastupi te fenomenalno prihvaćeni i jednostavno fenomenalni singlovi tu su brzinu tijekom 1986. godine još i nadmašili teško usporedivim komercijalnim uspjehom.
Kvintetu koji su uz gitaristički par pokretača činili još i ritam-sekcija Darko Jelčić Cunja na bubnjevima i iskusni basist Aljoša Buha te klavijaturist Dražen Žerić Žera, svi redom rođeni između 4. siječnja 1962. i 1. siječnja 1965., svijet se ne samo muzike ponudio kao sočna, hrskava i najslađa – nomen je, činilo se, doista bio omen – crvena jabuka. Zagrizla su je sva petorica…

…ali su je do kraja, većim dijelom onda gorkastu, nažalost progutala samo trojica. Kašnjenje najavljenog starta koncerta na mostarskom Kantarevcu 18. rujna 1986., uvodnog nastupa prve bendove turneje, brojne okupljene spočetka i nije pretjerano zabrinjavalo unatoč tome što je sutradan trebalo u školu i na posao. S izvođačke je strane stejdža, doduše, iščekivanje ipak više bilo nestrpljivo i svake minute sve nervoznije jer u dalekom vremenu bez mobitela i internetskih vijesti nitko nije imao pojma gdje su već dovraga Zijo, Zlaja i Aljoša ni načina kako to pouzdano doznati. Njih su trojica iz Sarajeva prema Mostaru bili krenuli jednim, a odavno pristigli Žera i Cunja drugim automobilom.

Vječni počinak

Informacija koja se naposljetku pojavila uvijek neželjenim službenim kanalima, kao i ona od trinaest dana kasnije, nedokučivo i nestvarno zvuči i nakon punih 40 godina. Kad god svira ovaj nasmiješeni album koji pršti životnom energijom, pa čak i danas, zvuči i kao najgnjusnija ili najprozirnija laž. Ali nije bila laž, nego nepojmljiva istina: vozeći se na koncert, članovi Crvene jabuke u blizini su Jablanice nastradali u frontalnom sudaru s kamionom. Aljoša Buha poginuo je na mjestu stravične nesreće, a Dražen Ričl i Zlatko Arslanagić s teškim su ozljedama odvedeni u mostarsku bolnicu. Zlajin brzi izlazak iz životne opasnosti pružio je samo sićušni predah, a daljnja neizvjesnost oko sudbine frontmena Zije, u međuvremenu helikopterom prebačenog u beogradsku Vojnomedicinsku akademiju radi boljih uvjeta liječenja, 1. je listopada dokinuta povratkom neizdržive brutalnosti. Nije preživio. I Zijo i Aljoša imali su samo 24 godine.

Da Zlaja i Zijo tijekom tako naprasno odgurnutog ljeta 1986. nisu, proživljavajući istodobne friške goleme zaljubljenosti te tješeći jedan drugog i sami sebe, pripremili gotovo cijeli novi album, dogodine u reorganiziranom tročlanom sastavu objavljen prekrasni Za sve ove godine, vjerojatno ne bi bila preživjela ni Crvena jabuka kao bend. U takvim okolnostima, album Crvena jabuka ne bi se promatrao kao davnašnji startni izraz još uvijek itekako aktivnog benda koji je u četiri desetljeća samo ratom pauzirane aktivnosti dogurao do čak 19 studijskih albuma te odsvirao tisuće koncerata na kojima su snimljena i četiri živa albuma. Bio bi iskopavan i ponovo otkrivan kao prašnjavi poluklasik nezamislive i pomalo zaboravljene pozadine, testament benda koji je na nesreću prestao postojati baš u trenu kad je prodisao punim plućima.

