22
pro
2021
Retrospektiva

Sunce djever neba riječi

Retrospektiva: Damir Urban u tri poglavlja

damir urban retrospektiva

Damir Urban Ilustracija: Igor Jurilj

share

RETROSPEKTIVA

Retrospektiva je svaki pogled unatrag, koji prošlosti daje oblik, značenje i posljedicu. Naše retrospektive bavit će se svim onim autorima, koji su u svom stvaralaštvu ostavili građu za to troje.

Damir Urban – Sunce djever neba riječi

Kad autor odraste na sceni, odnosno provede na njoj veću polovicu svoga života, neminovno je da mu se prišije nešto od navedenog: „postojanost“ ili „svevremenost,“ kao da je lak za kosu. Tema četvrte retrospektive bit će netko kome lak za kosu ne treba, ali tko je sigurno i jedno i drugo. Riječ je o široj publici najmilijem riječkom rock glazbeniku Damiru Urbanu. Rođen je u Rijeci 1968. godine, a na radost svojih sugrađana i danas živi u toj karnevalskoj luci. Njegova postojana karijera pati od prividne nedosljednosti, koja mu svaki dan daje i uzima slušatelje.

Moja prva uspomena na Urbana je reklama za Martensice iz ranih 2000-tih u časopisu OK! Već tada prepoznatljivo ćelav i bradat, tetoviran i izbušen, u suknji i bez majice, sa zmajskim repom i u crnim „bakandžama“, Urban izgleda kao utjelovljenje svega što mojoj mami ide na živce. Od svih nazora moje majke hejterice, to je jedan od rijetkih koji sam i sama usvojila. Pjevušila sam ga i puštala ga drugima, ali mi nikada nije bio simpatičan. Baš zbog toga još uvijek nisam bila na njegovom koncertu. Iz tog ugla i pišem o njemu, kao svojevrsni početnik.

Da je predmet u kupaonici, Urban bi bio sapun. Da je pločnik, plivao bi u lokvama. Da je dan u tjednu, bio bi petak ili prvi dan u godini, kad svi dugo spavaju.

retrospektiva, damir urban, glazba.hr

Da je predmet u kupaonici… Urban / Ilustracija: Hrvoje Dešić

Autorski ključ

Urban je uglavnom prepoznatljiv po svom glasu, odnosno pjevačkim manirizmima i nekonvencionalnom modnom izričaju, koji se nije previše mijenjao od kraja ’90-ih. Njemu se, kao umjetniku, često dogodi da forma, uvjetovana spomenutim, zasjeni sadržaj, koji je prava mala riznica. Ne znam koliko je pjesničkih motiva dovoljno za jednu karijeru, ali preslušavajući diskografije različitih glazbenika često dolazim do zaključka da se svaki umjetnički opus može svesti na šačicu ključnih motiva. U Urbanovom slučaju to su voda, tama-svjetlost i riječ-tišina. Prije no što zaronimo u ključne poruke tog opusa, prisjetimo se glazbenih pravaca u kojima ih je ispisivao.

Damir Urban svoju je glazbenu karijeru počeo kao šesnaestogodišnji basist i tekstopisac benda La Bellona, koji za sobom nije ostavio vidljiv trag. Njegov drugi bend druga je priča. Laufer se dan-danas smatra jednim od naših najboljih rock bendova, bez obzira na to što je za sobom ostavio tek niz kompilacija i samo jedan pravi album, Pustinje. Nostalgičari Laufer često nazivaju grunge bendom, a Urbana uspoređuju s Laynom Staleyem. Obje su usporedbe klimave, ali ne toliko zbog samog benda ili Urbanovog vokala, koliko zbog nepostojanja domaće grunge scene. Pridružujem se šaljivcima za koje je jedini pravi hrvatski grunge bend bila i ostala Nirvana.

Ipak, već se na Lauferovom prvom EP-ju iz ’92., Lopov Jack, u pjesmi “Budi moja voda“ razotkriva Urban kakvog danas znamo, a čiji nas stil podsjeća na Laynea i Mad Seasons, više nego na Alice in Chains. No, iako stilski bliska pjesmama s albuma Above, “Budi moja voda“ objavljena je pune tri godine prije njega. Dakle, Urban, iako nam često zvuči kao kopija, u principu ne kopira, već artikulira, predosjeća te vrlo brzo pokazuje hrabrost i spremnost na to da iznevjeri očekivanja svoje publike, pa i članova benda. Zahvaljujući već spomenutom klasiku, električnoj “Hej, tata“, elegičnoj “Svijet za nas” i elegantnoj “Govorim u snu, Laufer preživljava u kolektivnom sjećanju desetljećima nakon svoga raspada. Te pjesme mogu nam poslužiti i kao primjeri Urbanovih stvaralačkih faza: ona prva, mladenački bijesna i pankerski riječka; pa druga, u kojoj sklada generacijske himne, na tragu R.E.M.-a ili U2-a i treća, nikad završena, faza punokrvnog pjesnika opterećenog potragom za pravim riječima, odnosno pravim zvukom.

