Povijest glazbenih rivalstva s domaće scene

Baby Lasagna i Vojko V nimalo su nehotično svojim igrokazom – od gostovanja Marka Purišića kod Mojmire na RTL-ovom Direktu, preko ping-ponganja putem Instagrama i društvenih mreža, do novog zajedničkog singla – izveli simpa uvod u popkulturni true crime o hrvatskoj glazbi, unutar kojeg se iza poneke pjesme, reuniona, intervjua ili drugih medijskih istupa, pressice i sličnog krije mikrodrama, megasujeta, ego i taština bivših suplayera, članova istih bendova i par starih akorda

Prolistali smo kroz recentnu, aktualnu i pradavnu povijest nekoliko najpoznatijih ili pak ful dobro skrivenih i maskiranih sukoba, netrpeljivosti ili tek miroljubivih koegzistencija titana raznih stilova glazbe naše pop kulturne scene. Svega se tu kumuliralo, od pravnih bitaka za ime i pravo korištenja imena kao najčešće (Prljavo kazalište, Boa, Daleka obala), preko raspada uz međuljudske optužbe (svi pobrojeni), gradskih i regionalnih rivaliteta (Grše i Krešo Bengalka), društveno političkih svjetonazora (Tram 11 i TBF), do kulturnih i poslovno-društvenih sukoba (Škoro vs. Thompson) preko onih javno najpristojnije izvedenih razlaza (Bambi Molesters, Hladno pivo) ili pak vrlo inteligentnog izbjegavanja spomena (Let3 i Urban & 4). Ali dovoljno i očito za kuženje kako nam glazbena scena nije samo glazba niti scena nego uvijek kompilacijom daleko više faktora kao što su identitet, brend, ego, publika i pravni okvir i izazivanje scena.

Ako ne ulazimo u gomilu mikro-incidenata i puhanja jednih među drugima, koja su česta na zagrebačkoj i splitskoj estradi, rock i alter sceni, pobrajanjima tračeva i bedastoća tipa internetskih prijetnji, pa pijanih bulažnjenja u kojima Bare rimuje Rozga s „bez mozga“, Alen Vitasović u alkoholnim delirijima jedva završava koncerte, Ripper se u Oasis fazama svađa sam sa sobom, a potom ostatkom svijeta, pritom ne shvaćamo ozbiljnima prijetnje Mireli Priselac Remi zbog vokalnosti prema Rozgi, Huljićima ili Thompsonu, Gopčeve odgojne pljuske glazbenom kritičaru Ilku Čuliću, sličnih trički, ćuški i čarki s rap scene, neki od najkomuniciranijih slučajeva beefova domaće scene su:

1) Prljavo kazalište i Prljavo kazalište – Rock čudovište s dvije glave

Prljavo kazalište, imenovano epizodom Alana Forda, simbolom hrvatskog rocka 20. stoljeća, danas je simbol raskola istog. Nakon četiri desetljeća zajedničkog puta, bend se 2022. podijelio na dva tabora, onaj Jaje Houre i Mladena Bodalca te frakciju originalnog bubnjara Tikija Fileša i originalnog pjevača Davorina Bogovića. Sukob je rasplamsan kad je Fileš registrirao pravo na ime Prljavo kazalište kao žig i pravo na intelektualno vlasništvo unatoč medijskom radu i frontmenskoj poziciji glavne role benda Jaje Houre. Isto je izazvalo pravnu bitku za vlasništvo nad brendom koji su zajedno gradili od 1977. Sud je nakratko zabranio nastupe Hourinu sastavu pod originalnim imenom, no mjera je ubrzo ukinuta. Iza zavjese pravnih argumenata krije se ogorčenje, osjećaj izdaje i pitanje tko zapravo posjeduje identitet benda, onaj tko ga je osnovao, tko ga je održao ili tko ga je zaštitio papirologijom. Danas postoje dva Kazališta, dvije istine i jedna neizbrisiva činjenica – nijedno više nije ni blizu ono energično, staro Prljavo kazalište koje je izniklo jedan od najboljih debitantskih albuma u povijesti Cro rocka. Dubrava je omekšala, a slučaj Kulta plave kamenice i chefa Marija Mandarića više je nego nalik oldschool rock poslužavniku.

