Peta obljetnica smrti velikoga Maestra Ennija Morriconea

Naš Ante Batinović jedan je od rijetkih novinara u svijetu kojeg je Maestro Ennio Morricone u ožujku 2015. pozvao na ekskluzivni veliki intervju – i to u svoj dom u Rimu

Desetljećima je Maestro živio i radio u kući nedaleko Piazze Venezia, Koloseuma, Foruma i drugih znamenitosti staroga Rima. Ante i Ennio imali su i kratak susret još 1999. godine u teatru Ariston na Festivalu talijanske kancone (Maestro je tada bio predsjednik stručnog žirija), kao i u Zagrebu u travnju 2015., u hotelu Esplanade, na probi za veliki zagrebački koncert u Areni.

ZLATNA EKSTAZA, VJEČNI NAKLON I ZAHVALNOST METALLICE VELIKOM MAESTRU

Iz čista mira, ovih vrućih dana, palo mi je na pamet šarati po YouTubeu u želji da vidim što ima novo kod meni omiljene Metallice. Naišao sam na nekoliko fantastičnih koncerata iz prošle godine – u Europi i Americi. No, ono što me posebno razveselilo bili su inserti izlaska članova grupe iz garderoba na putu do pozornice. Posebno je upečatljiv James Hetfield – rukuje se s publikom u prvim redovima, zatim sjeda tik ispod pozornice i uživa u velikoj cigari.

U jednom trenutku, kad započinje intro koncerta, Hetfield ustaje i gotovo u stavu mirno sluša “The Ecstasy of Gold“ Ennija Morriconea iz kultnog filma Sergija Leonea Dobar, loš i zao.

Pri kraju, Hetfield s pedesetak tisuća ljudi zajedno pjeva Morriconeovu himnu Zlatnoj ekstazi, hvata se gitare i stepenicama penje na pozornicu. Tako je bilo i u Minneapolisu u Minnesoti, Münchenu, Berlinu… U Kopenhagenu taj intro Metallica izvodi na svoj način – umjesto originala iz razglasa.

Svjedočio sam tom intru u Beču 1992. i 1993., u Münchenu 1996., te na velebnom rock-festivalu Monsters of Rock / Castle of Donington pred 100.000 ljudi. Nisam ga čuo na ekskluzivnom koncertu za samo 200 ljudi u Riverside studijima na londonskom Hammersmithu. Bio je to koncert u svrhu promocije albuma St. Anger i trajao je svega 55 minuta.

Bitno je da, i nakon svih ovih godina – desetljeća, Metallica od 1983. iskazuje naklonost velikom Maestru čiju je The Ecstasy of Gold trajno ugradila u svoje koncertne nastupe.

Koja li čast za Maestra!
Pitao sam tada u Riverside studiju Jamesa Hetfielda otkud ta ideja.

“Predložio nam je to tadašnji menadžer, a mi smo objeručke prihvatili. Inače obožavamo Maestra Morriconea. The Ecstasy of Gold jednostavno nas oduševljava, a i publiku, prije izlaska na pozornicu. Dobijemo nekako brže kucanje srca i poticaj za ono što slijedi.”

Često koncerte počinju vlastitom pjesmom For Whom the Bell Tolls (nadahnutom djelom Ernesta Hemingwaya), koja se idealno nadovezuje na Morriconeovu skladbu. Publika je oduševljena, a jedan fan napisao je:

“Grandissimo tributo del Metallica ad un Genio come Morricone.”

A drugi:

“Ponosan sam što sam Talijan zbog velikog Maestra i ljubavi koju, čak i kroz Metallicu, širi i čini cijelu Italiju ponosnom.”

Kad je objavljeno da je Maestro napustio ovaj svijet, Metallica je na svom profilu objavila:

“Dan kad smo prvi put upotrijebili The Ecstasy of Gold kao naš novi intro bio je magičan. To je postalo dio naše glazbe i važan ritual prije samog showa Metallice. Pjevao sam tu pjesmu – naglašava Hetfield – da zagrijem grlo prije izlaska. Morricone je postao dijelom naše inspiracije i čvrsta veza benda, naše ekipe i fanova. Zahvalan sam Maestru što je postao i ostao dijelom obitelji Metallice. Počivaj u miru, Maestro Morricone.”