Urbanova solo-karijera službeno počinje albumom Otrovna kiša iz ’96., najpoznatijem po pjesmama “Nebo” i “Astronaut”. Potonja je vjerojatno najbolji hrvatski odgovor na „Rocket Mana“ Eltona Johna. Autor se na tom albumu utječe popu i elektronici, ne žrtvujući nužno svaku žestinu. Ipak, to je album bez velikih hitova i vječno u sjeni drugog albuma Žena dijete. Taj nam LP pak donosi ”Malu trubu”, “Black Tattoo” i “Odlučio sam da te volim”: tri velike himne za koje ne bismo odmah pretpostavili da su dio istog albuma. Naime, svaka od njih ima nešto svoje. Dok je prva milozvučna pop-rock himna kao stvorena za radijski eter, druga je vatreni plesni marš u koji upadaju TBF-ovci, a posljednja raskošna ljubavna balada za koju bi jedan Massimo vjerojatno prodao oba bubrega. Pjesnički motivi se i dalje drže na niti sazdanoj od vode, zraka, disanja i daha, nepodnošljive tišine i umornih očiju, nesavršene ljubavi i vječnog putovanja. Iz glazbe se čita utjecaj vizualnih umjetnosti i svjetskih glazbenih trendova.

Na trećem albumu Retro << osjetimo promjenu, pa čak i zamor, dosadu, koju osjeća i autor, dok nam razotkriva svoj strah od starosti, duhovne praznine i materijalne tame. Više nego na ranijim albumima očita je čežnja za jutrom, koje predstavlja ne samo novi početak, nego i kraj morbidnih ideja. Tim albumom Urban je izgubio one zahtjevne slušatelje, koje je navikao na mijenjanje i igru. Na iduća dva albuma “Hello!“ i “Mamut“ Urban više nije zanimljiv. Pjesnik unutarnjeg života izranja na površinu i pokušava slagati pjesme o stvarima izvan sebe, ali čini to neuvjerljivo. Sve to naglašava vokalnim interpretacijama, koje možda nisu na rubu slušljivog, ali su ipak iritantne. Iz mase pjesama koja nastaje u tom razdoblju izdvojila bih dvije pjesme: “Glas jeka“, koju izvodi s Mozartinama, i “Sutra ćemo pričati“, svojevrsnoj reinterpretaciji Čorbine “Nemoj srećo, nemoj danas“, samo bez komičnog efekta.

No baš kad ste odustali od njega, izlazi dupli album Lipanj, srpanj, kolovoz, koji ne samo da nosi velike pjesme, nego i vraća umjetnika u igru. Motivi su slični, ali kako vrijeme na albumu odmiče, sve je jasnije da Urban više ne zvuči niti kao Gibonni ili Massimo za vegetarijance, kopija Layna Staleya ili Nicka Cavea, nego nasljednik kasnog Štulića, pa čak i Arsena Dedića. Po prvi put on je potpuno uronjen u kontekst u kojem stvara, ne nužno u svoje vrijeme, ali sasvim sigurno u svoj prostor i ono što ga okružuje. Pjesmama poput “Susjed“ i “Vještac” on otvara neke posve nove karte. Ipak, iz našeg retrovizora je jasno, da te karte nisu iz novog špila, već aduti koji su se silom prilika, nekad u prošlom stoljeću, izgubili pod stolom.

Damir Urban u brojevima

Od prvog do posljednjeg Urbanovog izdanja prošlo je 29 godina. Njegov katalog broji približno 150 pjesama, 7 studijskih i 3 živa albuma, uključujući jedan sa Zagrebačkom filharmonijom. Žena dijete njegov je najnagrađivaniji album, dobitnik čak četiri Porina, od kojih je jedan Urban odbio. Radi se o Porinu za najbolji album alternativne rock glazbe. Urban je to smatrao pogrešnom kategorizacijom sastava te nepravdom prema onima koji zaista pripadaju alternativi.

