Ozzy Osbourne - heroj radničke klase

Koautor Ozzyjevih najnovijih memoara, završenih nekoliko dana prije njegove smrti u srpnju 2025., jest njegov dugogodišnji suradnik Chris Ayres, engleski novinar, urednik, publicist i još štošta

No autor ovih memoara jest upravo Ozzy Osbourne, u skladu sa Zakonom o autorskom pravu Velike Britanije iz 1988. godine.

Zahvaljujući nesvakidašnjoj agilnosti Rockmarka, Posljednje pomazanje Ozzyja Osbournea bilo je dostupno, i to u prijevodu na hrvatski jezik, u isto vrijeme kad i u Velikoj Britaniji na engleskom.

Memoare je Ozzy završio pred smrt, kao što je i posljednji nastup na pozornici imao samo 17 dana prije odlaska na onaj svijet – sa svojim Black Sabbathom na humanitarnom koncertu u rodnom Astonu u Birminghamu. Prvi put je nastupio sjedeći (na „prijestolju“), jer nije mogao stajati na nogama – posljedica Parkinsonove bolesti i brojnih drugih zdravstvenih problema, punih kompliciranih operacija koje su završavale (i često se ponavljale) sa šipkama, vijcima i zakovicama u tijelu.

Nije čudo što se na kraju knjige zahvaljuje mnogima na suradnji oko Posljednjeg pomazanja:

„Hvala svima koji su mi pomogli posložiti sve detalje ispravnim redoslijedom i tako knjigu učinili puno zanimljivijom od običnog medicinskog štiva. Jedno je sigurno: novu neću napisati.“ Ozzy Osbourne (3. prosinca 1948., Aston, Birmingham, Engleska – 22. srpnja 2025., Aston, Birmingham, Engleska)

POLUČOVJEK, POLUZAKOVICA

Kakav život, takvi i memoari: rijetko uzbudljiv – koliko na vrhu rock-sazviježđa, toliko i na dnu dna. I to ne samo zbog ubijanja drogom i alkoholom, nego i zbog teških boleština koje su ga snašle, a koje je preživljavao nenormalnim trošenjem jakih lijekova. Jedan mu je liječnik, pri ispisivanju recepta na količinu koju je tražio, rekao:

„Pa ovolika količina nije za vaše liječenje, gospodine Osbourne, nego za vaše ubijanje!“

Da se razumijemo, Ozzy Osbourne urokao se i alkoholom, i drogom kao malo tko od autodestruktivnih rock-zvijezda, ali on takvima zapravo nije pripadao. Dapače, onako munjen, ulično lud, smrt nije volio. Naprotiv, bio je osoba iznenađujuće life-affirming.

S druge strane, što će biti itekako vidljivo, bio je izrazito duhovit i vječno sklon crnom humoru, kako na tuđi, tako i na svoj račun. Njegova menadžerica i supruga Sharon – a tko bi ga bolje mogao poznavati, nakon svega što je prošla s njim vječno urokanim – ističe:

„Sve je nasmijavao. To je radio jer mu je to bio štit koji ga je štitio od njegove nesigurnosti. Ozzy je imao nizak osjećaj vlastite vrijednosti. Uvijek je imao osjećaj manje vrijednosti, i zato je bio šaljivdžija.“

Na kraju knjige Ozzy izražava nadu da će Posljednje pomazanje biti više od medicinskog priručnika. Naravno, dragi Ozzy, objavio si izvanredno uzbudljiv, nekronološki set memoara, koji pružaju uvid i u tvoj privatni život, osobito u one trenutke „na dnu dna“, kao i u tvoj profesionalni put, do kojeg ti je bilo stalo možda više nego do ičega u životu. U knjizi otkrivaš i dosad nepoznate strane svojih prijatelja – od Eltona Johna i Paula McCartneyja do Lemmyja. Pokazuješ i koliko si cijenio Davida Bowieja i mnoge druge zvijezde.

No kad smo već kod polučovjeka i poluzakovice, pozabavimo se boleštinama koje su te ubijale gore od galona alkohola i kilograma kokaina. Imao je Parkinsonovu bolest, pa čak i ugnojenu zanokticu koja se zakomplicirala do neslućenih razmjera operacija i bolova. No kruna svih zdravstvenih problema bila je nesreća kad je pao s quada i oštetio vratnu kralježnicu, zbog čega su uslijedile beskonačne operacije kod brojnih specijalista i kirurga – ali bez stvarne koristi.