Naravno, Maestru su i za života, i odmah nakon smrti, ukazivane brojne počasti – od grada Rima, Hollywooda, anonimnih gradića u unutrašnjosti Grčke, pa do jednog od istinskih gorostasa rocka – Metallice.

RIMSKI PARCO DELLA MUSICA IMENOVAN PO ENNIU MORRICONEU

Samo dan nakon objave da je u Rimu preminuo Maestro Ennio Morricone, u rimskoj četvrti Trastevere, gdje se Maestro rodio i dugo živio, osvanuo je mural njemu u čast. Ulični umjetnik Harry Gelb naslikao ga je u ulici Via delle Fratte. Odmah sam se prisjetio sličnog pothvata u Veveyu, na Ženevskom jezeru u Švicarskoj. Veliki Charlie Chaplin ima nekoliko murala na višekatnicama u gradu u kojem je živio dvadesetak godina i gdje je na kraju i preminuo. Charlie ima i spomenik na obali, te veliki muzej. Za velike umjetnike „ulični umjetnici“ reagiraju silovito i u trenutku.

Ni gradsko vijeće Rima nije dugo čekalo da oda počast svom velikom skladatelju – samo deset dana nakon njegove smrti, čuveni Parco della Musica, jedan od kulturološki najvažnijih kompleksa u ‘vječnom gradu’, imenovan je po Enniu Morriconeu. U sklopu Parka glazbe nalazi se i novi dom talijanske Nacionalne glazbene akademije Santa Cecilia.
Akademija je osnovana još 1585., a Maestro je upravo na tom, vjerojatno najstarijem konzervatoriju na svijetu, diplomirao trubu i kompoziciju.

Na svečanosti u Gradskom vijeću početkom srpnja bili su brojni uglednici, političari i Maestrova obitelj. Gradonačelnica Rima, Virginia Raggi, tada je istaknula:
„Maestro je osoba velike ljudske i umjetničke dubine. Rim ga treba dostojno pamtiti.“
Jedan od Morriconeovih sinova, Marco, bio je dirnut:
„Auditorium Parco della Musica bio je i očev dom. Ova posveta Rima mome ocu je tako spontana i brza.“

Za Rim je Maestro Morricone bio duboko i intenzivno, životno i karijerno vezan. U Rimu se rodio, i to u samom središtu starog dijela grada, u četvrti poznatoj po boemštini i radničkoj klasi. U Rimu je proživio cijeli život i Rimom je bio posebno nadahnut u svom stvaralaštvu. Hollywood mu je nudio sve i svašta samo da se preseli u Los Angeles, ali je sve to glatko odbijao. Došao bi tek povremeno, kao prilikom dodjele Oscara za životno djelo.

Američka filmska akademija nije odmah adekvatno prepoznala njegovo stvaralaštvo. O tome je u rimskom Gradskom vijeću govorio i skladatelj Nicola Piovani:
„Morricone je bio multitalentirani glazbeni umjetnik koji je radio i stvarao u svim glazbenim žanrovima, ali uvijek s istom konstantom – s najvećom mogućom predanošću, bilo da se radilo o suradnji s Minom, Vianellom ili glazbi za film. Nije bio samo skladatelj 20. stoljeća, nego i budućnosti. Baš kao što je i koncept Parco della Musica budućnosti – i tko bi ga bolje predstavljao od njega?“

Maestra su cijenili stručnjaci, akademske elite, ali i najšira publika – i to ne samo u kinodvoranama. Prodao je više od 60 milijuna albuma, a samo od 2014. do 2018. godine na koncertnim turnejama diljem svijeta prodao je čak 500.000 ulaznica – poput najvećih rock i pop zvijezda. Uvijek bi sam dirigirao velikim orkestrima i zborovima, i to isključivo izvodeći vlastita djela, nikad skladbe drugih autora.

