Prošlo je deset godina od kada nas je napustio Arsen Dedić

I nakon, eto, cijelog jednog desetljeća nije teško ne naći nego jednostavno „sudarati se“ s novim prilozima o životu i djelu umjetnika iz ulice Nikole Tesle u šibenskoj težačkoj Varoši

Koliko god neraskidivo vezan za Šibenik, Dalmaciju i mediteranski kulturni krug, a na kraju i globalni kantautorski svijet, toliko je bio i ostao udomaćen u Zagrebu. Uostalom, tu je studirao, stvarao i živio u središtu grada najveći dio svog života. Ljeta je provodio u rodnom gradu, a ostatak godine u Zagrebu.

Živio je s Gabi i Matijom preko puta hotela Esplanade (imao je omiljeni stol u Bistrou hotela) u ulici Jurja Haulika na kućnom broju 4, na prvom katu višekatnice sagrađene početkom 20. stoljeća, koja i dandanas na pročelju ima uklesan naziv velikim slovima „Dobrotvorov dom“. Sagradilo ga je Društvo Dobrotvor 1911. i 1912. prema projektu čuvenog arhitekta Rudolfa Lubynskog. Kasnosecesijska trokatnica sa središnjim rizalitom u zoni mansardnog krova zaključena je trokutastim zabatom.

Temeljna misija Društva Dobrotvor bila je pomaganje siromašnoj djeci jer je 1876. donesen zakon o obaveznom osnovnom školovanju, što je osiromašenom stanovništvu bila prevelika financijska obaveza.

Dobrotvorov dom u Zagrebu dao je izgraditi Velimir Đuro Josip Deželić, hrvatski književnik, leksikograf i bibliotekar, priznat i kao najbolji hrvatski katolički pjesnik. U Dobrotvorov dom primana su siromašna djeca bez obzira na vjeru i nacionalnost. Najpoznatije djelo arhitekta Lubynskog, autora Dobrotvorovog doma, inače je Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, danas Državni arhiv Hrvatske.

Ulica je ime dobila po Jurju Hauliku, punim imenom Juraj Haulik de Varallya (1788.–1869.). Inače Slovak iz Trnave i plemićke obitelji, bio je zagrebački nadbiskup i kardinal, koji je podržavao hrvatski narodni preporod. Haulik se odupirao mađarizaciji i imenovan je prvim zagrebačkim nadbiskupom i metropolitom.

Arsen Dedić – Dobrotvorov dom

Napisi o Dobrotvorovu domu, Haulikovoj 4/1, često ističu da su u njemu živjeli poznati pjevački par Arsen Dedić i Gabi Novak. Temeljnu funkciju – zbrinjavanje siromašne djece – Dom je prestao obnašati 1948. zbog financijskih problema.

Stan u kojem su živjeli Arsen i Gabi nije bio samo stan, dom bračnog para koji je ostavio ogromnu kulturnu baštinu, nego je godinama bio nešto poput umjetničkog salona: atelje, radna Arsenova soba u kojoj je primao u goste prijatelje, umjetnike, novinare i kritičare. Imao sam tu čast puno puta boraviti kod Arsena i Gabi, intervjuirati ih ili jednostavno razgovarati i družiti se. Uz čašicu loze – ali ne one, kako ju je Arsen nazivao, industrijske – nego prave šibenske loze iz zaleđa grada.

Arsen je bio ne samo veliki umjetnik, nego i fantastičan poznavatelj i umjetnosti i društva, života i svega što se u njemu događalo.

Uvijek karizmatičan, kao i na pozornici. Bez obzira na to o čemu je govorio, izazivao je divljenje, ali bez ulizivanja, jer na sve – pa i na samoga sebe – gledao je s propitkivanjem: je li to baš kvalitetno?

Pamtim da bi me nakon svakog intervjua – već sam to jednom napisao, ali ne mari ponoviti jer to je rijetkost među umjetnicima – nazvao telefonom i postavio uvijek isto pitanje: „Je li valjalo štogod što sam govorio? Ako što ne valja, ti ćeš već isić’.”
Isići po šibenski znači isjeći, izbaciti. Nikad, ali nikad nisam ništa izbacivao jer nije bilo potrebe – samo je trebalo njegove misli, što više misli, prenijeti gledateljima, čitateljima ili slušateljima.