Toliko je dugo bio po intenzivnim njegama da je godinama morao odgađati koncertne turneje. A američki su liječnici samo slali račune – tolike i takve da mu se i bankovni račun gotovo sveo na minimum. Na kraju je završio u invalidskim kolicima. Zato je Ozzy s humorom govorio o svojim memoarima i kao o „zdravstvenom priručniku“, a o sebi kao o „polučovjeku i poluzakovici“, jer su mu tako povezivali ključne kosti, sanirali polomljena rebra i ugrađivali pločice u kralješke.

Nevjerojatno, ali tijekom čitanja memoara Ozzy djeluje upečatljivo iskreno, često i brutalno. Iako baš ne daje previše prostora svojim nepodopštinama, koje su ga, uz neke tekstove i poznate incidente (poput odgrizanja dijelova tijela manjih životinja), kod dijela javnosti proglasile Sotonom, a kod drugih Princom tame – i sličnim titulama.

PJESME ZA ZASTRAŠIVANJE!?

JOHN MILTON!? BAŠ SAM JA ZNAO TKO JE JOHN MILTON!

Black Sabbath pojavili su se krajem šezdesetih, a početkom sedamdesetih postali su prave rock-zvijezde. Bili su inspiracija mnogim heavy metal bendovima. Prve su pjesme stvarali i vježbali u nekom jadnom prostoru, u zgradi nasuprot kina specijaliziranog za horor filmove. Ozzy, naravno, kaže:

„Mislim da je to bio Tony Iommi koji se naglas zapitao nije li čudno da ljudi idu u kino da bi bili zastrašeni? Zašto ne bismo stvarali glazbu koja ljude zastrašuje? I tako smo krenuli.“

TO SU BILI POČETCI BLACK SABBATHA

Na prvim koncertima klinci su vrištali i bježali van. Zatim smo počeli dobivati pozive za crne mise na groblju Highgate u ponoć. Pitali smo se: „Je l’ to stvarno? Nikad nismo mislili da je to stvarno.“

Mnogo godina kasnije, kad je započinjao samostalnu karijeru – nakon što su ga Black Sabbath izbacili iz grupe jer je zbog „urokavanja“ postao beskoristan i štetan – trebao je započeti solo put. Ali tko je on bez Black Sabbatha? Black Sabbath je ime.

Sharon (menadžerica, prijateljica i supruga) davala mu je poticaj. Trebali su ići na presudni sastanak u veliku diskografsku kuću, predstaviti se i pokušati dobiti ugovor. Ni Sharon ni on nisu bili optimisti, baš naprotiv. Sharon mu je predložila da na sastanak ponese u džepovima dvije golubice koje bi pustio u konferencijskoj dvorani kao simbol mira, da ostavi dojam.

To je i učinio, ali je u dvorani jednoj golubici odgrizao glavu – i evo ti pozornosti! I diskografske kuće, i javnosti. Diskograf u početku nije htio potpisati s Ozzyjem, ali kad je pomislio „ako je tako munjen, možda će i prodavati ploče“, ugovor je ipak potpisan.

Kad je Ozzy uvidio da takvi skandali prolaze i donose publicitet, rekao je sâm sebi da moraju nastaviti u istom tonu.
Na jednom koncertu netko mu je bacio šišmiša na pozornicu. On je pak mislio da je u pitanju gumena igračka – i ugrizao je pravog šišmiša.

Eto kako je Black Sabbath postao ikona i pionir mračnog heavy metala, a Ozzy Osbourne kasnije megazvijezda.

Paul McCartney, svjedok pojave Black Sabbatha, mnogo godina kasnije komentira:

„U životu znamo za tamnu stranu i svijetlu stranu. I mislim da je u tome privlačnost. Time se nitko nije bavio sve do pojave Black Sabbatha. Pa su ljudi rekli – ovo je baš fora! To je kao privlačnost Drakule i vampira. Bogat izbor za istraživanje, rekao bih.“

U Posljednjem pomazanju Ozzy nekoliko puta sa strahopoštovanjem spominje Paula McCartneyja i Beatlese. Hvali njihove pjesme, a posebno She Loves You:

„Kad sam prvi put čuo tu pjesmu i vidio tko su Beatlesi, sâm sebi sam obećao da ću jednom i ja postati rock-zvijezda.“

I tako i bi.