Nije onda čudo što mu se počast iskazivala ne samo na rock-spektaklu Metallice, nego i u Larisi – gradu u središnjoj Grčkoj, prometnom čvorištu između Atene i Soluna, s 128.000 stanovnika. Čak 1.000 stanovnika Larise, udaljene od Rima 1.000 kilometara, osnovali su kulturnu udrugu „Prijatelji glazbe Ennija Morriconea“. Napravili su i mural preko cijele jedne petokatnice. Legenda kaže da se u Larisi rodio Ahil, a umro Hipokrat.

PRVI KONTAKT S DJELIMA I KRATAK SUSRET S MAESTROM U SANREMU

Moji prvi susreti s Morriconeom bili su audiovizualni – s filmovima Sergia Leonea. Kao gimnazijalac, sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, u šibenskim kinima „20. april“ i „Šibenik“ gledao sam i slušao tzv. „dolarsku trilogiju“: Za šaku dolara, Za dolar više i Dobar, loš i zao. Tada o glazbi i filmovima, koje su zvali špageti-westerne, nisam mnogo razmišljao – jednostavno sam uživao u njima.
S druge strane, moj gimnazijski profesor i pisac Ivo Brešan upoznavao nas je s Bergmanom, Antonionijem i francuskim Novim valom. Tek sam kasnije shvatio koliki su inovatori bili Leone i Morricone – pravi rasturači okoštalog holivudskog westerna.

Jedno vrijeme Morricone je bio dio eksperimentalnog projekta Il Gruppo, ali nije dao na tzv. špageti-westerne:
„Nikako ne odobravam da se ti filmovi nazivaju špageti-westernima. Pa to nije hrana. To su filmovi!“

Možete onda zamisliti s koliko sam želje, od samih početaka novinarske karijere, htio napraviti intervju s Maestrom. No, to nije išlo lako – ni brzo. Osobito kad sam u New Musical Expressu sedamdesetih pročitao kako je njihov novinar danima čekao dogovoreni intervju u Rimu, ali ga nije dočekao – jer je Maestro neprestano snimao u studiju.

Prvi, kratak susret imao sam 1999. na Festivalu talijanske kancone u Sanremu. Iako je bilo puno znamenitih gostiju (R.E.M., Mihail Gorbačov, Cher, Mariah Carey…), mene je najviše uzbudio dolazak Maestra Morriconea, koji je bio predsjednik stručnog žirija. Njegova prisutnost stvorila je poseban ushit tih dana.

Maestro je izgledao kao i uvijek: naočale s crnim okvirom, bijela košulja, kravata, debeli špricani sako. No, mnogi su se pitali – što to Maestro nosi pod miškom? Imao je snop dnevnih novina, što je u doba interneta i elektroničkog tiska bila rijetkost – prizor iz starih filmova.

Nakon press konferencije stručnog žirija, imao sam priliku kratko časkati s njim, a za pravi intervju odlučio sam pričekati bolju priliku.
Pričao mi je zašto je uopće prihvatio sudjelovanje u Sanremu:
„Da me osobno nije pozvao direktor RAI-ja, vjerojatno ne bih prihvatio biti predsjedavajući stručnim žirijem. No, u mladim danima, kad sam bio u materijalnoj oskudici, RAI mi je davao posla – kao aranžeru i producentu mnogim pjevačima u TV-showima. Sada nam je ostavljena potpuna sloboda izbora, ali to mi je stvorilo dilemu: tko sam ja da ocjenjujem nečiju pjesmu? Što staviti u prvi plan – izvedbu, skladbu, aranžman? Puno je bilo dilema.“

Kao i u svom temeljnom poslu – skladanju i orkestraciji – i ovom je zadatku pristupio savjesno, s vrhunskom ozbiljnošću.
Naravno, nisam propustio pitati ga o tom snopu novina:
„Znam da je na snazi nova tehnologija i nemam ništa protiv nje. Ali cijeli život ujutro odem do kioska, kupim hrpu novina i onda ih doma, uz kavu, čitam. Tako radim i ovdje u Sanremu – samo ih jutros još nisam stigao pročitati. Previše je posla oko žirija.“