Snovi na javi, snovi u najavi

Njegovo je najdragocjenije nasljeđe, međutim, to što zapravo istodobno biva oboje, a sadrži i poneke razigrane elemente koje bi grupa putem vjerojatno svejedno postepeno umirovila. Crvena jabuka fanfarama najavljuje onu Crvenu jabuku koja se do kraja osamdesetih odvažnim prelaskom Žere u rolu pjevača prometnula u možda najpopularniji i najbolji gitarski pop bend Jugoslavije, ali šaptom rezerviranim za povjerljive istine proglašava i onu Crvenu jabuku koja je to također mogla nedvojbeno postati, samo da su se okolnosti bile posložile drugačije. Nije uvredljivo, vjerojatno ni pogrešno pretpostaviti da se Zije i Aljoše njihovi najbliži i prijatelji najčešće i vole sjećati onoliko optimističnih i inspiriranih kakvi su bili na ovom albumu. Obojica su i prije Crvene jabuke svakako napravili zapažene stvari – prvi kao pionir Novog primitivizma, jedan od Nadrealista i nadobudni gitarski heroj Elvisa J. Kurtovića & His Meteorsa, a drugi svirajući bas u novovalnom art-rock bendu Kongres, čijoj je kultnoj pjesmi „Zarjavele trobente” napisao stihove. Crvena jabuka je i svemu tome ipak bila gigantski korak naprijed.

Na prvom se albumu tako u prvom planu malo izmjenjuju, a onda odmah potom zajedno sviraju i nabrijani bend mladića očekivanih preokupacija izlazaka i djevojaka; i bend nadolazećih zvijezda koje će svojim pretežno romantičnim pjesmama zagospodariti radijskim valovima i tinejdžerskim sobama; i bend nesputanijih ideja čijoj će se spremnosti širenja okvira i obogaćivanja svoga klasicističkog stila ispriječiti ponajprije opisani izvanglazbeni razlozi. Svojevrsne tri Crvene jabuke nazovimo napaljenom, najavljenom i neostvarenom. Ili ipak, ponešto ozbiljnije, rokerskom, hitmejkerskom i nepoznatom.

Ujedinjene su, pod supervizijom splitskog producenta Željka Brodarića Jappe i snimatelja Dragana Čačinovića Čača, u zagrebačkom studiju SIM snimile album koji se svježinom i lepršavošću izdvojio i od tada bujajuće državne rock scene. A svojom je prevladavajućom vedrinom i neumornim optimizmom, to čak i ne znajući, kroz naredna desetljeća lakoćom ponio prtljagu pozdravne ostavštine dijela svojih stvaralaca i žalopojke obožavatelja pune upisivanja.

Ostvarenje sna

Generacijski neizbježno ohrabreni i potaknuti novim valom i njegovim posljedičnim razvijanjem u nebrojenim pravcima, glavni su autori Crvene jabuke Zlaja i Zijo nakon postpankerskog šegačenja i pokatkad pretencioznog mudrovanja shvatili da muziku vole previše i shvaćaju preozbiljno a da bi se sramili želje da u njoj pokušaju ostvariti i konkretnu karijeru. Stil su svojega kratkotrajnoga srednjoškolskog power pop benda Ozbiljno pitanje odlučili uozbiljiti svime što su u međuvremenu naučili i doživjeli, znajući da se mogu osloniti na svoje originalne i zarazne pjesme, kadre izdržati i iznijeti njihove ambicije. Crvena se jabuka podjednako odmaknula od gradskih i nacionalnih velikana te svojih očitih mentora Indexa i Bijelog dugmeta, samo što se nije zaputila prema zamišljenoj točki na pola puta između tih dvaju bendova, nego je na lokalno specifičan način osvježila klasične šezdesete, ponajprije ono naučeno od univerzalnih uzora Beatlesa i Rolling Stonesa, o kojima Zijo izravno i pjeva u signalno naslovljenoj „Bivše djevojčice, bivši dječaci”.

Takva ju je orijentiranost povezala sa suvremenicima koji su diljem bivše države kreativni maspok novog vala vrlo slično iskoristili kao odskočnu dasku koliko od učmalosti mastodontskog rocka sedamdesetih toliko i od ratobornih pankerskih eskapada, u nas ipak doživljenih tek iz druge ruke. Đavoli, The Animatori ili Bajaga i Instruktori u otprilike su isto vrijeme zahvaćali u prepoznatljive melodijske i aranžmanske obrasce ranijih vremena, a stvarno prijateljevanje članova Crvene jabuke s nekima od njih samo je osnažilo osjećaj da je riječ o duhovnim suborcima. Pjesme o sviračkim ekskurzijama u Ljubljanu, ferijama na Jadranu ili ekonomski motiviranim selidbama u metropolu Jabukino su igralište proširile mnogo dalje od domicilnog joj Sarajeva, dok su šetnje njegovim ulicama, od Sebilja do Katedrale i od kafane Visoko do Begove džamije, potvrdile pripadnost tada nevjerojatno plodnoj gradskoj sceni koju su svojim albumima među ostalima uzdizali i Zabranjeno pušenje, Valentino ili Plavi orkestar.

