Nemeček u Luksemburgu: Vatromet tonova sive i smeđe

U Luksemburgu je u posljednjih godinu dana nastupilo nekoliko vrlo zanimljivih izvođača s hrvatske alternativne glazbene scene. Apsolutni prvaci sezone momci su iz Nemečeka, koji su krajem rujna drugi put nastupili u toj zemlji

Trenutci opuštanja nakon svirke u Eschu, slijeva nadesno: organizator Kneža, članovi Nemečeka Leo, Žika i Borna, tonac Pacak (čučí) te njihov domaćin tijekom posjeta Luksemburgu Davor/ Foto: Matko Žurić

Možda bi nekome bilo teško povjerovati, no maleni Luksemburg, zemlja veličine Istre zbijena između Njemačke, Francuske i Belgije, ima popriličnu sreću s ponudom klupskih koncerata – svirki koje su, recimo to tako, često male prostorom u kojem se održavaju, ponekad i brojnošću publike, no nerijetko su i zanimljivije te u sjećanju ostaju i dulje no one koje se održavaju u velikim dvoranama ili na otvorenom, pršte bogatom produkcijom te privlače horde ljudi.

U posljednje vrijeme, podjednaku sreću s klupskim nastupima izvođača s hrvatske alternativne glazbene scene imaju i zainteresirani pripadnici hrvatske zajednice u Luksemburgu, njihovi prijatelji te ostali glazbeni znatiželjnici i namjernici koji se u pravo vrijeme nađu na pravome mjestu. Oni su u manje od godinu dana mogli uživati u nastupima legendarnih Šumskih, dinamičnih mladih post-i-štošta-punk nada The Hahas and the Blablas te – čak dvaput tijekom tekuće godine – junaka ovog teksta, izvrsnih Nemeček.

Ovaj niz dojmljivih koncerata, koji će se – držimo palčeve – nastaviti u predstojećem razdoblju dugujemo ponajprije neformalnoj inicijativi, entuzijazmu i ljubavi koju prema glazbi gaji Marko Knežević, koji je u Luksemburgu, Hrvatskoj i šire poznat i kao DJ Kneža. U Knežinoj smo organizaciji Nemeček prvi put gledali sredinom siječnja, u glavnome gradu Velikog Vojvodstva, kada se njihov zvuk izvrsno sljubio s mračnom i zubatom atmosferom početka kalendarske godine, no istovremeno nas ugrijao igrom vokala, tambure, klavijatura s raskošnim prog potpisom i čvrstih perkusija. Tom je prigodom momcima iz Nemečeka Luksemburg očito legao budući da su ga, u suradnji s Knežom, uvrstili i u svoju nedavno završenu ranojesensku turneju Hrvatskom te Srednjom i Zapadnom Europom.

Vedran Živković Žika / Foto: Matko Žurić

Drugi pohod na Luksemburg Nemeček je 29. rujna doveo u simpatični MK Bar u novom dijelu Esch-sur-Alzettea, po veličini drugog grada u Vojvodstvu. Premda trajanjem nešto duljim od sat vremena razmjerno kratak, Nemečekov nastup – vatromet tonova sive i smeđe u kojem su se isprepleli kantautorska glazba inspirirana književnim djelima, narodnom predajom, prošlošću, sadašnjošću i životom općenito, hrvatski etno te slavenski i srednjoeuropski world melos, gothic folk blizak americani i prethodno spomenuti prog– i proto– „začini“, uz rock’n’roll kao zajednički nazivnik – vrijedio je i višestruko u usporedbi s vrlo umjerenom cijenom ulaznice, te bi bila prava šteta da smo ga propustili ne potegnuvši te večeri do Escha.

Druželjubivost članova benda nakon koncerta iskoristili smo kako bismo saznali više o povijesti Nemečeka, njihovim iskustvima s turneja i još koječemu. Premda su pošteno zaslužili tekuće osvježenje i trenutke odmora, momci se ni tada nisu štedjeli!

Nemeček – nazvan prema slabašnom dječaku tragične sudbine i heroju iz sjene u lektirskom naslovu svih lektirskih naslova, Molnárovim Junacima Pavlove ulice – u svojim je početcima bio solo-projekt pjevača i autora Vedrana Živkovića–Žike. On je, kao one man band, snimio i krajem 2021. godine objavio prvi album Prokletije te održao nekoliko samostalnih koncerata.

Borna Maksan / Foto: Matko Žurić

„Žika i ja poznajemo se odavno, a svojedobno je kao merch guy na nastupima pratio i moj tadašnji bend Baden-Baden“, priča nam nakon koncerta bubnjar Nemečeka Borna Maksan. „Jednog dana, kad me posjetio u mojem tonskom studiju Rattus Rattus, zaključili smo da bi njegovim pjesmama mogao odgovarati kontekst benda.” Žiki i Borni se potom pridružio i klavijaturist Leo Beslać te upotpunio zvuk i postavu Nemečeka.

„Nemeček je i dotad već dulje vrijeme postojao kao alat za formuliranje i evoluciju mojih glazbenih ideja“, dodaje Žika. Njegova bendovska inkarnacija, nastala pridruživanjem Borne i Lea, konkretizacija je Žikinih dotadašnjih traženja i glazbenog sazrijevanja te je svoj trojici otvorila nove mogućnosti u izgradnji i razvoju njihova umjetničkog opusa.