2) Pristojni raspadi – The Bambi Molesters i Hladno pivo, Dječaci i Kiša metaka

Postoje raspadi bez otrova, oni u kojima se članovi rastaju s poštovanjem, ne s uvredama. Bar prema van i prema medijima. Kao ex-supružnici zadržavaju kakav-takav privid pristojnosti. The Bambi Molesters, surf-rock dragulj iz Siska, 2018. su rekli „dosta“. Bez skandala, bez medijske drame, samo s osjećajem da je njihova priča ispričana do kraja. Iza njih su ostali svjetski priznati instrumentalni albumi, svirke s R.E.M.-om, Breaking Bad soundtrack, ali i razlaz zbog The Strange epizode Dalibora Pavičića i Chrisa Eckmana te uloge ostatka benda u novim formacijama. I osjećaj čiste dosljednosti, kad više nema što zajedno reći, šutnja je elegancija. Slično, Hladno pivo se 2022. povuklo s gotovo istim mirom u kući. Mile Kekin krenuo je odnosno nastavio u solo smjeru i putem agit prop lika stranke Možemo uz respekt svojoj supruzi i istaknutoj članici odnosnog pokreta to jest stranke, ostatak benda nastavio je pod imenom Savršeni marginalci pojačani vokalom Krmpom iz bratskih im Deafness by Noise, ali isto tako bez javne buke i gorčine. Nije bilo bitno javnog pranja rublja ni sarkastičnih izjava, tek blago podcrtano razilaženje u smjerovima, onome osobnom i onome bendovskom. To su, nazovimo, „pristojni raspadi”, kad ego ustupi mjesto zahvalnosti, a kraj ne postane tragedija nego logična točka na kraju rečenice. O splitskim geto rap gangsterima i zatišjima nakon razilaska članova dovoljno govore solo karijere Vojka V i Kreše Bengalke, kao jedinih „preživjelih“.

3) Edo Maajka i Frenkie – Batman i Robin balkanske rap scene

Edo Maajka i Frenkie slovili su kao dvojac koji je definirao bosansko-hrvatski hip-hop početkom 2000-tih. Godinama su bili sinonim bratstva, zajedničke borbe i pametnog, društveno angažiranog rapa sa stavom, više od glazbe, temelj čitave hip-hop filozofije Balkana. No negdje putem počela se osjećati distanca i kako se Edina sjena i vječna etiketa Frenkieju kao „Edin mali“, morala početi smetati pri pokušajima građenja Adnanova drugačijeg puta. Bez velikih javnog sukoba i komuniciranih optužbi, znakovita šutnja će popratiti razdvojene putanje. Edo je sve više naginjao introspektivnom, kantautorskom hip-hopu, socijalno osjetljivom i humanističkom, dok je Frenkie ostao vjeran tvrđem, uličnom zvuku i protestnom tonu. Navodno (riječ koja je spasila hrvatsko ne samo pop kulturno i showbiz novinarstvo) su se razišli u pogledu kamo hip-hop ide dalje, osobna evolucija naspram kolektivnog manifesta, a u sjeni je bilo tu još privatnih pitanja koja ako oni sami ne žele komunicirati, bliski im poštuju pravo na privatnost. U intervjuima obojica izbjegavaju temu, ali između redaka proviruje ono tipično za velike kreativne duete kad nestane potreba dokaza zajedništva, šutnja jest zlato.