Snobovski je dio kritike i publike, osjetno iziritiran i činilo se instantno masivnim brojem fanova, velikim dijelom regrutiranih i među adolescentima i ljubiteljima komercijalne zabavne glazbe, bendu zamjerao navodnu mekoću zvuka, manjak virtuoznosti u sviračkoj izvedbi i tematiku stihova koja je preferirala osobne i generacijske teme te nije dublje zaranjala u ozbiljniji društveno-politički komentar. Nijednu od tih točaka optužnice nije nikakav izazov pobiti makar jednim koncentriranijim prezentiranjem, ali bi obrana koja pristaje na pravila puna predrasuda zaobilazno potvrdila određenu opravdanost takvog denunciranja. Zvuk Crvene jabuke primarno je ostavljao dojam izraza svjesne odluke, a ne rezultata ikakvih limita, te je uvelike sudjelovao u definiranju onoga što se, bilo pejorativno bilo s naklonošću, jasno podrazumijeva i osjeća pod kišobranskim pojmom YU-rock.

Važno je da se sanja

Priznanje: i osobno sam Crvenu jabuku, svoj prvi najdraži bend, a koji je makar samo u svojoj predratnoj verziji barem sa strane vrha na jedan ili drugi način to ostao do danas, često zamišljao u donekle drugačijem glazbenom ruhu. I ja sam je želio čuti donekle čvršću, moderniju, samo što ta modernost nipošto nije uključivala u vrijeme prve postave benda nadiruće digitalije i mainstreamom pečatirane suvremenosti. Moja se žuđena modernost Crvene jabuke odnosila na sredinom osamdesetih aktualna kretanja anglofonog undergrounda, revitalizaciju gitarskog popa šezdesetih sredstvima indie-rocka. Kako je za kolege iz Đavola moguće zamisliti da bi, da su bili Amerikanci, zvučali otprilike kao The Blasters, a Plavi orkestar vidjeti kao roots-rock sastav koji se napaja komercijalnim countryjem, od kojeg se tada još uvijek zaziralo, tako je Crvenu jabuku bilo još lakše snatrenjem prevesti u raspjevani nezavisni jangle pop. Da se desetljeće kasnije pojavila na Otoku, još bi se manje problema imala uvrstiti u navalni ešalon Britpopa.

No u vremenu u kojem je Crvena jabuka snimala svoje ne samo prve pjesme, kod nas je gotovo svaka pomisao na alternativan ili nezavisan način funkcioniranja benda apriorno sadržavala potpadanje pod teški underground. Dotok vijesti o paralelnim muzičkim zbivanjima u SAD-u i Velikoj Britaniji još je uvijek bio spor i selektivan, maltene izrazito iscrpljen izvještavanjem o etabliranim imenima. Čak ni The Velvet Underground ili The Byrds, najcitiraniji uzori američke melodične gitarijade osamdesetih, još nisu bili do kraja srdačno primljeni u najuži kanon, pa ih čak ni zainteresiraniji jugoslavenski muzičari naprosto nisu imali realne prilike detaljnije čuti. Očekivanje da bi u takvim uvjetima čak i iskusni Jappa – koji je radom na odličnim albumima kao što su, među ostalima, Slatko stanje, Anđeli nas zovu da im skinemo krila, Treći svijet, Hallo Lulu 22 ili Bez tišine! iza sebe ostavio jedan od najuvjerljivijih producentskih kataloga desetljeća – u Crvenoj jabuci mogao naslutiti još veći odmak od dominantnog mainstreama domaće scene jednostavno nije moglo imati iole stabilno uporište. Vrlo je vjerojatno da o svemu tome ne bismo uopće zdvajali da na albumu na trenutke izdajnički ne proviri preplastičan zvuk bubnjeva, ali tada su setovi valjda po strogim propisima dolazili s unaprijed ugrađenim ugođajem tog tipa.