U tom su ga trenutku već pozivali iz festivalske direkcije, ali sam još uspio dobaciti pitanje: tko mu je najdraži skladatelj?
Pomalo iznervirano odgovorio je:
„Kako tko mi je najdraži kompozitor? Pa Stravinski! Igor Stravinski!“

MAESTRO MORRICONE: MARIJA?!! — O LJUBAVI I UMJETNOSTI

I prošlo je mnogo vode rimskim Tiberom…
Maestro je počeo sve više dirigirati velikim koncertima svoje glazbe, ali uvijek uz veliki orkestar i zbor, što je katkad iziskivalo ogromna financijska sredstva. Bilo je problema, iako su svi koncerti – bez obzira na kapacitet dvorana ili još većih prostora – redovito bili rasprodani. Pomoć su često pružali sponzori. Jednom prilikom to je bio i Giorgio Armani!

Godine 2015. Maestro najavljuje turneju My Life in Music, u sklopu koje dolazi i u Zagreb. Zatražih odmah intervju. I ne samo da je odobren, nego sam bio pozvan u njegov dom, u samom središtu Rima, nedaleko Piazze Venezia i Koloseuma. Kakve li sreće za mene!

Sličnu čast iskazali su mi i Metallica – dali su intervju na samoj pozornici Riverside studija, gdje su i svirali. Slično je bilo i s Peterom Gabrielom, u Bathu, u kompleksu preuređenog starog mlina i silosa za žito, gdje ima studio, privatne prostorije i kolibu u kojoj radi na računalu.

Zgrada u kojoj stanuju Morricone i njegova supruga Marija stara je vjerojatno 200 godina. Da bih ušao u stan, morao sam proći sigurnosnu provjeru na recepciji u okruglom kamenome dvorištu, a potom liftom do trećeg kata iz kojeg se izravno ulazi u dom obitelji Morricone.

Osobno me uveo u veliku sobu – bolje rečeno, kako je netko jednom primijetio, u “pozlaćenu palaču stana”. Bio je to ugodan salon, galerija umjetnina od poda do stropa. Kroz prozore se vidjela kupola bazilike Svetog Petra. Nije čudo što su mi rekli da snimanje sobe nije preporučljivo – što zapravo znači: zabranjeno.

Na trenutak je zavladala tišina, a Maestro je tada iznenada povikao:
„Marija?!!“

Dok se još nisam ni stigao zapitati zašto, na vratima se pojavila Marija – Maestrova supruga i njegov glavni oslonac u životu i radu. Zamolio ju je da ponudi piće gostu iz Zagreba. Dok je Marija pripravljala espresso, prisjetio sam se trenutka kada je Maestro u Los Angelesu primao Oscara i emotivno ga posvetio svojoj Mariji.

U braku, započetom 1956., nije bilo „incidenata“, ali jest četvero djece – sinovi Marco, Andrea i Giovanni te kći Alessandra. Marija je za Maestra bila sve: supruga, majka djece, česta suradnica, ali prije i iznad svega – Muza.

O dugovječnosti svog braka jednom je izjavio:

„U ljubavi, kao i u umjetnosti, postojanost je sve. Ne znam postoji li ljubav na prvi pogled ili neka natprirodna intuicija. Znam da postoji postojanost, dosljednost, ozbiljnost i trajanje.“

“NISAM NAJPRIKLADNIJA OSOBA ZA SAMOHVALU”

I krenuo sam s pitanjima – odmah na početku, „plešući po žici“. Znao sam da Maestro ne bježi od komplimenata, ali da ne voli govoriti o sebi na hvalospjevan način.
Ipak, upitah ga: nakon svih ovih godina golemog uspjeha i priznanja sa svih strana, osjeća li se ponosnim na svoj život i glazbu?

