Retrospektiva: Ivo Robić u tri poglavlja

Na dan 28. siječnja 2023. godine obilježava se sto godina od rođenja prvog hrvatskog pjevača i skladatelja, glazbenog profesionalca u svakom smislu te riječi, koji je sa svojim glasom i pjesmama upisan u svjetsku pop i rock povijest. Njegovo je ime Ivo Robić.

Pisati o njemu jest pisati o rađanju popularne i autorske glazbe na ovim prostorima. Prije Robića nema diskografije, festivala i televizije. Postoji radio, krugoval i postoje noćni barovi, gradske kavane i plesne dvorane. Mnogi su glazbe žedni, a ona polako navire, i to sa svih strana zapada.

Lice s prve Jugotonove solističke LP ploče, naš prvi gastarbajter te prvi laureat na prvom Opatijskom i prvom Zagrebačkom festivalu, neponovljivi i zlatni Mister Morgen rođen je 1923. godine u Garešnici, a odrastao je u Bjelovaru. Njegov ga je način života trajno vezao s Opatijom i naseljem Ičići, gdje je sa svojom suprugom Martom Goleš živio sve do smrti u ožujku 2000. godine.

Robić je danas najpoznatiji kao autor hita “Strangers in the Night”, naslovne skladbe komercijalno neuspješnijeg albuma Franka Sinatre te kao pjevač koji je pjesmom “Morgen” otvorio američka vrata glazbi na njemačkom jeziku, zbog čega mu je njemački narod puno prije Trumbićevog “Danke Deutschland” rekao „danke, Herr Robić“.

Međunarodni uspjeh koji je Ivo doživio u svojim tridesetima nije tek prva stepenica u stvaranju naše glazbene povijesti, već i njezin Mount Everest. Stoga, ako postoji izvođač popularne glazbe o kojemu bi mladi u Hrvatskoj trebali učiti na satu Glazbene kulture, onda je to Robić, gospodin i europejac čija je romantična biografija istočkana bizarnim crticama iz svjetske i regionalne pop povijesti.

Da je predmet u kupaonici, Ivo bi bio luster. Da je staza, prolazio bi Cvjetnim trgom, a mirisao na lovranske plaže. Da je vremenska prognoza, bio bi topla zima.

Da je predmet u kupaonici… / Ilustracija: Hrvoje Dešić

AUTORSKI KLJUČ

Glavna filmska asocijacija na Ivu Robića mogao bi biti film Rajka Grlića “Samo jednom se ljubi”. Naime, u tom se filmu, koji koristi naziv njegove pjesme u naslovu, u posljednjoj sceni pojavljuje on sâm, ali mene su njegova naivna poetika, odmjereni pokreti i suptilna mimika poveli u drugom smjeru. Robićev lik podsjetio me na Carneovu Djecu raja, odnosno lik pantomimičara Baptistea Deburaua, kojega u tom filmu utjelovljuje Jean-Louis Barrault.

Tu su asocijaciju potakli prizori iz dokumentarca o Robiću, snimljenom u sklopu serijala A Porina dobiva… U njima već stariji Robić pjeva uz televizor na kojemu se prikazuje neimenovani televizijski program u kojem, pak, nastupa mladi Robić u liku klauna. U toj su sceni i Chaplinova Svjetla pozornice i Wilderov Bulevar sumraka, ali jasno čujem i Baptisteove riječi: „Kad bi svi parovi koji žive zajedno bili zaljubljeni, Zemlja bi sjala kao sunce“.

Ivo Robić dijete je starog svijeta, romantike i skromnosti. Svim svojim postignućima usprkos, uvijek je naglašavao da ništa u životu nije postigao sam.

Ivo Robić prvi je od tri sina Marije Legin i Stjepana Robića, sudskog službenika koji je volio glazbu i u slobodno vrijeme vodio tamburaški orkestar. Još kao dječak Ivo je pjevao u zboru i svirao violinu u školskom dixieland sastavu u Bjelovaru, a u Zagreb je došao nakon srednje škole, u jesen 1942. ili početkom 1943. godine. To je vrijeme Drugog svjetskog rata i Endehazije. Međutim u Zagrebu se tih godina odvija bogat kulturni život; priređuju se kazališne predstave, izložbe i koncerti, a Robić vrlo brzo postaje dio repertoara.

Na nagovor prijatelja počinje nastupati kao barski pjevač, najprije u popularnom Tucmanu, u zgradi pjevačkog društva “Kolo”, na današnjem Trgu Republike Hrvatske. Kasnije će pjevati u Grill Roomu, elegantno uređenom noćnom lokalu u sklopu restorana Gradski podrum, odnosno Gradske kavane na Trgu bana Jelačića. Ondje je pjevao do sredine pedesetih, s manjim prekidima, ali na početku protivno željama svojih roditelja.