Na albumima koji su uslijedili, pri čemu govorimo o tri fantastična i jednom vrlo dobrom objavljenima do 1991., bend jest inkorporirao suvremenije teksture, ali ponajviše one megapopularnih bendova kao što su U2 i Dire Straits, pa čak i, gulp!, za probu iz fore UB40 ili Depeche Mode, no debitantski je album još uvijek više izraz rafiniranog instinkta nego promišljenog slijeđenja ikakvih vodilja. Iz tih se razloga kao svjetionici navode baš Beatlesi i Stonesi, odnosno Indexi i Dugme (što je dostatno dobar naški prijevod). Crvena jabuka nije ih, osim lukavog mažnjavanja rifa „Satisfaction” za „Učiniću sve da te zadovoljim”, oponašala ili kanalizirala njihove konkretne radove jer na kraju krajeva koji bi to radovi, kod svih navedenih, a uzevši u obzir njihove žanrovske kaleidoskope, uopće i bili? Više su predstavljali arhetipske slike popularnih i markantnih rock’n’roll bendova kakav su se momci iz Jabuke s pravom usudili postati.

Mokri snovi

Stoga je Crvenu jabuku najlakše klasificirati korištenjem spomenutog termina power pop, ali samo zato da bismo ga dobronamjerno izvitoperili u neuobičajen, ali suštinski najbliži power poljubac. Moćan i sočan, topao i vlažan, darežljiv i primamljiv. Na albumu ima dostatno mjesta za pirotehničko dokazivanje gitarističke pravovjernosti mahera kojeg je bivši poslodavac Elvis Dži nazvao „najbržom rukom srednje Bosne, uključujući i zajednicu opština Tuzla” te „carem pare, magle i ostalih vremenskih nepogoda”, ali najpoznatiji rif albuma ipak udaraju Žerine mitske kvazinarodnjačke klavijature u pjesmi čiji stih o tome kako nas „sića natjera da pazimo, razvlačimo sve do prvoga” vrlo detaljno oslikava socijalni milje u kojem se odvijaju ipak pretežito osobne priče. Aljošine bas-linije skladno bi se uklopile i u stiliziraniji bend, no pjesmama ipak ne pretjerano avanturističkih autora nimalo ne smetaju pri simpatično bahatom omjeravanju s doajenima. U njemu Crvena jabuka pobjeđuje baš zato što se ne bori ni protiv koga, nego inzistiranjem na obećanjima i imperativima kojima obiluju već i naslovi pjesama („Bježi kišo s prozora”, „Učiniću sve da te zadovoljim”, „Nek’ te on ljubi (kad ne mogu ja)”, „Neka se sanja”) i refreni („daj me poišči”, „priznaću ti sve”, „nemoj dizat graju”…) poziva na zajedništvo i dosezanje boljeg i ispunjenijeg života kroz muziku.

Iako je jedan od osnovnih postulata benda bilo odbacivanje satire i ironije prethodnih projekata njegovih članova, Zijo neodoljivim izgovaranjem riječi svejedno pjeva tako da se uz stihove obavezno čuje i šeretski osmijeh, istodobno prodaje uličarske folove i slatkorječivo zavodi pričajući samo istinu. Ne samo u usporedbi s njim, većinski je autor Zlaja (omjer zaokružimo na više sugerirajućih nego preciznih 6,75-3,25 u njegovu korist) povučeniji, ako baš ne i skroz sramežljiv, idealno upotpunjujući odavno prevaziđenu, ali svejedno još uvijek putokaznu opreku pristojnih Beatlesa i razularenih Stonesa. Prvoloptaško označivanje šepurećeg Zije, koji je bend predvodio dječačkim osmijehom, smiješnom frizurom i šminkerskim stavom, kao neobuzdanog rokera, a suzdržanog Zlaje, koji je bend usmjeravao svojim divnim pjesmama, kao organiziranog spiritus movensa potpuno je smisleno, ali s osjetnim viškom značenja.