Poprimio je još stroži izraz lica, onaj koji i inače ima. No ipak odgovara:

„Ovo mi je veoma nelagodno pitanje. Simpatično, zgodno, fino – ali nelagodno, neugodno. Zašto bih ja govorio o sebi, odgovarao na pitanje jesam li zadovoljan sobom i svojim poslom? To je čudno i opasno pitanje jer me tjera da kažem – a to je istina – da sam zadovoljan svojim poslom, svojim obrazovanjem. Glazbom sam se bavio na iskren i kvalitetan način. No, kao što rekoh – neugodno mi je govoriti o sebi lijepo. Radije mi postavite pitanja koja ne idu u tom smjeru jer nisam najprikladnija osoba za samohvalu.“

„ŽELIM DA ME SMATRAJU ISKLJUČIVO SKLADATELJEM – NE I DIRIGENTOM“

U nastavku razgovora, još nelagode. Maestru nije bilo ugodno govoriti ni o sebi kao dirigentu. Spomenuo sam Los Angeles Times, čiji je kritičar jednom zapisao da „ima dobru tehniku sa štapićem, ali kao dirigent nema karizmu“. Nije to htio izravno komentirati, nego je rekao:

„U skladu s onim što sam prije rekao – neugodno mi je govoriti o sebi. No ne mogu prešutjeti činjenicu da me velikim zadovoljstvom ispunjava to što mogu dirigirati orkestru koji izvodi moju glazbu. To me čini sretnim, iako sam uvijek malo zabrinut – jer je velika odgovornost ravnati orkestrom. No, ne želim da me se smatra dirigentom. Ja sam skladatelj koji dirigira vlastitim djelima. Nikada neću dirigirati Mozartom, Beethovenom ili Stravinskim. Samo svojom glazbom. Zato želim da me se smatra isključivo skladateljem.“

Opće je poznato da je oduvijek želio biti skladatelj klasične glazbe. Ali život ga je odveo i u druge žanrove. Radio je sve – od sanremskih šlagera do eksperimentalne glazbe. U početku karijere bio je i trubač u noćnim klubovima Rima, kao i njegov otac, kojeg je znao zamjenjivati kad bi se razbolio.

DUŽNOST JE SKLADATELJA DA EKSPERIMENTIRA

„Poželio sam biti skladatelj sa 16, 17 ili 18 godina, dok sam pohađao konzervatorij Santa Cecilia u Rimu. Moj učitelj Roberto Caggiano u mojim je radovima prepoznao – po njegovu mišljenju – iznimne kvalitete. To mi je bio poticaj koji je u meni učvrstio želju da postanem skladatelj.“

Maestro Ennio Morricone, iako klasično obrazovan, nije poziv skladatelja ozbiljne glazbe shvatio sklerotično, akademski – nego je od početka pustio slobodan hod eksperimentu i eklektičnosti. Uostalom, među prvima je uveo električnu gitaru i harmoniku u orkestralnu glazbu.

Eksperimentiranje je smatrao dužnošću skladatelja.
Mnoge je novotarije uveo u praksu zbog skromnih budžeta, osobito pri radu na „dolarskoj trilogiji“ Sergija Leonea. Tako u soundtracku nalazimo: pucnjeve revolvera, pucketanje bičeva, ljudske glasove, stare sicilijanske narodne instrumente, nove Fender gitare…

Eksperimenti su ponekad bili hiroviti, ali i duhoviti – često i rezultat čiste nužde. Pravi klasični orkestar mogao si je priuštiti tek kad su filmovi počeli zarađivati ozbiljan novac.

Jednu anegdotu ispričao mi je Joey Burns iz američke americana/alter grupe Calexico (kratica za Californiju i Meksiko), iz Tucsona, Arizona.
Za Joeya je Maestro učitelj do neba – pod čijim je utjecajem i sam stvarao. Priču je saznao od Carla Martellija, koji je dugo radio u rimskim studijima RCA, gdje je često snimao i Morricone.

Martelli se prisjetio:
„Maestro je u jednom trenutku dao pauzu orkestru. Gitarist je jedva dočekao da izleti van, ali je zaboravio isključiti električnu grijalicu pored gitare. Po povratku, orkestar se smjestio, Maestro daje znak za početak – a gitarist ga moli da ode po drugu gitaru jer mu se ova skoro otopila. Morricone mu kaže da ne treba – neka svira baš na toj, skoro izgorjeloj. Očito mu se svidio novonastali zvuk.“

NARAVNO, NAJPRIJE NASTAJE GLAZBA – PA ONDA FILM. TAKO GLAZBA DOBIVA AUTONOMNOST.