Najprije s Black Sabbathom, bendom naroda, čija je publika (među kojom je bilo mnogo onih koji su išli u crkvu) vjerovala da je vrag stvaran:

„I kad su čuli onaj jezivi riff od tri note i mene kako zavijam o figuri u crnom s vatrom u očima koja dolazi da me odvede – mislili su da idući put dolazi po njih. Mislili su da je sve što radimo đavolske prirode. I zato sam dobio nadimak Princ tame, navodno po stihu iz epa Izgubljeni raj Johna Miltona. Baš sam ja znao tko je John Milton!“

IMALI SU ZAHOD, ALI U DVORIŠTU – BEZ ČARAPA I ZIMI

Sa jedva sedamnaest godina Ozzy Osbourne završio je na kraće vrijeme (šest tjedana) u zatvoru jer je provalio u dućan i ukrao kaput te dvadesetak pari čarapa. Ne iz obijesti, nego iz prijeke potrebe – nije samo jednu zimu proveo bez čarapa, jer u kući jednostavno nije bilo novca za njih.

Obitelj je bila šesteročlana, pripadala je siromašnoj radničkoj klasi koja ni Božić nije mogla proslaviti kako valja. Glad je bila stalno prisutna. Ipak, otac (alatničar u General Electricu) na rate je kupio Ozzyju razglas vrijedan 250 funti. A tko je tada imao razglas, mogao je lako dobiti gažu kao pjevač.

Tako su ga prihvatili budući članovi Black Sabbatha, koji su živjeli u susjedstvu, također u onim malim kućicama u nizu s dvije sobice i kuhinjicom. WC nije bio u stanu, nego u dvorištu.

Kad je dobio prvi predujam od tantijema Black Sabbatha, što mislite što je Ozzy najprije kupio? Nebrojeno pari čarapa!

No to siromašno djetinjstvo u Astonu, dijelu Birminghama, ostalo je duboko urezano u njegovo pamćenje, toliko da ga nije mogao izbaciti iz uma ni tijekom godina luksuznog života u „gradu grijeha“, Los Angelesu, gdje bi većina rock-zvijezda dolazila živjeti u skupocjenim vilama – pa tako i on.

To djetinjstvo bilo je toliko snažno da je svoj slučaj uspoređivao s Eltonom Johnom, s kojim je bio veliki prijatelj i kojeg je cijenio i kao čovjeka. Elton je bio veliki čovjek, a s Ozzyjem se dobro slagao – piše u Posljednjem pomazanju – jer su obojica potekla iz siromašnog okružja, a uspjeli su u kratkom roku doći do svjetskih zvjezdanih vrhova.

„Elton i ja odrasli smo odmah nakon Drugoga svjetskog rata i obojica smo u jako kratkom roku prošli put od apsolutno nikog i ničega – do zvijezda. Malo je ljudi koji su to iskusili.“

S druge strane, nikada se nije mogao zbližiti s Davidom Lee Rothom:

„Dolazi iz imućne obitelji, pa je to možda razlog zašto nismo imali ništa zajedničko.“

To siromaštvo u mladosti možda je barem djelomično uzrok Ozzyjeve vječne nesigurnosti i manjka samopouzdanja, o čemu je analitički govorila njegova Sharon. Za Sharon je Ozzy bio duboko vezan, ne samo zato što mu je bila supruga i majka njihove troje djece, nego i menadžerica i čvrst oslonac u životu:

„Sharon je jedina žena koju sam volio. Bez nje sam nitko i ništa.“

MAMA, I’M COMING HOME

Nekolicini se velikana Ozzy divio i kao ljudima, i kao umjetnicima. Među njima je veliki bubnjar Led Zeppelina John Bonham, a njegov odnos prema Lemmyju iz Motörheada posebna je priča:

„Ljudi su ga često podcjenjivali. Budući da je izgledao kao bajker, mislili su da je neki klošar, tip koji bi se upuštao u tučnjave po barovima ili koji će ti ukrasti novčanik da si kupi drogu. Ali Lemmy je bio miran, obrazovan, izuzetno inteligentan čovjek.“

To nije mijenjalo činjenicu da su on i još dvojica iz Motörheada za svaki koncert od organizatora tražili sanduke viskija, votke i kole. Lemmy je malo spavao, ponekad ne bi spavao i po deset dana. Speed mu je, valjda, pomagao, ali je umjesto na tulume znao otići u knjižnice i čitati.