Jer upravo je Zlaja napisao najrokerskije pjesme albuma, izravno poduprte rifovima koje nije trebalo previše zaprljavati a da bi se mogle ubaciti i u repertoar kakvoga garažnog benda, kao i stihovima direktno iz obje glave kicoša kojemu na pameti nije baš samo jedno, ali ni previše drugog. „Mojca, Mojca” simpatično je klošarska i nimalo dekadentna nasljednica „Lutke za bal” Parnog valjka, a nedvosmislena „Učiniću sve da te zadovoljim” svoj epilog nalazi u završnoj „Neka se sanja”, sofisticiranijoj baš onoliko koliko je jutro mudrije od večeri. Bend je svoje pjesme oko popaljivih gitarskih rifova kasnije slagao iznimno rijetko („Otrov”, „Na dlanu mi piše”, „Sve što imaš ti”…) i prilično je izvjesno da bi takve stvari u budućnosti iz arsenala Crvene jabuke sporije ili brže izlazile i da nije bilo sudbinskog potresa. Prvo zamjenski pa nezamjenjivi pjevač Žera svojom je skuliranošću i pristojnošću gotovo bio antipod ekstrovertiranom Ziji, koji je kombinaciju samouvjerene lascivnosti i širom otvorenih očiju utjelovljivao svakim pokretom, pogledom i povikom.

Neprospavane noći

Tu napaljenu, rokersku Crvenu jabuku, koja na redovitim koncertima grupe povremeno ipak uskrsne u punom sjaju katkad ipak štucajuće žarulje, nerijetko zaborave i najodaniji poklonici, no zaslužna je i za svakako najefektniji vizualni iskaz benda, nezaboravni dizajn naslovnice ovog albuma u kreaciji Davora Papića. Jedno od najprepoznatljivijih dizajnerskih rješenja jugoslavenskog rocka uopće golu je djevojačku stražnjicu s karminom iscrtanom i obojenom crvenom jabukom na sebi prošvercalo barem u domove onih par stotina tisuća ljudi koji su ploču kupili vjerojatno ne očekujući takvu drčnost od benda koji su zavoljeli preko neizbježnih i ponajviše romantičnih pop hitova. Sumnjam da su ta naslovnica i njezina pozadinska sestra, na kojoj je prednji dio nagoga ženskog tijela organe prekrio popisom članova benda, doduše ikome smetale.

Rokerska se Jabuka dakle vrlo brzo počela micati u stranu, prostor prepuštajući hitmejkerskoj, koja će sljedećih pet godina radijski eter i sportske dvorane puniti dirljivim baladama, zveckavim pozivima na ples i melodramatičnim oproštajima. Najavila se odmah prvim tonovima albuma, vijugavim gitarskim suzama koje se niz uvod neusporedivo predivne Zijine „Bježi kišo s prozora” slijevaju baš poput te varljive kiše iz naslova. Ako vas u planu konačnog odlaska kući iz izlaska spriječi neočekivana kiša, a DJ promptno ne reagira posezanjem za ovom nepotrošivom pjesmom, izlazite na kriva mjesta.
Uz „Dirliju”, još jedan zicer podizanja atmosfere u kafiću koji prije nekoliko sati nije slutio nikakav dernek, trio fantastikus koji se i četrdeset godina kasnije kočoperi u set listi svakoga koncerta benda zatvara evo konačno i službeno preimenovana „Sa tvojih usana”. Pedantno lektorsko inzistiranje na obliku „S tvojih usana”, izvedeno na originalnom omotu, nikako ne odgovara onome što Zijo u jedinoj baladi albuma doista i pjeva.

Shvatljivo je da je pjesme još uvijek toliko napadno sveprisutne skoro pa nemoguće čuti neopterećenim ušima, kao ono što zaista jesu i što mogu biti, ali njihova ljepota nipošto nije izgubila sposobnost da slušatelja u pravom trenutku začara i osvijesti mu nekoliko sadržajnih rijetkosti. Primjerice, „Sa tvojih usana” je balada zaklinjanja, a ne tugovanja, što će buduće tužne sentiše benda činiti životnijima pretpostavkom utemeljenosti u stvarnim životima autora. Na ovome se albumu takva bešavno uklapa u šarmantan ton optimizma i srdačnog upoznavanja.