Morricone je bio poseban i u samom procesu stvaranja filmske glazbe. U početku je radio kao i većina – dobio bi snimljene fragmente filma ili barem scenarij, pa bi pisao i snimao glazbu.

No, s vremenom se pročulo da bi Maestro znao – po vlastitom nahođenju i nadahnuću – napisati i snimiti glazbu i poslati je, primjerice, Sergiju Leoneu, koji bi mu odgovorio da još nema ni ideju za film, a kamoli scenarij ili snimku!

Sve to zvučalo je kao šala, gotovo nevjerojatno. Pitao sam Maestra je li to istina.

„Naravno da je istina! Tako su nastale autonomne skladbe koje su mogle samostalno opstati. Otuda mi se i rodila ideja da svakom redatelju – ne samo Leoneu – predložim da se glazba pripremi unaprijed, kako bi imala svoju opstojnost i još bolje funkcionirala u filmu.
Ako redatelj poznaje glazbu prije nego što krene snimanje, to mu je prednost – može prilagođavati duljinu kadrova. Tu je riječ o vrlo prisnoj suradnji.“

Zamolio sam ga da dodatno pojasni ideju o autonomnosti filmske glazbe. Jer, kako god okrenuli – glazba za film je primijenjena. Ipak, Morriconeova je glazba toliko snažna da funkcionira i bez filma – bilo uz Clinta Eastwooda na ekranu, bilo u koncertnoj dvorani pred 200 glazbenika s Maestrom kao dirigentom. Fantastična je i kad je izvodi – rafalno – Metallica.

„Godinama sam razmišljao i shvatio: ako glazba ima svoju autonomiju, onda će funkcionirati i u filmu.
To sam shvatio promatrajući kako su u filmovima korištene Mozartove, Mahlerove, Bachove skladbe.
Sve su dobro funkcionirale!
Postavio sam si pitanje zašto – i došao do odgovora: jer im je autonomija dala snagu.
Zato sam se posvetio skladanju glazbe koja može postojati sama za sebe, pa onda i u filmu.“

PRAVI SKLADATELJI NE SKLADAJU UZ KLAVIR

Još je jedna posebnost vezana za Morriconea – nikada nije skladao uz klavir.
Kad kažemo „skladatelj klasične glazbe“, zamišljamo ga za klavirom, kako note ispisuje u bilježnicu. Kod Morriconea to nije bio slučaj. Naprotiv – takvu sliku smatrao je pogrešnom:

„Pravi skladatelji ne skladaju uz klavir.
Glazbu zamišljaš – i onda je zapisuješ.
A ne da je sviraš pa zapisuješ. To rade pijanisti.
Ali time klavirsku dionicu kasnije moraš transkribirati za orkestar.
To je loš put – jer orkestar tada postaje tek transkripcija nečeg pijanističkog.
A to nije ispravno. Nije lijepo.
Orkestar je drugačiji instrument. Ne možeš pijanističku skladbu samo ‘prevesti’ u orkestralni zvuk. To ne funkcionira.“

OSKAR

Po općem uvjerenju, Oskara je trebao dobiti za The Mission. Nije ga dobio. Valjda su članovi Akademije s vremenom uvidjeli pogrešku, pa mu dodjeljuju Oskara za životno djelo. I tko bi mu ga drugi uručio – kad Leone više nije među živima – nego Clint Eastwood.

Pitam Maestra, u njegovu domu u Rimu, je li ga povrijedilo što mu je izmaknuo, da ne kažem – bio „ukraden“ – Oskar za The Mission?

