Veliki povratak pop punka: zašto još uvijek volimo (mrziti) ovaj žanr?

Mi smo sa sobom vukli Discman, a klinci danas streamaju – ali slušamo isti žanr. Još uvijek volimo pop punk, a evo kako izgleda i zvuči njegov veliki povratak.

„Za nju, zbog nje, ja učinio bih sve…”

Bilo je to prije dvanaest godina kad smo svi, htjeli-ne htjeli, pjevali pjesmu dotad potpuno nepoznatog benda. „Za nju, zbog nje, ja učinio bih sve…” Znate ostatak i oprostite što će vam sada Kinoklub biti u glavi cijeli dan, ali nemoguće je napisati tekst o pop punku bez tog ultimativnog hita. Bili su to i otprilike posljednji znaci života ovog žanra, barem u mainstreamu. I evo, cijelo desetljeće nakon toga, vraća se na velika vrata, kako na domaćoj, tako i na svjetskoj sceni. Kod nas su se nedavno pojavili Luzeri, bend koji predvode Goca RIP iz Kuku$a i Dipsi iz Buntaija, koji su se odmaknuli od trapa i napravili sjajnog „Tvog heroja”.

Prvi rifovi ove stvari vratili su me na kraj osnovne i početak srednje škole, kad smo iz tatinog ormara uzimale kravate da budemo kao Avril i kad su Blink 182 i Paramore savršeno shvaćali naše osjećaje gnjeva (pred)tinejdžerskih godina. Ružno pače već neko vrijeme jedan je od najboljih i najperspektivnijih izvođača mlađe generacije koji vješto kombinira pop punk, emo i trap uzore, ne opterećujući se previše žanrovima.

No, stvar je u tome da Avril Lavigne i Travis Barker imaju novu pjesmu – relativno novu, izašla je prije nekoliko mjeseci, ali svejedno – iz 2021. „Bite Me” je lako mogla biti na Avrilinom prvom albumu, „Let Go” iz 2002. i za sve nas koji su izlizali taj CD na Discmanu prije 20 godina (!), apsolutno je savršena. U okviru žanra, jasno, jer radi se o često podcijenjenoj vrsti rocka, percipiranoj kao nešto ne baš kvalitetno, a s obzirom na melodičnost – stvorenom „za cure”, što ga automatski čini manje vrijednim zbog vrijednosnog sustava u kojem živimo.

No, nisu samo stari znanci počeli svirati pop punk u 2021. Najveće zvijezde žanra danas su ipak potpuno nova imena poput Olivije Rodrigo, Pinkshift, Me @ the Altar i Willow Smith. Tako je, djevojke su ga preuzele i odlučile ga konačno napraviti svojim i za sebe.

Zanimljivo je što su djevojke ovaj put u prvom planu jer pop punk je oduvijek bio boys club

Kako kaže Hannah Evens iz The Guardiana, „bijeli muškarac koji kuka o srednjoj školi, njegovom mediokritetskom rodnom gradiću ili bezimenoj djevojci: to većina ljudi zamisli kad pomisle na pop punk”. Ali ne više. Mlade izvođačice koje su preuzele scenu vrlo su međusobno različite, različitih su rasa, podrijetla i stilova, a njihove teme puno su dublje i, iskreno rečeno, bolje od onih koje smo mi slušali u formativnim godinama.

Willow Smith snimila je cijeli album s temom emocionalnog rasta i upoznavanja sebe, pritom surađujući s veteranima, Avril i Travisom. Olivia Rodrigo snimila je sjajno prihvaćen i kritički hvaljen „Sour”, koji je zaradio čak sedam nominacija za Grammy, i to u velikim kategorijama, poput Snimke godine, Pjesme godine, Albuma godine, Pop vokalni album i Pop solo izvođač. „Good 4 U”, ljetni hit o ljutitoj tinejdžerici nakon gadnog prekida proveo je pet tjedana na broju 1 u Ujedinjenom Kraljevstvu, što nije uspjelo nijednoj rock pjesmi u posljednjih 25 godina. Pinkshift iz Baltimorea predvodi sjajna Ashrita Kumar, a njihov „I’m Gonna Tell My Therapist On You” ima više od 4,2 milijuna slušanja na Spotifyju.