Nije da na albumu nema gubitaka, ali znati što to dirlija zapravo znači nije nužno da bismo se ponosili prijateljem u bijelom svijetu. U strukturno samosvojnoj „Bježi kišo s prozora”, pjesmi koja refren ili nema ili je zapravo cijela refren, nije jasno mulja li kiša zaljubljenu djevojku ili je brižno upozorava na dečkovu nevjeru, a odabir interpretacije nepogrešivo ukazuje na stadije slušačeva ljubavnog života i posljedičnoga mogućeg cinizma. Fanovima najdraži hit albuma „Nek’ te on ljubi (kad ne mogu ja)”, kod kojeg je Ziji Zlaja pripomogao u pisanju stihova, očekivanu korelaciju nesreće u ljubavi i ciničnog doživljaja izvrće dirljivim nezamjeranjem i zadržavanjem ljetne avanture u toplom sjećanju, na krilima blago orijentalnog rifa prikočenog s rokerske strane sitnog rezanja zlatnih solaža Pave iz Plavog orkestra.

Neostvareni snovi

I dok je prilično jasno da rokerski segment benda ne bi imao prevelike šanse privući one koji su iz bilo validnih bilo umišljenih razloga ostali imuni na njegove tržišnim dosegom ogromne, ali utješnim opsegom uvijek privatne hitove, preostale tri pjesme albuma zaista predstavljaju manje poznatu Crvenu jabuku. One su prelijepe jer su ih takvima napisala dva nadgeneracijski talentirana autora, a najljepše su jer su i nakon svih ovih godina brižljivo čuvane tajne. Neostvarena bi Crvena jabuka tih pjesama jamačno nastavila supostojati uz onu proslavljenu, ne samo zbog Zijinih autorskih preokupacija i izvođačkog garda nego i zato što Zlaja ne bi bio morao osjetiti svojevrsnu krivnju preživjelog. Ona nikad nije bila javno komunicirana, ali luđački je autorsko-izvođački tempo sljedećih godina benda djelovao kao opravdani pokušaj nošenja s nesrećom.

Kasnih bi osamdesetih muškarci možda radije i išli na terapiju nego radili išta drugo, ali na ovim prostorima terapija nije postojala, pa su na nju zapravo i odlazili radeći svašta drugo. Zlaja je kroz godine provirujuće naznake ostavljao u tematski inače drugamo okrenutim pjesmama, ali ipak ne i u „Uzmi me kad hoćeš ti”, koju jest nemoguće ne čitati kao pozdrav, kako kaže omot Za sve ove godine, „našim drugovima Ziji i Aljoši“, ali koju je u potpuno dovršenom obliku već desetak godina lako čuti u Zijinoj demo verziji koja slobodno cirkulira internetom. O svemu se ipak najbolnije oglasio igrom slučaja svojom pozdravnom Jabukinom pjesmom „Nekako s proljeća”. Svi su albumi Crvene jabuke do rata, računamo li i Sanjati 5. ožujka, i izlazili nekako s proljeća, kao jedan vid čvrstog zagrljaja starih drugova.

Mamurna buđenja

Prva među jednakima od te tri manje razvikane pjesme prva je svojom pozicijom u rasporedu ploče, ali i neupitnim izborom mojeg srca da je riječ o najljepšoj pjesmi ne samo domaćeg rocka. Ili barem jednom od dvije, pri čemu bi par onda dopunila neka Zlajina, najvjerojatnije „Za sve ove godine”, ali i „Ne daj na sebe” ili „Ne dam da ovaj osjećaj ode” (i dalje su, vidimo, prisutni imperativi i obećanja) imaju jake karte. Zijina „Kad je noć hladna i zvjezdana (Emira)” bolan je storytelling o neostvarenim snovima i gorkim kompromisima, elegija o prerano ugaslom životu dobrodošlo ublažena jednim od najemotivnijih bendovih refrena i za ambijent u koji je smještena neočekivanim terasastim ugođajem smirujućih solaža. Na krilima se pjesama baš takvog soja za desetak godina rokerska americana bila nametnula kao omiljeni žanr mnogih osjećajnih slušatelja, ali je spominjanje Beograda u refrenu – što je slučaj i s još jednom Zijinom divotom, „Da je samo malo sreće” sa sljedećeg albuma – danas nažalost najčešće drži izvan radijske rotacije i koncertnog programa.