Njegove se pjesme nalaze na brojnim kompilacijama, te na svakoj koja okuplja perjanice riječke rock scene. No više ćemo reći o onoj najtragičnijoj, ultimativnoj kolekciji iz 2015. u izdanju Croatia Recordsa. U tom trenutku, dakle, prije posljednjeg albuma, čak 75% tog bestofa čine pjesme iz prošlog stoljeća, uključujući 70% Lauferovog opusa. To nam potvrđuje da u ranim 2000-ima Urban nije imao značajnijih uspjeha te da je živio na staroj slavi. Ipak, svojim post-pandemijskim albumom autor je jasno demonstrirao da je u naponu snage te da nas najbolje tek čeka.

Nadalje, Damir Urban živi kao slobodni umjetnik godinama, ali ne bavi se kontinuirano i isključivo glazbom. U poglavlje o brojkama morat ćemo progurati i sve one natuknice o njegovim neglazbenim aktivnostima. Najdugovječnija među njima je slikarstvo. Godine 2010. pripremio je samostalnu izložbu 40 stanica. Osim toga glumio je na filmu i u kazalištu, pa čak i radio kao predavač na studiju Glume i medija u rodnoj Rijeci, pod palicom Rade Šerbedžije. Voljela bih da mogu reći nešto o njegovom glumačkom afinitetu, ali moji se dojmovi temelje gotovo isključivo na njegovom pojavljivanju u opskurnom filmu Mondo Bodo, redatelja Gorana Rušinovića, vjerojatno najprecjenjenijem hrvatskom filmu. Većina njegove filmske karijere događa se kad ona glazbena zapinje, a u svim filmovima glumi neku inačicu sebe. Stoga je možda baš ta uloga u filmu Mondo Bobo najbolji primjer njegovog sirovog talenta.

Što se tiče ostalih važnih brojki, vrijedi navesti da je Urban otac troje djece: Malika, Istoka i Iskre. Sa svojom suprugom Milicom Czerny surađuje, ne samo kada je život u pitanju, već i kad je riječ o glazbenim spotovima. Oni su često minimalistički, ali efektni. Urbanovoj pjesmi “Mala truba“ pripada vjerojatno najbolji glazbeni spot ikad snimljen u Hrvatskoj. Autor tog spota je, naravno, Radislav Jovanov Gonzo.

Na kraju, iako ove godine neće održati tradicionalni božićni koncert u Tvornici, oko Nove godine možete ga slušati uživo u Beogradu i Novom Sadu.

 Škripava ladica

Već smo ga u tekstu usporedili sa Staleyem, Massimom, Gibonnijem, Caveom, pa čak i Bonom, Štulićem, Dedićem… Mogli smo tu ubaciti još kojeg art rockera, ali možemo se složiti da za takvim usporedbama nema potrebe. Damir Urban je dovoljno poseban. Zvuči kao nekakav duhoviti epitaf, ali je jednostavno istina. Ipak, neke usporedbe nisu prazne. Takva je ona s njegovim bliskim prijateljem Gibonnijem. S njim dijeli put od rockera do kršćanima omiljenog autora, poigravanje sa stilovima world glazbe i, barem na domaćoj sceni, slabo korištene pop-obrasce.

Isto tako, okrenuvši se naraciji u svojoj poeziji, postaje ozbiljan konkurent za mjesto domaćeg princa tame, Nicka Cavea. Kao glazbenika-slikara i glumca možemo ga ubaciti i u ladicu s Bowiejem. Sve mu to služi na čast, ali više kao poticaj, a manje kao pohvala.

Damir Urban poznat je po brojim suradnjama s domaćim glazbenicima. Neki od njih su već spomenuti Splićani iz TBF-a i Gibonni, čelist Stjepan Hauser, bivši članovi Laufera, benovi En Face, Siddharta i Vatra. Prema njegovim riječima „nakon suradnje s grupom Vatra odbija bilo kakvu suradnju. Neke bih rado napravio, ali moram reći ne.“

Urban je dovoljno poseban da bude uzor mladim nadama, osobito onima koje dolaze iz talent showova, ali ovaj ratnik svjetlosti zasad nema nasljednika. Zaključak o njemu mora biti paradoksalan. Naime, ne vjerujem da će ikada napraviti nešto bolje od “Male trube“, a opet ne sumnjam da smo svakim danom sve bliže vrhuncu njegove karijere.


Pročitajte i:

Retrospektiva: Denis Katanec

Retrospektiva: Toma Bebić

Retrospektiva: Zrinko Tutić

Moglo bi Vas zanimati