4) TBF i Tram 11 – Lijevo, desno i nikamo

Na stranu činjenice da se na slučaju ukopavanja vlastite karijere Tram 11 može biti zgodno prezentirati na katedrama sociologije i kulturologije kao primjer kardinalne komunikacije vlastite „kreativnosti“. Taj model zakapanja i uništavanja comebacka na način da se sami sebi pokažu najvećim neprijateljima rijetko je viđen na domaćoj sceni. Jedna od kolateralnih žrtvi bulažnjenja Srđana Ćukovih, vrijeđanja i deluzija na društvenim mrežama bili su i splitski prvotimci iz The Beat Fleeta. Tram 11 i TBF nikada nisu razmijenili javne uvrede niti imali naslove medija o sukobu, ali njihova razlika odzvanja godinama, ne u beatovima, nego svjetonazorima. Krajem 90-ih bili su rame uz rame u stvaranju domaće rap scene, TBF iz Splita opuštenim, urbanoidnim funk pristupom, Tram 11 iz Zagreba wannabe tvrdom, uličnom poetikom. Nakon što su se oba kolektiva profilirala, godinama upsova i downova praćenja amplitude uspjeha TBF su zagovarali liberalan, antinacionalistički, društveno kritički hip-hop prožet ironijom i humorom. Tram 11 su pak osobito nakon povratka jasno skrenuli prema desničarskom, konzervativnijem, nacionalno obojenom diskursu. Ideološka raskrižja nikad nisu izgovorena javno, ali su se čitala u pjesmama, intervjuima i tišinama ili pak izdvojenim intervjuima. Dok jedni repaju o mentalitetu Mediterana i zajedništvu, drugi zazivaju „rat za dušu naroda“. Sukob je ostao neizgovoren, ali nije nevidljiv već pragmatički komuniciran kao kulturni razlaz dvaju svjetova koji su nekoć dijelili mikrofon, a danas ne dijele ni refren.

5) Daleke obale – Kad nema Bana ima krivih strana

Daleka obala bila je jedan od najvoljenijih bendova 90-ih, spajači splitskog šarma, mediteranskog humora i gažerske rock romantike. No kad je Marjan Ban napustio bend, pukotina koja je godinama pucketala među preostalim instrumentalistima konačno se otvorila. Razlozi su bili dvoslojni, kreativno razilaženje i iscrpljenost dinamikom između nemanja karizme frontmena i ostatka benda. Scenarij znate. Danas postoje dvije Daleke obale, jer ako mogu dva Prljava i dva Kazališta, što ne bi i splitske frakcije držale tempo. Jednu čine Jakša Jordes (zamjenski pjevač Bana) i Boris Hrepić Hrepa (basist i suosnivač originalnog benda). Drugu čine originalni članovi Jadran Vušković, Zoran Ukić i Dean Dvornik kao nadošli pjevač.

Nakon odlaska Bana, članovi su se nekoliko puta okupljali u različitim postavama i pokušali zadržati ime. Sukob nikad nije prerastao u javnu svađu, ali tiha i podgrijana nelagoda postoji tko je zapravo Daleka obala, glas koji ju je učinio legendom ili ljudi koji su je svirali od početka? Odgovor se, kao i sve na moru, stalno mijenja s plimom.

6) Boa – Svjetski, a naše, do raspada kreativne jezgre benda

Boa je bila jedan od najinteligentnijih i najosjećajnijih bendova novog vala, sofisticirani spoj popa, jazzy intervencija, funk ritmika, novog romantizma i egzistencijalnog liricizma. Njihova glazba nikad nije bila mainstream po formi, ali jest po utjecaju. No iza kulisa harmonije, godinama su se taložile razlike između dvaju ključnih ljudi gitarista i autora Slavka Remenarića te pjevača i lica benda Mladena Puljiza. Remenarić je bio arhitekt zvuka, perfekcionist sklon suzdržanosti i instrumentalnoj slojevitosti, Puljiz je, naprotiv, bio komunikativniji, pop-intuitivniji i orijentiran prema široj publici. Njihov kreativni odnos bio je simbiotičan, sve dok nije postao kompetitivan. Kad se bend krajem prvi put raspao djelići su nazvani Boa II i Million Boa danas ne postoji više kao ideja nego podsjetnik koliko je tanka linija između vrhunske i potentne umjetničke suradnje i osobnog razilaženja.