Reportaža s noćnih sarajevskih ulica „On je poput djeteta (100 na jednoga)”, za kasnijeg Zlaju nekarakteristična već i agresivnim naslovom, duet je Zije i producenta Jappe (glasovi su im vrlo slični, pa se čak i uz dalmatinsku dikciju na prvu može ne skužiti njegovo sudjelovanje) s bliještećim praskavim gitarama i refrenskim otpuštanjem napetosti koje zahtijeva paljenje makar mentalnog vatrometa. Promovirajući album bend je znao spominjati želju da se nakon nekoliko godina pjesama o svakojakim sumnjivim likovima pojavi neka koja bi glorificirala pozitivca, ali na koji god pol da pretegne čitanje je li riječ o tvrdom policajcu na zadatku ili baščaršijskom wiseguyu u kontroli podređenih, nije baš izvjesno da im se želja ispunila. Pjesmu to čini još i uvjerljivijom, a s protagonistovom se vrištećom željom za smirivanjem u toplom krevetu i s dragom ženom nemoguće ne poistovjetiti. Barem iz brojnih filmova znamo kako takve želje završe.

Vječni dječaci sanjaju vječno

Neke se želje, međutim, ipak ispune. Zato, pazi što želiš jer bi ti se… Ma, znate kako to ide. Zlatku Arslanagiću Zlaji nitko nema pravo, ja osobno ni želje ni snage, ništa zamjerati, ali počesto se zapitam je li baš morao citirati The Who i napisati stihove „Volio bih umrijet prije nego ostarim, volio bih umrijet samo da ih ne vidim kako pričaju priče kao naši starci, bivše djevojčice, bivši dječaci“ i onda ih prepustiti Ziji da ih otpjeva na jednoj od samo osam obarajućih melodija koje je donio u bend (četiri ovdje; „Tugo, nesrećo”, „Dođi kod mene” i „Da je samo malo sreće” na sljedećoj ploči; te „Sanjam te” koju je Žera uskrsnuo na povratničkom albumu U tvojim očima)? Ateist sam, ali možda je tamo gore iznad oblaka (copyright by Neno Ninčević) doista netko čuo i prihvatio gnušanje s kojim je Zijo u tome trenutku odbacivao odrastanje, sazrijevanje i starenje te ih doživljavao kao suparnike koje treba poraziti svim sredstvima, ne samo saksofonom gosta Davora Črnigoja pojačanim rockabillyjem „Bivše djevojčice, bivši dječaci”, koji eto ne svira u Cadillacu, nego u Stojadinu.

Priču o Crvenoj jabuci nemoguće je niti započeti ne dotičući se pitanja što bi bilo da je bilo. Kondicionali su se i pregovori tijekom četiri desetljeća od pojavljivanja ove ploče ponešto stišali, ali barem dok svira svih prvih pet albuma grupe alternativni se scenariji u glavama obožavatelja pišu sami. Nije cinično pomisliti kako bi se, da su Zijo i Aljoša poživjeli, prva postava grupe u nekom momentu svejedno rasula, ta tome nas uče biografije 99,99 posto svih svjetskih bendova. Zlaja bi se, sve i da rat državu čijoj su mladosti i aspiracijama bili najljepši soundtrack nije razmontirao, lako moguće svejedno povukao, umoran i emotivno ispražnjen od vođenja benda koji je bio osnovao s prijateljima od kojih njih pola više nema. Tvrdokorna perspektiva strogih fanova ionako konstatira da je prava Crvena jabuka prestala postojati Zlajinim odlaskom. Nisam jedan od njih. Izgleda da kao ostarjeli dječak volim gledati i slušati kako ostarjeliji dječak Žera na koncertima pjeva o bivšim djevojčicama i bivšim dječacima, odajući tako počast vječnim dječacima koji su snimili Crvenu jabuku.

Koliko dinamita u mojim venama, vrele krvi balkanske i časti mangupa, milion stihova u mojim genima, a Bog me već poziva na vrata nebeska…

(tekst objavljen povodom reizdanja albuma Crvena jabuka, u izdanju Croatia Recordsa)