Nikolaj Luganski i zašto danas još putujemo zbog jednog pijanističkog recitala

Puno se toga u društvu promijenilo od vremena kad je Franz Liszt odlučio iskoračiti sa svojim instrumentom iz salona prema koncertnoj dvorani. Raspravu o tome mogu li se te promjene smatrati i napretkom ostavit ćemo za neku drugu prigodu. Ustanovit ćemo tek da je pijanistički recital nekim čudom uspio opstati u ovom vremenu (u)skraćene pažnje i to u svom izvornom obliku i trajanju i da pritom i dalje stvara zvijezde zbog kojih smo u stanju putovati i u druge gradove da bismo ih čuli uživo.

Angažmanom i entuzijazmom hrvatskih glazbenih organizatora, neke od tih zvijezda zabljesnu i u našim koncertnim dvoranama pa nam tako sljedeće subote u dvoranu Lisinski dolazi ruski pijanist Nikolaj Luganski.

Nikolaj Luganski / Foto: Marco Borggreve

Kategorija ,,zvijezde” u njegovom slučaju potpuno je suprotna uobičajenom shvaćanju tog fenomena. Nema tu mjesta ekstravaganciji ni traženju kontroverzi: on svoj status gradi fokusiranjem na sadržaj glazbe, što je u današnjem vremenu posebno zahtjevan zadatak.

Odgojen na strogim principima moskovskog Konzervatorija, u razdoblju dekonstrukcije društvenog sustava u kojem je muzička kultura zauzimala važnu ulogu, nastavio je svijetom pronositi neupitne vrijednosti na kojima je ta kultura počivala. Njezini pedagoški tragovi, raspršeni po čitavoj Europi i svijetu, sve su slabije vidljivi. Suočeni s ciljem instant-rezultata često zadržavaju tek pridjev pripadnosti nekad slavnoj pijanističkoj školi koja, odrezana od korijena, brzo gubi dotok hranjivih tvari koje je čine vitalnom i plodnom.

Veliki učitelji, snažan talent i nezaustavljiva energija

Kod Luganskog je, srećom, taj dotok ostao prohodan i živ, što jednim dijelom možemo zahvaliti njegovim velikim učiteljima Tatjani Kestner, Tatjani Nikolajevoj i Sergeju Dorenskom, a većim dijelom njegovom snažnom talentu i nezaustavljivoj energiji kojom se prepušta partiturama koje proučava. Poznata je anegdota prema kojoj je Treći klavirski koncert Sergeja Rahmanjinova naučio napamet u svega tri dana da bi ga odsvirao na satu kod profesorice. Objašnjenje tog fenomena dao je ovim riječima:

,,Kad se netko zaljubi, lako se fiksirati na karakteristike voljenog objekta.”

I zaista, kad ga čovjek sluš,a osjeća da je ta ljubav neupitna i – obostrana. Muzika kao da mu zahvaljuje što se nad njom ne iživljava, što ne stavlja sebe u prvi plan. Kritičar New York Timesa Anthony Tommasini pripisat će tu njegovu karakteristiku i kućnom odgoju, s obzirom na to da je Luganski odrastao u obitelji znanstvenika.

Inspirativan životni put velikog pijanista

Luganski je rođen u Moskvi 26. travnja 1972. godine. Otac Lev Borisovič – fizičar i majka Ana Nikolajevna – kemičarka, upoznali su se kao studenti u Moskvi, kamo je otac došao iz ruske provincije, a majka iz Tadžikistana. Lev Borisovič u slobodno je vrijeme na malom pijaninu kod kuće svirao popularne sovjetske pjesme. Petogodišnji Nikolaj jednog je dana sjeo za instrument i odsvirao melodiju kako bi ocu pokazao gdje je pogriješio. Poniznost znanstvenika koji je malodobnom sinu priznao vlastitu pogrešku stvorila je prostor u kojem se talent mogao slobodno pokazati te rezultirala zaključkom da dijete ima apsolutni sluh. Pogreška, dakle, suprotno vjerovanju društva usmjerenog na izvrsnost rezultata, itekako može biti blagoslov, ako se s njom suočimo na ispravan način.

Od 1979. do 1990. Luganski je pohađao Centralnu muzičku školu pri Moskovskom konzervatoriju u razredu Tatjane Kestner, a od dvanaeste godine radio je i s Tatjanom Nikolajevom, uz koju je nastavio studij na Konzervatoriju. Već 1988. osvojio je prvu nagradu na Svesaveznom natjecanju u Tbilisiju i drugu na Međunarodnom Bachovu natjecanju u Leipzigu, a 1990. drugu nagradu na Svesaveznom natjecanju Rahmanjinov.

Ipak, na veliko natjecanje Čajkovski u proljeće 1994. stigao je bez svoje učiteljice: Tatjana Nikolajeva umrla je 22. studenoga 1993. u San Franciscu. Devet dana ranije, 13. studenoga, doživjela je moždano krvarenje usred koncerta na kojem je izvodila Šostakovičeve Preludije i fuge op. 87. Taj je ciklus Dmitrij Šostakovič napisao nadahnut upravo njezinim sviranjem, nakon što je 1950. godine pobijedila na prvom Međunarodnom natjecanju Johann Sebastian Bach u Leipzigu, održanom povodom 200. obljetnice Bachove smrti, na kojem je on bio član ocjenjivačkog suda.