7) Parni valjak i Prljavo kazalište – Vječni pretendenti na titulu hrvatskih Stonesa

Ako bi se hrvatski rock mogao podijeliti na dva tabora, granica bi prolazila točno između Parnog valjka i Prljavog kazališta. Dva zagrebačka benda, ista generacija, isti kvartovski duh, ista publika. Dok su Valjak i Husein Hus Hasanefendić gradili reputaciju besprijekorne profesionalnosti i zanatskog perfekcionizma, Jasenko Houra i njegovo Kazalište bili su više srcem nego rukom, emotivni, ponekad neuredni, ali neponovljivo autentični, bar na prvim albumima. Dok je Husa moguće čuo Kurt Cobain na akordima ”Hrasta”, pretvorivši ih u ”About A Girl” konekcijom Krista Novoselica, Jajo se nije libio nasloniti na utjecaje U2-a, Princea, Springsteena, Clasha, popis je poduži, Huljiću bi se štucalo.

Nikad nije došlo do otvorenog sukoba, ali rivalstvo je bilo i ostalo kuloarsko, podrumsko, garažno, dvoransko, klupsko, albumsko, medijsko, prešutno, gotovo sportsko. Nisu dijelili pozornice, rijetko su si međusobno priznavali utjecaj. Ponekad su članovi prelazili iz jednog tabora u drugi, kratke suradnje, gostovanja, studijski flertovi, ali nikad bez šapta i onog purgerskog komentiranja jedni drugih u odsustvu, hm, pa drugih. I jedni, i drugi pretendirali su na naslov „hrvatskih Stonesa”, ali su ga branili različitim oružjem, Hus gitarom i disciplinom, Jajo buntom i instinktom. Nakon svih tih desetljeća, i dalje stoje na suprotnim stranama iste ulice, svatko sa svojim mitom i promjenama. Jedni bez Akija, drugi s metastaziranim i poduplanim hologramima originalnog benda, a ni jedni ne priznaju poraz.

8) Zdenka Kovačiček i Josipa Lisac – Dvije dive, jedan tron

Rivalstvo između Zdenke Kovačiček i Josipe Lisac traje gotovo koliko i hrvatska pop-scena sama. Nikada nije izgovoreno otvoreno, ali prisutno je u svakoj usporedbi, svakoj novinskoj analizi i svakom pitanju o „pravoj kraljici hrvatskog jazza i rocka“. Obje su glazbene institucije na svoj način, originalne, beskompromisne i osebujne već ovisno sklonosti pop avangardi ili blues-rock idiomu, ali njihova različitost postala je razlog suptilne netrpeljivosti. Josipa je uvijek bila naglašeno teatralna, konceptualna, često obavijena aurama umjetničke ekscentričnosti i tragova vječnog Karla joj Metikoša; Zdenka, nasuprot tome, više je ukorijenjena u soul i jazzy tradiciju, s glasom koji ne traži pažnju nego osvaja snagom. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih često su se natjecale za iste nagrade, festivale, čak i za suradnike, skladatelje, aranžere, producente. Kad bi Josipa osvojila Porin, Zdenkini bi obožavatelji podsjećali na njezinu koncertnu superiornost; kad bi Zdenka dobila priznanje, mediji bi govorili o Josipinoj umjetničkoj „višoj“ ligi. Nikad se nisu javno sukobile, ali nikad se ni do kraja priznale. Njihovo rivalstvo nije mržnja, nego ogledalo dviju karijera koje su preblizu da bi bile mirne i predaleko da bi se spojile.