Čini mi se da je takav, samokritičan najprije prema sebi, pa onda i spram drugih, bio i sin mu Matija.

Negdje, koju godinu nakon ulaska u novi milenij, bio sam u Montreuxu, na Montreux Jazz Festivalu na Ženevskom jezeru, svjetskom glazbenom događaju. Matija se prethodno izborio da uđe u finale svjetskog natjecanja ponajboljih mladih jazz pijanista. Nastupio je u Malom teatru velebnog i globalno kulturološki značajnog hotela Montreux Palace (Miles Davis, Quincy Jones, Bulgakov, Hemingway, Ray Charles, B. B. King…). Nije osvojio medalje, ali sjedeći kasnije na kavi sa mnom uz jezero, razmišljao je o tom svom natjecanju vrlo realno, i to bez ljutnje ili krivnje prema žiriju: smatrao je da je rezultat sasvim u redu.
„Konkurencija je, objektivno gledajući, bila strahovita, pobijedili su stvarno najbolji. Ali drago mi je da sam se okušao i na ovakvom svjetski prestižnom natjecanju”, rekao mi je Matija.

Reklo bi se – viteško ponašanje Matije.

Vratimo se Dobrotvorovu domu, u Haulikovoj 4/1.

Nažalost, nema više ni Arsena, ni Matije, a evo od neki dan ni Gabi. Koja tuga i žalost, i nenadoknadivi gubitak za umjetnost.

Ali Arsen je ostavio za sobom toliko stvaralaštva da ga nije lako ni popisati. Među njima je i jedan diskografski, ili je možda bolje reći likovno-diskografski, projekt. Naziv mu je upravo onakav kakav od 1912. stoji iznad ulaza u Haulikovu 4: DOBROTVOROV DOM

Prije svega, stoji naravno ime Arsen Dedić, a onda je dodano i – Antologija. Ovo je četverostruko CD-izdanje s ukupno 93 pjesme!

Postoji nekoliko posebnih vrijednosti ovog bogato opremljenog CD-boxa. Najvažnije je da ovo nije kompilacija koju je napravio netko od urednika diskografa, što je inače i uobičajen slučaj. Autor zbirke gotovo stotinu pjesama Dobrotvorov dom, Antologija bio je sâm Arsen Dedić.

Apsolutno je izbjegao banalni sadržaj tipa The Best of… ili The Greatest Hits. A imao je Arsen pregršt pravih hitova. Umjesto toga, izvukao je na površinu neke pjesme rijetko izvođene, rijetko uopće znane.

LJUBAVNI KOMADI + NARODNE PJESME + BUDNICE I POD RAZNO

Evo i sadržaja.
Prvi CD nosi naslov: LJUBAVNI KOMADI

Uključuje klasike poput: ”Tvoje nježne godine”, ”Pjesma o Gabi Novak”, ”Kuća pored mora”, ”Djevojka za jedan dan”, ”Okus soli”, ”Ne vraćaj se starim ljubavima”…

Drugi CD: NARODNE PJESME

Mogu se ugrubo podijeliti na narodne pjesme Arsena Dedića iz Dalmacije (uz pratnju brojnih dalmatinskih klapa) i na kajkavske popevke.

Iz dalmatinskog bazena tu su: ”Dida moj”, ”Kad se odmota stara tunja”, ”Da mi nije moje dice”, ”Vraćam se”…
Pjesma ”Vraćam se” imala je nevjerojatan identifikacijski kôd. Studenti, naročito oni iz Dalmacije koji su studirali u Zagrebu, kroz ovu pjesmu iskazivali su pravu žudnju za rodnim krajem i naravno – povratak u njega.

Narodne pjesme s mora Arsen je ovdje poredao u izvedbi klapa Maslina, Bonaca, Šibenik i Mendula.

