Pula, Arena i Oliver Dragojević

Šest godina od odlaska Olivera Dragojevića, jedne od najomiljenijih osoba u našemu narodu i stvaralaštvo koje je prava kulturna baština

Sretan sam i ponosan što sam bio svjedokom nekih iznimnih događaja u karijeri Olivera Dragojevića. Posljednji je bio u New Yorku 2008., koncert u Carnegie Hallu, gdje su iza njega svirali veliki svjetski i hrvatski glazbenici. Vjerovali ili ne, bio je tu Antonio Sanchez i jazz klavirist Jason Lindner, koji je kasnije bio glavni suradnik Davidu Bowieju na oproštajnom albumu Blackstar. Bowie ga je otkrio kao posjetitelj malog jazz kluba 55 na Manhattanu. Lindner mi je nahvalio ono što Oliver radi premda ga je prvi put prije koncerta čuo na YouTubeu i na probi na Manhattanu.

O svemu tome pisao sam prošle godine. Galebu na dokovima New Yorka, i galebovima na Jadranu, i Oliveru, i Galebu. ”Galeb” Olivera Dragojevića odavno je mitska pjesma. Bili su mi posebno dragi susreti s Oliverom na njegovim, rekao bih, komornim jazzy nastupima. S Elvisom Stanićem na Liburnija Jazz Festivalu u Opatiji, ali i jednom prilikom u Makarskoj na tamošnjem jazz festivalu. Bili smo na probi na pozornici staroga ljetnog kina.

Oliver je nosio šiltericu na glavi, punu soli. Došao je izravno s akvatorija oko rodne Vele Luke na Korčuli. Pričao mi je kako je uhvatio veliku tunu i sa žaljenjem konstatirao da nam je more sve manje čisto. Naime, koji put je znao ulovljenu tunu dati na laboratorijsku analizu. Bio je veliki ribolovac zbog čega je tijekom ljetnih mjeseci nikako ili rijetko nastupao.

2001. godina bila je iznimka. Oliver je bio posebno uzbuđen zbog koncerta u pulskoj Areni 25. kolovoza. Bio mi je to u dotadašnjoj tridesetogodišnjoj karijeri najvažniji koncert. Ne zbog toga što on nešto tako grandiozno nije mogao i prije održati, ali u Puli su se posložili svi uvjeti za veliki glazbeni spektakl. I to zahvaljujući Hinet music clubu, Gradu Puli i Istarskoj Županiji, brojnim glazbenicima u velikome mješovitom orkestru na čelu s Alanom Bjelinskim, izvršnom producentu Ozrenu Kanceljaku i glazbenom producentu Nikši Bratošu. Čak je i redatelj DVD-a bio vrhunski profesionalac, Talijan Egidio Romio koji mi je rekao da je Oliverovim pjevanjem jednostavno ganut, zbog čega se prihvatio posla.

A Oliver na sve to će mi:

„Sebe sam uvik vidija na vrhu planine s klavirom, a ljudi doli prolaze. Ovi put ljudi ostaju tu!“

Iskreno je fasciniran s Arenom:

„Kad se čovik bavi ovim poslom pa dođe, reka bi, u ovakav jedan povijesni ambijent… evo, malo pomalo sam doša do Arene i to je za mene posebna čast. Možda se ljudi osjećaju važnim jer je ambijent prevažan za povijest i kulturu ovoga naroda. Pa kad se dogodi takvo nešto i kad se zabavna glazba uspije uvaliti u ovakav ambijent to je nešto kao nadgradnja. I kad radiš već nešto ovako onda je dobro da se pjevač osjeća kao umjetnik.“

I tako bi, i uopće ne pretjeruje. I Nikša Bratoš kad mi na kraju koncerta kaže:

„Treba biti ponosan na to što smo napravili.“

A Oliver k’o Oliver nakon koncerta će jednoj novinarki: „Umoran sam, ali to je lipi umor, zdravi umor!“

Bilo je svega zadovoljstva i iza pozornice i u auditoriju, ali i u garderobama ispod pozornice u kojima su se nekad davno pripremali pravi gladijatori staroga Rima. Nakon spektakla u pulskoj Areni, Oliver je počeo raditi velike koncerte, nizove koncerata u Lisinskom, Domu sportova, zagrebačkoj Areni te u svjetskim metropolama. Prepustio sam Olivera u pulskoj Areni brojnim čestitarima, a popričao s Gibonnijem o Oliveru kao čovjeku.

Da je veliki glazbeni umjetnik, to se u Puli još jednom spektakularno potvrdilo. Gibo je bio radostan što mi može o nešto tome reći jer i taj dio njegov ličnosti sigurno je dio umjetničkog lika:

„Pravi je gušt s Oliverom raditi kao večeras, i ne samo večeras. On je osoba koja nikoga ne opterećuje i koji oko sebe i u neurotičnim, frkovitim situacijama on je taj koji zna šta mi kažemo ‘spustit balun’. Volimo ga zbog toga. Ja sam generacija iz Splita s Dinom Dvornikom i Dalekom obalom i Oliver je… mi smo bili, neću reć u pubertetu, ali si ono hormonski postavljen. Dino je samo sluša Jamesa Browna, Daleka obala The Clash i The Police, a ja nešto treće. Nikad nismo prema Oliveru imali stav kao prema pjevaču zabavne glazbe. On je uvik za nas bija Ray Charles, takav tip, ili Elton John. Oliver je u nas uvik ima specijalni status.“

Poseban status u Olivera je imao Gibonni. A da i ne govorimo kakav je status imao Oliver u životu Gibonnija. Šesnaest godina nakon Pule sjedim s Gibom pred njegov koncert u zagrebačkoj Areni. Godina je 2017. I Gibonni je iznimno žalostan što mu Oliver neće biti na koncertu. Oliverova teška bolest bila je razlog. Gibonni mi otvara dušu:

„Oliver mi znači na nekoliko razina. Prva – svaki Dalmatinac moje dobi prvo što čuje u životu je glas babe jer te baba čuva dok ti mater radi. Drugi glas je od matere, a treći glas koji čuješ je od Olivera. Onda dođu očevi, didovi. To je glas uz koji sam odrastao, a onda, to je čovjek kojeg sam upoznao i koji me fascinirao svojom jednostavnošću, snagom zaljubljenosti u muziku. Ja sam bio jako jako mlad kad smo počeli biti prijatelji. Imao sam vozačku dozvolu, ali nisam imao sredstava da kupim auto pa me on onda zna voziti u svom autu. Najveća zvijezda u zemlji i on me vozija u Zagreb! Muzika koju je on sluša u autu, sve je to mene kupovalo. On se davno mogao opustiti što se tiče karijere, ali njega je sve zanimalo. Dakle, tu ima razina, djetinjstvo, prijateljstvo… On je čovjek kojemu aplaudiraju od 1967. To je pedeset godina! I osta je normalniji od svih. Postoje ljudi koji se vide na TV-u dva puta pa ne znaju više hodat, ne znaju pogodit vrata. On je baždaren za ovo šta je. To mu je suđeno. I ja mislim da je on jedna od najomiljenijih osoba u našem narodu!“

Samo bih dodao da Oliver zaslužuje i status naše kulturne baštine.