Naime, Robić je u Zagreb došao prije svega da bi studirao na Pravnom fakultetu. No na tom se studiju nije zadržao jer je već prve godine unovačen u vojsku NDH. Srećom, ušao je u Prosvjetničku bojnu Odgojnog odjela u Ministarstvu oružanih snaga, zbog čega je izbjegao odlazak na frontu i imao više vremena za pjevanje. Kasnije je pohađao Državnu muzičku školu u Zagrebu, u kojoj je počeo skladati.

Ivo Robić

Na temu glazbenog obrazovanja u jednom intervjuu iz osamdesetih rekao je: „Slučaj, prilika je bila takva da sam upao u društvo starijih, ozbiljnijih muzičara koji su svirali u noćnom lokalu. (…) Mene su ti muzičari naučili da amaterizam ima svoj kraj, pa sam upisao muzičku školu, završio je i time se počeo profesionalno baviti.“ Svestrani Robić koji je do kraja života svakodnevno trenirao svoj vokal svirao je klavir, klarinet, saksofon, flautu i kontrabas.

Ratnih godina Robić je bio čest gost nakladničke kuće Albini koja se bavila izdavanjem šlagera i posredovanjem muzičkih materijala za koncertne izvedbe, radio, kazalište i film. Upravo ondje upoznao je skladatelja Maria Kinela, plodnog autora koji je zaslužan za glazbu ili tekst nekoliko Robićevih hitova. Među njima su “Jadran u noći“, “Samo jednom se ljubi” i “Srce, laku noć”. Njegovu je skladbu “Sniježi” Robić otpjevao na audiciji Državne krugovalne postaje Zagreb, njegove ulaznice u radijski eter.

Na radiju Zagreb, pod palicom legendarnog kantautora, glumca, pisca, voditelja, scenarista i redatelja Vikija (Viktora) Glovackog, još jednog đaka Prosvjetničke bojne, sudjelovao je u stvaranju najslušanijih radijskih emisija tog nesretnog doba. No promjena vlasti sa sobom je donijela i promjenu radijske politike. Srećom, Ivo Robić nije bio među onima koji su bili kažnjeni za svoje javno djelovanje u vrijeme NDH. Njegova se karijera nastavila kretati uzlaznom putanjom.

Svoju prvu ploču snimio već 1949. godine za tek osnovanu izdavačku kuću Jugoton. Na toj su singlici objavljene pjesme “Ti ni ne slutiš” Ljube Kuntarića i “Kad zvjezdice” Zvonimira Šebetića. Te se skladbe ubrajaju među najstarije Jugotonove snimke zabavne glazbe.

No zabava nije bila prioritet novoosnovanog Jugotona. Naime, većina tada objavljenih singlica bila je posvećena narodnooslobodilačkoj borbi i kolima oslobođena naroda. Međutim, baš kao što je za vrijeme rata izbjegao odlazak na frontu, Robić je u poraću izbjegao dužnost da bude njezin glasnik. Njegov je „zvonak, školovan bariton njegovana izgovora“ već tada bio sinonim za staro građansko društvo.

Nakon objave prvih singlica Robić je kratko živio u Mariboru i nastupao na tamošnjem radiju, ali se zbog angažmana u Crikvenici vratio u Hrvatsku, gdje je godine 1950. počeo pjevati na kultnoj terasi hotela Kvarner u Opatiji, gdje se danas nalazi njegova brončana bista.

Na terasi najstarijeg hrvatskog hotela na Jadranu, mjesta sastanka europskih kraljeva i careva Austro-Ugarske monarhije, pjevao je gotovo svako ljeto, sve do pred kraj osamdesetih. Uz to, još 1951. godine Robić je snimio “Serenadu Opatiji“, čije je vazdazelene stihove: „Čuj serenadu, Opatijo bajna, biseru ti našeg mora“ napisao Zvonimir Krkljuš.

Sljedeći za njega važan trenutak bila je pobjeda na prvom Zagrebačkom festivalu, najstarijem festivalu zabavne glazbe u ovom dijelu Europe. Bilo je to u prosincu 1953. godine s pjesmom Ljube Kuntarića “Ta tvoja ruka mala”.