Kajkavske popevke Arsen izvodi uglavnom sâm ili s Gabi, a posebna je vrijednost ”Angeluš” u izvedbi Zlatka Viteza. Samo neki od naslova: ”Podragaš lasi”, ”Kmica”, ”Oko jedne hiže”…

Dalmatinac iz šibenskoga težačkog kvarta Varoš doma je i na zagorskim bregima – samo što je to medijski, a naročito radijski, bilo zapostavljeno. Evo Dobrotvorovog doma kao prilike za popravak. ”Dida moj” jedna je od najemotivnijih Arsenovih pjesama, a izvodio ju je kao poseban, dragi gost hrvatskog etno-festivala u Neumu 1996.

I taman kad se priviknete na Arsenove „šokove“ s drugog CD-a Narodne pjesme, treba uzeti malu pauzu jer slijedi treći CD s naslovom: BUDNICE

Ovo bi trebala biti, a bogme i jest, teška kantautorska artiljerija:
”Ministarstvo straha”, ”Seosko groblje I” (Arsen Dedić i Antun Šoljan), ”Seosko groblje II” (Arsen Dedić i Antun Šoljan), ”Ratni profiteri”, ”Stari vuci”, ”Majka hrabrost”, ”Balada o heroju” (autor Luigi Tenco), ”Politika i ljubav”, ”Trg heroja”…

Zanimljivo, mada ništa čudno kod pravih umjetnika: ”Ministarstvo straha” iz sredine devedesetih godina prošlog stoljeća tada je bilo aktualno – i kada se pomislilo da više neće biti, eto ga opet, suvremenog, aktualnog i relevantnog. Ratova i straha zbog drugih nevolja nikada više… Arsenovo ”Ministarstvo straha” očito će biti vječno aktualno. Strah je vječni čovjekov suputnik. Arsen ga je upečatljivo smjestio, institucionalizirao u ”Ministarstvo straha” – za sva vremena. Bez obzira na to radi li se o strahu od rata, gubitku bližnjih, gubitku ljubavi, posla…

Uostalom, za pjesmu ga je inspirirao Fritz Lang jednim filmom iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Ostale pjesme s 3. CD-a Budnice nadopunjuju i obogaćuju ”Ministarstvo straha”.

I onda, u ovoj kolekciji raskošnog bogatstva stvaralaštva Arsena Dedića, koju je sâm posložio, nakon Budnica slijedi četvrti CD: POD RAZNO

Ne znam kako je danas, ali nekada, u onom propalom sustavu, razni sastanci – od Radničkog savjeta do mjesne zajednice – imali su točke dnevnog reda od velike važnosti, a zadnja točka uvijek bi bila Pod razno. Uglavnom manje važne teme, dileme ili problemi.

Arsen se Pod razno gotovo urnebesno, a iznad svega inteligentno, zafrkava – a i zašto ne bi? Čovjek je bio od duha, crnohumornih misli i teških, mračnih tema, ali znao se i zabaviti, i zabaviti svoju publiku na recitalima, konferansama, a ne samo pjesmom.

Izbor od 23 uglavnom slabo poznate pjesme na Pod razno doživljavam barem kao njegovu želju da pokaže svoj žanrovski pluralizam ili kako i rock-generacije štuju njegove pjesme. Ima i toga, ali i opuštene atmosfere. Jer kako drukčije shvatiti njegovo uvrštenje u Dobrotvorov dom, Antologiju snimke ”Moderato Cantabile” B. Štulića uz ansambl, kao i snimke ”Tunelarina” Leinera i Maxa. Znamo vrlo dobro s kojim je to rock-autorima Arsen Dedić surađivao.

Na 4. CD-u uvrstio je i snimku svoje pjesme ”Moderato Cantabile”, koju izvodi Branimir Johnny Štulić! Kao da se Arsen gadno šali, jer Johnny je iz jednog drugog svijeta – Balkane moj!

Pravi skupocjeni biser na Antologiji snimka je legendarne pjesme Arsena Dedića ”Ne daj se Ines”, koju kazuje Marijan Ban. Ne bih duljio, osim što ću napisati da je to nedohvatljivo najbolja verzija ”Ines” koju sam čuo. Neka mi se i zamjeri, ali – bravo, Marijane Bane, i bravo, Arsene Dediću, što si ovu ”Ines” uvrstio u Dobrotvorov dom, Antologiju.