9) Let 3 i Urban – Nećeš čuti niti riječ

Nalik prešutnim Valjak-Kazalište i Kovačiček-Lisac rivalitetima i trajanjima, dva bloka dalje jedni od drugih u Rijeci, Laufer i Let 3, poslije Urban & 4 i Let 3 su isto znali biti vrlo… pa, hm, brojčani. Vijorivši barjak hrvatske alter mainstream scene, Let 3 bi gradili grotesknim, teatralnim i često šokantnim performansom rubovima rocka, Urban & 4 bi dotle razvijao sofisticiraniji, urbani, melodični pristup s poetikom bliskom art-popu i konceptuali. Raskorak između njih nije bio samo u glazbenom izrazu, nego i u ideologiji scene. Let 3 bi preuzimao ulogu provokatora, nasljednika „buntovne“ i teatralne tradicije, dok je Urban & 4 zastupao kultivirani, promišljeni zvuk izraženije arty introspekcije. Dvije vrste nacionalne alternative, jedna glasna, šokantna i teatralna, druga suptilna i konceptualna, rijetko su se susretale na istim festovima, pozornicama i medijskim prostorima. I konstantno se hotimice mimoilazile bez direktne suradnje. U stvarnosti, njihova prešutna pristojnost proizlazi iz svjesnosti jedni drugih. Između redaka kompetitivnosti koja podsjeća na poglede dvaju susjeda koji ne dijele igru, ali dijele balkon, obojica frontljudi ispred brojaka u bendovima, u ovoj fazi karijere bliski su kazalištima – Mrle Paolu Mageliju i Senki Bulić, Urban Radetu Šerbedžiji i Brijunima. Uzduž i poprijeko Rijeke, Hrvatske i regije, njihovi se putovi uspješno i vrlo namjerno ne prepliću. Nek’ ostane na tome.

10) Grše i Krešo Bengalka – Split, ali ne i uvijek zajedno

Rivalstvo između splitskih/sinjskih rap geto brbljavaca Grše i Kreše Bengalke nikad nije eksplodiralo kao glasni javni sukob, ali provlačilo se od usta do usta i kulminacije oko intervjua danih Podcast Inkubatoru.

Grše, poznat po svom odmaku od rapa na Colonia dance patterne, koji su mu u Lockroomovim produkcijama dali titulu najtiražnijeg novog izvođača, dok je Krešo Bengalka skloniji staroj školi beatova i ne toliko brojčano uspješan post festum Kiše metaka, zaiskrili su „prozivanjima“ po gradu. Grše je smatrao da je u pitanju Krešina zavist, Krešo je držao da se Grše prodao i da neće mučat u varijanti vječnih Gršinih prozivanja.

U jednom od intervjua u Podcast Inkubatoru Krešo je spomenuo da unatoč trzavicama on nema nikakvih osobnih nesuglasica s Gršom i da je uvijek bio otvoren za suradnju, čime je dokinuo potrebe za rješavanjem nesuglasica šaketanjem, te da su one bile više profesionalne prirode nego osobne.

11) Škoro i Thompson – Nekad kumovi, danas „ne bi komentirali“

Miroslav Škoro, Marko Perković Thompson i Mate Bulić, poznatiji kao negdašnja „Tri kuma“ domaće estrade bili su simbol politički angažirane glazbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, bliski nacionalnim glazbenim patosima i pretenzijama prema sličnoj publici. Njihova suradnja obuhvatila je zajedničke nastupe, humanitarne koncerte i zajedničke projekte poput albuma Tri Kuma – No’1 iz 2008. Međutim, tijekom godina njihovi odnosi pogoršavali su se već ovisno o zaradama, političkim pretenzijama ili izletima. Jedan od ključnih trenutaka bio je Škorin infarkt. Dok mu se Mate Bulić javio i izrazio brigu, Thompson nije kontaktirao Škoru, što je Škoro komentirao riječima: „Mate Bulić jest, Thompson nije. To je to“, izjavio je Škoro za jedan nacionalni medij. Nakon toga, Thompson je povukao s glazbene scene zbog obiteljskih razloga, a Škoro je nastavio svoju karijeru. Iako su se povremeno pojavili zajedno na nekim događanjima, njihova suradnja nikada nije bila na istoj razini kao prije. Razlozi za prekid suradnje nisu službeno potvrđeni, ali nesuglasice oko osobnih vrijednosti i profesionalnih stavova mogli su odigrati ulogu u njihovom udaljavanju. Unatoč prekidu suradnje, Škoro je izjavio da su Thompson i on uvijek imali dobar odnos, ali da su okolnosti dovele do njihove distanciranosti, no uljudnost u javnom diskursu uvijek je ostala konstantnom.