„Nije bilo u redu što nisam osvojio Oskara za The Mission. I tada mi je bilo jako, jako žao. No, osvojio sam kasnije važnijeg Oskara. On nije vezan ni uz jedan konkretan film. To je Oskar za životno djelo – i on mi je u potpunosti nadoknadio taj propust. Imao sam ukupno pet nominacija za filmsku glazbu, ali nijednom nisam osvojio nagradu. Samo taj Oskar za ukupni doprinos filmskoj glazbi. I to mi se sviđa. Čak i više.“

KLASIČNA (APSOLUTNA) GLAZBA

No, život je nepredvidiv.
Godine 2016. Maestro Morricone dobiva još jednog Oscara – ovoga puta za originalnu glazbu za film Quentina Tarantina The Hateful Eight.
A kako i ne bi. Pedeset minuta originalne glazbe za taj film pravo je malo remek-djelo. Jezovit film s jezovitom glazbom vrhunske kvalitete.

Među ostalim, Morricone je u ovom slučaju bio nadahnut radom na jednom posebnom žanru – talijanskim giallo horror filmovima.

U svakom slučaju, Quentin Tarantino i Maestro Ennio Morricone bili su u pravom „umjetničkom bratstvu“.
Iako nisu radili zajedno, Morricone je tek zatražio scenarij – film valjda nije ni vidio – te je samostalno napisao i snimio glazbu i poslao je Tarantinu.

Kad su ga prijatelji pitali kakvu mu je glazbu Morricone napravio i hoće li je kratiti, Tarantino im je odgovorio:

„Odličnu! Kratiti?! Što?! Kome?! Maestru?! Jeste li poludjeli?!“

Inače, ni jedan redatelj nikada nije kraćivao Morriconeovu glazbu. Ako je već nešto trebalo prilagoditi – produživali su kadar, kako bi odgovarao trajanju glazbe. I nikad to nisu požalili.

Glazbu za The Hateful Eight jedan je ugledni časopis u recenziji žanrovski klasificirao kao classic, tj. klasičnu glazbu – ostavljajući po strani Morriconeov vlastiti izraz: klasična (apsolutna) glazba.

I Maestro bi se, da je pročitao tu recenziju, s time vjerojatno složio. On je svoju glazbu uvijek nazivao autonomnom.

Apsolutna? Autonomna?
U konačnici, nema velike razlike.

Intervju se u njegovu domu odužio. Marija je, osim još jednog espressa, ponudila i piće.
Maestro i Marija srdačno su me ispratili sve do lifta. Bio je ožujak, ali vani je padala hladna kiša – rimskom frazom rečeno, la pioggia triste.
Sumorna atmosfera. Noć se spustila, ali bio sam radostan.

U središtu Rima zatekao sam prometni zastoj – izazvao ga je James Bond.
Točnije, Daniel Craig snimao je Spectre, na mostu Sisto koji povezuje Via di Pettinari s Piazzom Trilusa, u četvrti Trastevere.

Četvrti koju smo već isticali kao rodni kvart Maestra Ennija Morriconea.

Njegovu povezanost s Rimom spominje i službeni Metallica.com nakon njegove smrti:

„On je iz Rima – rođen u četvrti Trastevere, što ima posebno značenje jer je to kvart uzbudljive umjetničke energije. Rim je poseban grad. Rim je živa povijest. Rim je dao legendarne ljude – od Julija Cezara i Federica Fellinija do Ennija Morriconea.“

P.S.

Vjerovali ili ne, naš Maestro pisao je glazbu i za mnoge reklame – za neke od najvećih svjetskih marki: Barilla, Telecom Italia, Nissan, Lancia, Dolce & Gabbana…

Razlog? Nije bio samo financijski. Bio je to i kreativni izazov.

A učinio je to najviše zbog Giuseppea Tornatorea, velikog talijanskog filmskog redatelja s kojim je bio blisko povezan – gotovo kao u nekom bratstvu. Upravo je Tornatore režirao te reklame.

U njima su glumile ikone: Sophia Loren, Richard Gere, Monica Bellucci, Antonio Banderas…

U svakom, pa i u ovom slučaju – Morricone je bio na najvišoj razini.

Uostalom, već odavno nosi titulu čovjeka koji je filmsku glazbu uzdigao u novu umjetničku formu.
Njegova je glazba uvijek bila: autonomna. I apsolutna.