Reklo bi se – naoko čudna neka Antologija velikoga umjetnika, koju je sâm sastavio ne rukovodeći se nikakvim tržišnim ustupcima, što je u ovakvim situacijama posve normalno. Ali naravno – ne i u Arsena. Svejedno, Dobrotvorov dom, Antologija doživio je već dva izdanja, prvo 2009., a drugo 2021. A bit će ih još – ne sumnjam u to. Danas se prodaje i preko interneta, iz privatnih zbirki.

Na početku sam istaknuo da je ovo posebno bogato diskografsko-likov­no djelo. Zašto i likovno? Nekoliko slikara portretiralo je Arsena, a on ih je sakupio u Antologiji:

• portret Arsena Dedića na CD-u Ljubavni komadi rad je Miljenka Stančića,
• portret na CD-u Narodne pjesme rad je Josipa Generalića,
• portret na CD-u Budnice rad je Miće Popovića,
• a na CD-u Pod razno portret je rad Ota Reisingera.
• Portret Arsena Dedića na naslovnici djelo je Zlatka Kauzlarića Atača.

Inače, unutar korica nalazi se još mnogo portreta Arsena Dedića raznih slikara – osim već spomenutih, tu su i Fadil Vejzović, Munir Vejzović, Mario Jurjević, Boris Dogan, Mirko Ilić… pa opet Miljenko Stančić i Josip Generalić.

Malo je tko – ili je bolje reći gotovo nitko – a da se bavi popularnom glazbom (iako ovdje prvenstveno kantautorstvom) neizravno dobio ovakvo priznanje i uvažavanje slikara, jednog velikog karikaturista i svjetski prepoznatog umjetničkog dizajnera. Unutar korica Arsen je poredao i niz mišljenja o njemu u širokom rasponu kulturologa i glazbenih stručnjaka – od Veselka Tenžere, Igora Mandića do Zvonimira Goloba.

Bez želje za zaključcima, možda nije teško shvatiti da se želi istaći važnost Dedićeva djelovanja i za popularnu, kao i za elitnu, visoku kulturu i umjetnost.

MANI GOTOVAC: „Nije se priklonio ni eliti ni puku, već i jednima i drugima. Vraćao je i emocionalno, i intelektualno dostojanstvo pjesniku kao pjevaču i pjevaču kao pjesniku. Vraćao ga je i meni. Mi smo zaboravili da postoje ljubavne riječi. One su odlutale i izobličile se u ministarstvu straha. Rječnik ljubavi potrošen je, potrošene su nježnosti. Sve se izokrenulo. Samo to ne znači da smo se svi izokrenuli.

P. S. O POLITICI – ARSEN DEDIĆ SLIČNO DAVIDU BOWIEJU

Čuvena je već postala njegova izreka: „Nisam apolitičan, ja sam antipolitičan!“

Arsen je odbacivao mogućnost pozitivnog angažmana ili podrške nekom političaru, uvjeren da pjevačima ne trebaju deklarirani iskazi. Sve što je imao ili želio reći – rekao je kroz pjesme ili intervjue: „Nalazimo se u stabiliziranom vremenu neizvjesnosti.“
Ili, glede Ministarstva straha: „Strah je postao naše redovno stanje.“

Prije jednog od tri velika intervjua s Davidom Bowiejem, onog u Frankfurtu, zamolio me njegov PR-časnik Alan Edwards da ga ništa ne pitam o politici. Ostalih zamolbi nije bilo. Nisam Bowieja pitao o politici, ali jesam zašto o politici ne želi govoriti.
Rekao je: „To je zato što mislim da me daleko više zanima društveni izričaj, a ne način na koji je društvo indoktrinirano ili legitimizirano. Periferne sile u društvu i način na koji one kombiniraju i kreiraju podlogu na kojoj živimo – to je ono što mene više zanima od poteza vlasti, koji su zapravo vrlo predvidljivi načini kontrole. To me toliko ne uzbuđuje.“