12) Goran Bare i Majke – Pjevač i njegov prateći bend

Priča o Goranu Bareu i Majkama jedna je od najturbulentnijih i najtragičnijih u povijesti hrvatskog rocka. Dok su mnogi bendovi prolazili kroz klasične razmirice oko ega, kreativnih smjerova i novca, kod Barea i njegove vinkovačke ekipe sve je bilo dodatno pojačano heroinom i samodestrukcijom.

Majke su izrasle u kultni bend, no gotovo od samog početka, bend je bio obilježen stalnim krizama i razlazima. Prva postava s demo traka i debitantskog albuma „Razum i bezumlje“ s Dusparom i Kilmisterom raspadala se i sastavljala nekoliko puta, a glavni je uzrok uvijek bila Bareova ovisnost o heroinu i njegova nepredvidiva narav. Tijekom ranih devedesetih Bare je više puta završavao na liječenju, a Majke su se nekoliko puta raspale i ponovno okupljale. Nakon uspjeha albuma Razdor (1993.) i Vrijeme je da se krene (1996.), činilo se da bend ima priliku stabilizirati se, ali Bareovi ispadi i ponovno padanje u ovisnost ubrzo su razorili sve odnose. U to vrijeme iz benda su redom dolazili i odlazili ključni članovi – Zoran Čalić, Damir Trkulja Šiljo, pa i dugogodišnji prijatelji koji se jednostavno više nisu mogli nositi s njegovim ponašanjem. Posebno težak period uslijedio je nakon smrti Bareove supruge Dunje 1999. godine, nakon čega je glazbenik potpuno potonuo u narkomaniju i izgubio kontakt s većinom bivših članova benda. U intervjuima su govorili da ga „više nije bilo moguće pratiti” ne samo glazbeno, nego ni ljudski. Iako su neki pokušaji pomirenja kasnije uspjeli, rezultirali albumom Teške boje i kratkim razdobljem stabilnosti, ni to nije dugo potrajalo. Sukobi su se nastavili, a Bare je ponovno mijenjao glazbenike kao na traci. U javnosti su njegovi sukobi sa Zoranom Čalićem postali svojevrsni simbol propalog bratskog odnosa; Čalić je u više navrata isticao da „s Baretom nije lako živjeti, ali ga je nemoguće ne voljeti”, dok je Bare s druge strane znao reći: „Majke sam ja, ostalo su dođoši.”. Danas Bare vodi „nove Majke” s potpuno izmijenjenom postavom, dok su svi iz originalne garniture otišli svojim putem. Iako mnogi od njih u intervjuima izražavaju tugu zbog načina na koji su se odnosi raspali, gotovo svi ističu da „Bare ne zna drugačije”. Njegova ovisnost, rehabilitacije i povremeni povraci uvijek su bili popraćeni sukobima, verbalnim napadima i incidentima iza pozornice (tuča s Ivanom Dečakom iz Vatre iza kulisa jedne od dodjela Porina), ali i rijetkim trenucima iskrenog pokajanja i lucidne introspekcije čime je Bare postao tragični primjer koliko umjetnost i ovisnost ne mogu istinski trajati ni plesati zajedno.