Zanimljivo je što su djevojke ovaj put u prvom planu jer pop punk je oduvijek bio boys club, a Hayley Williams iz Paramorea to je i potvrdila u intervjuu za Vulture, kad je rekla da je cijela pop punk i emo scena ranih 00-ih bila „brutalno mizogina”. To je bilo jasno kad su se počele redati optužbe za iskorištavanje i seksualno zlostavljanje maloljetnica iz redova omiljenih bendova, zbog čega je u konačnici otkazan Warped Tour Festival, bastion pop punka, jer nitko više nije htio nastupati na eventu koji je proslavio sada optužene izvođače.

Bio je to samo posljednji čavao u lijesu žanra koji svi obožavaju mrziti. Tako su i Kinoklub svojedobno bili prezreni na velebnoj domaćoj sceni jer su, eto, napravili hit koji „vole cure”. Zaboravlja se često da su upravo cure, odnosno tinejdžerice one koje stvaraju zvijezde, još od Beatlesa. Tako nove nade daju potpuno novo svjetlo na žanr, otkrivajući dubine i koje su bile nedostižne prije tek desetak godina.

Primjerice, Olivia Rodrigo, koja je „Sour” objavila sa samo 18 godina, u pjesmi „Brutal” pjeva: „I’m so sick of 17 / Where’s my fucking teenage dream? / If someone tells me one more time / ‘Enjoy your youth,’ I’m gonna cry / And I don’t stick up for myself / I’m anxious and nothing can help / And I wish I’d done this before / And I wish people liked me more.”

Ali zašto ove djevojke vole pop punk? Nostalgija za 90-im godinama dominira već dvije godine u popularnoj kulturi, od mode, industrije ljepote pa i glazbe te cijele pop kulture. Vratile su se traperice niskog struka, ukosnice u obliku leptira, tanke obrve i, eto, pop punk. Generacija Z obožava sve od navedenog, baš kao što smo mi svojedobno obožavali 90-e, iako smo se tada tek rodili. Ali odrasli smo gledajući te neke cool ljude, tinejdžere zbog kojih smo jedva čekali da odrastemo pa da se možemo oblačiti kao oni.

Činjenica je da smo zauvijek obilježeni glazbom koju smo slušali u djetinjstvu, što dokazuju brojna istraživanja. Primjerice, analiza New York Timesa pokazala je kako naš glazbeni ukus dođe do svog vrhunca baš u tinejdžerskim godinama, a glazba koju slušamo u godinama između 11 i 14 za žene te 13 i 16 za muškarce ima najveći utjecaj na razvijanje našeg ukusa. Tako su omiljene pjesme žene vrlo vjerojatno prvi put čule kad su imale 13, dok je za muškarce to 14 godina.

Poklapa se to s psihološkim istraživanjima koja konstantno pokazuju da se ljudi značajno bolje sjećaju perioda svog života između 10. i 30. godine nego bilo kojeg drugog. Ne postoji jedinstveno i u potpunosti znanstveno objašnjenje za to, osim što se radi o periodu u kojem saznajemo i doživljavamo velik broj novih informacija i podražaja. Mnogo je tu definirajućih trenutaka koji nam se zato „urežu” u sjećanje i postaju nam važni i u kasnijem periodu života. Hormonalne i druge biološke promjene koje proživljavamo u tom periodu vjerojatno utječu na naše bolje pamćenje svega što smo tada doživjeli.

To bi sve moglo objasniti zašto mi „stariji”, koji smo odrasli na pop punku, danas postajemo najveći fanovi Ružnog pačeta i Olivije Rodrigo; nesumnjivo, da sada imam 17 godina, bila bih fan broj 1, dok je sad pomalo čudno priznati da redovno slušam ljude koji su rođeni nakon 2000. Naprosto, zvuče kao naša adolescencija; bijesno, brutalno iskreno i glasno. Samo što danas više nismo toliko ljuti – ili smo možda i više nego ikada pa nam je ovo zaista trebalo da izbacimo sve frustracije iz sebe. U svakom slučaju, pop punk je ovdje i veselimo se njegovom novom, zrelijem poglavlju.