Prema legendi, Nikolajeva je pristupila natjecanju, a da nije navela koje Bachove Preludije i fuge je pripremila. Na upit žirija odgovorila je da izaberu koji god žele: znala je, naime, napamet obje knjige zbirke Das wohltemperierte Klavier.

Kako je Tatjana Nikolajeva radila Bacha s mladim Nikolajem Luganskim možemo vidjeti u ovom kratkom isječku:

Međunarodna karijera kakvu ostvaruju rijetki

Iznenadna smrt mentorice nije bila jedina otežavajuća okolnost u pripremama za Natjecanje Čajkovski: natjecanju je pristupio nekoliko mjeseci nakon teških ozljeda stopala i leđa zadobivenih u nesreći. Žiri mu je dodijelio drugu nagradu, prva nagrada te godine nije bila dodijeljena. Krutost sustava na izdisaju tim je činom donekle dovela u pitanje sjaj njegovog talenta; ipak, njegov profesor Sergej Dorenski, uz kojeg je Luganski završio i poslijediplomski studij, kasnije će ga nazvati jednim od najboljih pobjednika u povijesti tog natjecanja. Baš kao očeva pogreška u djetinjstvu i ova druga nagrada će se pokazati kao dobar znak za njegov budući umjetnički razvoj.

Nakon natjecanja uslijedila je međunarodna karijera kakvu ostvaruju rijetki: redovito nastupa u amsterdamskom Concertgebouwu, bečkom Musikvereinu, ciriškoj Tonhalle i tokijskom Suntory Hallu te na festivalima poput La Roque d’Anthérona i Verbiera, uz najveće svjetske dirigente i najvažnije orkestre. Središte njegova repertoara čini Rahmanjinov pa je 2023. godine, povodom 150. obljetnice skladateljeva rođenja, izveo njegova najznačajnija djela za solo klavir u ciklusu od po tri recitala u pariškom  Théâtre des Champs-Élysées i londonskom Wigmore Hallu. Na programu su bile obje zbirke Etida-slika, dvije klavirske sonate, dva ciklusa varijacija (na Corellijevu i Chopinovu temu), dva ciklusa preludija i šest Muzičkih trenutaka op. 16. 

Luganski je i umjetnički ravnatelj Rahmanjinovljeva festivala u Tambovu i redoviti gost imanja Ivanovka, gdje je i sam Rahmanjinov proveo dobar dio života. Uz Rahmanjinova, njegov repertoar obuhvaća djela Beethovena, Schumanna, Schuberta, Chopina, Liszta, Francka, Čajkovskog, Prokofjeva i Debussyja, a izvodi i vlastitu klavirsku transkripciju nekoliko prizora iz Wagnerova Sumraka bogova.

U recenziji albuma posvećenog transkripcijama Wagrnerove glazbe Peter J. Rabinowitz ističe:

,,Luganski osobito vješto barata tremolima i drugim ispunama kojima se obogaćuje zvuk; oni ni u jednom trenutku ne guše glazbu. No, virtuoznost je ovdje u drugom planu. Luganski svoju tehničku čaroliju – ponajprije osjećaj za boju tona, fraziranje i sposobnost da istakne ključne detalje, čak i u najgušćim teksturama – ne koristi toliko da bi zadivio publiku, koliko da bi dočarao dubinu i višeznačnost dramskog trenutka.”

(Peter J. Rabinowitz, Gramophone, 2024.)

Od 2018. godine ima ekskluzivan ugovor s diskografskom kućom Harmonia Mundi, a snimke su mu više puta nagrađene francuskom nagradom Diapason d’Or. Širok raspon njegovih interesa uključuje i komornu glazbu pa tako nastupa s violinistom Vadimom Rjepinom i violončelistom Aleksandrom Knjazevim, a od 1998. predaje na Moskovskom konzervatoriju, prenoseći dalje tradiciju koju je naslijedio.

Koncerti Nikolaja Luganskog uvijek su poseban doživljaj i nadilaze iskustvo zabilježeno u studijskoj snimci

Koncerti Nikolaja Luganskog uvijek su poseban doživljaj i nadilaze iskustvo zabilježeno u studijskoj snimci. Savršenstvo tehničke dorađenosti u oba je slučaja neupitno, no energija koja se oslobađa u živoj izvedbi i pritom prenosi na publiku, nadilazi suzdržanu eleganciju kontroliranih uvjeta u studiju. 

Nikolaj Luganski ni u jednom trenutku ne postavlja sebe ispred skladatelja i djela koje svira: on instrumentom gospodari, a muzici služi. Iza svega stoji istinsko i duboko povjerenje u glazbenu umjetnost kao primarnu potrebu koju svojim talentom i kapacitetom treba dijeliti s ljudima.

U vremenu koje od umjetnika traži izjašnjavanje o svim društvenim fenomenima koji nas okružuju, njegov je odgovor sjesti za klavir i svirati. I možda je upravo u tome najbliži Lisztovom idealu s početka ovog teksta: jedan čovjek, jedan instrument i publika koja sluša. Ritual koji je unatoč svemu preživio upravo zbog umjetnika poput Luganskog.

_____

Pijanizam Nikolaja Luganskog hrvatska publika ima priliku čuti u sklopu prestižnog ciklusa Lisinski subotom, 14. studenoga, u interpretaciji kapitalnih djela Frédérica Chopina i Roberta Schumanna.

Ulaznice su dostupne ovdje.