Nakon okupljanja, momci su stvari s prvog albuma Nemečeka prearanžirali za izvedbu u formi trija te su paralelno započeli rad na novima, koje su u veljači 2024. objavljene na drugom albumu, Prokletije II.

U međuvremenu je glazbu Nemečeka valjalo približiti publici. Okolnosti pandemije COVID-19 tome nisu odveć pogodovale. S druge strane, u prilog im je išla činjenica da je dosta ljudi u Hrvatskoj, ali i susjednim zemljama, svu trojicu poznavalo iz njihovih prethodnih bendova i projekata.

Koncertno predstavljanje Prokletija sredinom travnja 2022. godine u vrlo dobro popunjenoj Močvari bilo je ujedno i prvi nastup benda, čime su u Nemečeku započeli impresivan niz od tristotinjak koncerata u zemlji i diljem Europe u posljednje tri i pol godine.

„Što se troškova organiziranja turneja tiče, prilično smo jeftin bend“, kaže Borna. „Za nas trojicu i opremu koja nam je potrebna dovoljno je jedno vozilo, a situacija nije bitno drukčija niti kada nas prati naš tonac Filip Pacak.“ Istovremeno, kao trio, uspijevaju isporučiti zvuk više no dostatno snažan i za velike koncerte. „Ne treba nas biti petero u bendu da bismo zvučali veliko kao što danas zvučimo.“

”Il’ me ženi, il’ tamburu kupi”, glasi naslov jednog zimzelenog folk hita. Odakle tambura u Žikinim rukama? Je li je i on kupio?

Leo Beslać / Foto: Matko Žurić

„Baš kao i inspiracija te sve što me potaknulo na izražavanje glazbom, od bajki Ivane Brlić-Mažuranić iz kućne biblioteke u Slavonskom Brodu, preko narodnih običaja do nekih sasvim životnih tema, i tambura se nalazila u mojoj blizini i neposrednom okruženju. Na faksu – ma, već i u srednjoj školi – živcirali su me naši bendovi koji su zvučali kao doslovne kopije engleskih ili američkih originala – uz poštovanje prema svačijem umjetničkom izričaju. No tek kad sam odložio gitaru i obrisao prašinu s tambure koju smo dobili od obiteljskih prijatelja, osjetio sam da se nalazim na vlastitu terenu. A potom, baš kao što su se teme iz mojeg okruženja počele ispreplitati s nekim udaljenijim izvorima inspiracije, koje nam približava fenomen globalnog sela, tako sam krenuo eksperimentirati i s tamburom: što bi bilo da je priključim na pojačalo? A da spojim i gitarske pedale?“

Ovdje se u razgovor uključuje i Leo, još jedan veliki glazbeni eksperimentator i multiinstrumentalist, koji – uz klavijature u Nemečeku – svira i bas te flautu u pop skupini Mangroove, koja je početkom listopada objavila vrlo hvaljen album Komad neba. Nemeček, čak i kad na nastupe ne nose čitav komplet bubnjeva, u prtljažnik obvezatno ubacuju Leove kljave. U čemu je kvaka? „Ono što moj live rig isporučuje uistinu jest jedan od ključnih elemenata zvuka benda. Riječ je o kombinaciji VCO polifonog sintesajzera iz nekih prošlih vremena i suvremene mašine za dizajniranje zvuka. Dosta soundscaping momenata u zvuku grupe, koji se mogu čuti na nastupima, dolazi upravo iz te sprave.“

Nemeček je na ovu turneju krenuo u kompletnom sastavu i s ful opremom. Je li im namjera bila „punu ratnu spremu“ upregnuti isključivo u pružanje maksimalnoga glazbenog užitka koncertnoj publici?

„Turneju smo uspjeli isplanirati tako da u nju uklopimo i nekoliko dana stanke u blizini Bayreutha u Bavarskoj, koju ćemo iskoristiti kako bismo radili na idejama za novi album i snimili ih“, otkriva Leo. „Dosad smo najviše razgovarali o zvuku i estetici sljedećeg albuma. Gotovih novih pjesama još nemamo, no čini mi se da nam se nikamo ne žuri. Dosta vremena provodimo svirajući uživo, a novi repertoar nastat će nekim prirodnim tijekom.“

I njihovi ovogodišnji koncerti u Luksemburgu i razgovor s članovima benda sugeriraju da je Nemeček, uz glazbu zabilježenu na nosačima zvuka, u presudnoj mjeri definirala i izgradila upravo živa svirka (uostalom, gotovo stotinu nastupa godišnje, većih ili manjih, nije mačji kašalj). To će se, po svoj prilici, nastaviti i u budućnosti. Pita li se Žiku, on uistinu nema ništa protiv: „Volimo svirati – bilo ispred dvije tisuće ljudi, njih dvjesto ili dvoje. Reakcija publike na glazbu i njezinu izvedbu te komunikacija i emocije koje s njome izmjenjujemo najveća su nagrada koju kao glazbenici možemo dobiti.“