Ozzy piše da je Lemmy jako volio čitati i bio poput hodajuće enciklopedije. I što je za Ozzyja najvažnije, Lemmy mu je napisao tekstove za nekoliko pjesama, i to takvom brzinom da je teško povjerovati. Na primjer, tekst za pjesmu ”Mama, I’m Coming Home” napisao je za samo sat vremena.

Mnogi su mislili da je pjesma o majci.

ALI:

„Kao što svatko tko mi je blizak zna, ‘Mama’ je jedan od mojih nadimaka za Sharon. A Lemmy je ovim tekstom nekako uspio uhvatiti prekrasno, sjebano ludilo naše veze i našeg života po turnejama, koje sam testirao do krajnjih granica tako što sam se ubio od alkohola i droge, i jedne je večeri napao.
Naježio sam se dok sam čitao stihove. Kao da mi je mogao zaviriti u dušu. I kasnije, kad god bih pjevao pjesmu na pozornici, imao bih istu reakciju. Kad bih stigao do kraja, suze su mi tekle niz lice.“

Lemmy je Ozzyju napisao još četiri pjesme i na ime tantijema zaradio više novca nego što je zaradio u cijeloj karijeri s Motörheadom! Što ti je život, i što su ti predrasude, i o Ozzyju, i o Lemmyju.

Posljednje pomazanje Ozzyja Osbournea srušilo je sve preostale zablude i predrasude, i o Black Sabbathu, i o njemu samome. Ako do sada nešto nije bilo poznato o njegovu ovisništvu, sada jest, i to bez uvijanja ili opravdavanja.

Pri kraju knjige naglašava da bi sve ponovio, jer drukčije ne bi bio Ozzy Osbourne.
Ali na samome kraju, ovaj naš vječni šaljivdžija potpisuje sljedeće:

„Krcata arena.
Udarac bas-bubnja koji osjećaš u prsima.
Četrdeset, pedeset tisuća glasova koji pjevaju tvoje pjesme.
I cijeloga života ganjao sam baš to.
Najbolja droga koju sam ikad uzeo.“

Inače, prema vlastitom iskazu, na dan koncerta i nastupa nikada nije konzumirao ni alkohol ni drogu. Mora biti da mu je u životu bilo najviše stalo upravo do nastupa na pozornici, i do publike u auditoriju.

P.S.

Ozzy se od pozornice oprostio 5. srpnja velikim, desetosatnim koncertom Back to the Beginning – samostalnim nastupom i nastupom s Black Sabbathom, sjedeći na prijestolju jer su ga bolesti učinile invalidom.

Bio je to spektakl u kojem je svirao i All Star orkestar rock-velikana, u njegovu čast. Koncert se, naravno, mogao održati samo u Astonu, u Birminghamu. A gdje drugdje nego na stadionu Villa Park, na kojem inače igra čuveni nogometni klub Aston Villa. I stadion, i klub utemeljeni su još u drugoj polovici 19. stoljeća.

Ozzy je bio jako privržen nogometnom klubu, kao i svojoj lokalnoj zajednici – Astonu. Uostalom, i pogrebna povorka kroz Aston s Ozzyjem Osbourneom krenula je upravo sa stadiona Aston Ville, Villa Parka.

Ozzy nikada nije napustio svoje duboke korijene u Astonu i svoju radničku klasu, bez obzira na zvjezdani status.

Organizatori i sudionici oproštajnog koncerta prikupili su 140 milijuna funti, koje su donirali Dječjoj bolnici u Birminghamu i Zakladi Cure Parkinson’s.

Uostalom, tijekom ljeta prije koncerta, u Muzeju i umjetničkoj galeriji u Birminghamu otvorena je izložba „Ozzy Osbourne: Junak radničke klase!“

Nakladnik: Rockmark d.o.o., Zagreb
Jezik: hrvatski
Preveo i uredio: Stjepan Vrečko
Glavni urednik: Krešimir Blažević
Stranica: 348
Mjesto i godina izdanja: Zagreb, listopad 2025.

Originalno objavljeno na engleskom jeziku u listopadu 2025. u Velikoj Britaniji pod izvornim naslovom Last Rites u nakladi Sphere