Kako je taj je festival prvotno zamišljen kao festival skladatelja, odnosno djela, a ne izvođača, tako je na njegovom prvom izdanju pjevalo samo dvoje pjevača. Uz neizostavnog Ivu Robića pjevala je arhitektica i pionirka ženske estrade, Rajka Vali, pravim imenom Valerija Raukar. Mogli bismo reći da je u tom kontekstu pobjeda Ive Robića bila manje značajna, ali to ne bi bila istina. “Ta tvoja ruka mala” bila je veliki radijski i diskografski hit.

Na terasi Kvarnera Robića je zapazio vlasnik noćnog kluba iz bavarskog ladanjskog gradića Hof an der Saale i angažirao Robića za svoj klub. Tako se sredinom pedesetih dogodio Robićev prvi inozemni angažman nakon kojega su njemački turisti već u proljeće počeli s rezervacijama stola na najpopularnijoj opatijskoj terasi.

Tog je puta Robić u Njemačkoj ostao sedam mjeseci, a nema sumnje da su mu ondje stečena iskustva poslužila u kasnijem proboju na njemačko tržište. Na njemu ga, kao i mnoge njegove suvremenike, još uvijek slušaju puno više nego kod nas.

Godinu dana kasnije, 1956. godine, delegacija diskografske kuće Supraphon iz Čehoslovačke došla je u Beograd u potrazi za novim izvođačima i za sebe odabrala Robića. Prva inozemna singlica, “Váš dům šel spát” (češ. Tvoja je kuća zaspala), snimljena je iste godine, u slično vrijeme kada je Jugoton objavio njegovu (i svoju!) prvu solističku LP ploču, Pjeva Vam Ivo Robić.

Suradnja s praškim Supraphonom potrajala je sve do sredine šezdesetih, a za to je vrijeme Robić s njima snimio više od pedeset singlica, uglavnom prepjeva, tadašnjih hitova, današnjih klasika. Naš pjevački poliglot snimao ih je na francuskom, engleskom, talijanskom, njemačkom, španjolskom, češkom i slovenskom jeziku.

U Robićevoj biografiji nema neodlučnih trenutaka na kakve često nailazimo čitajući o našim glazbenicima, pogotovo u kontekstu inozemne karijere. Čini se da je Mister Morgen zgrabio svaku priliku koja mu je pružena, a za sve te hrabre poteze višestruko je nagrađen. No ne smijemo zaboraviti da je važnu ulogu u toj priči odigrala njegova supruga Marta Goleš, s kojom se vjenčao još 1946. godine. Marta je bila njegova menadžerica i vodila je brigu o svemu što nije bilo strogo vezano uz glazbu. Ona je Robićeve pjesme snimljene u Pragu slala svim velikim svjetskim diskografima.

Godine 1957. istočnonjemački glazbeni menadžer odabrao je Ivu Robića i beogradsku pjevačicu Lolu Novaković, kao predstavnike Jugoslavije, za nastup na Leipziškom sajmu. Ipak, vrhunac njegove karijere tek se nazirao, kao i doba festivala kojima su obilježene karijere brojnih izvođača, među kojima je prvi Robić.

Na prvom Opatijskom festivalu, odnosno prvim Danima jugoslavenske zabavne muzike, održanima 1958. godine u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner, također je pobijedio Ivo Robić, ali u duetu s mladom Zdenkom Vučković. Pobjednička skladba bila je dječji megahit “Moja mala djevojčica” za koji je glazbu skladao Milutin Vandekar, a tekst napisala Alka Ruben, odnosno Dunja Robić, pravim imenom Mira Dupelj, osebujna spisateljica mnogih pseudonima.

Dok stihovi „tata kupi mi auto, bicikl i romobil“ nevino odzvanjaju djetinjstvima, mnogi taj šlager danas čitaju kao najavu konzumerističkog hedonizma, odnosno povećanja potrošnje u Jugoslaviji. Iza potrebe za pažnjom i roditeljskom ljubavlju u ovu se pjesmu ušuljao autentični prikaz, ni manje ni više, nego, neposredne budućnosti. Prikaz je dodatno pojačan televizijskim prijenosom, prvim svoje vrste, te činjenicom da je Ivo Robić bio prvi pjevač koji je na festival došao vlastitim automobilom.

Te godine hamburška diskografska kuća Polydor, koja je kasnije postala PolyGram, a koju je potom preuzeo Universal Music Group, Robića poziva na probno snimanje. Početkom veljače 1959. godine sklopljen je ugovor koji je Robiću omogućio – sve. Te godine snimio je “Morgen”, skladbu švicarskog skladatelja Petera Mosessera, u aranžmanu i uz pratnju orkestra Berta Kaempferta, i postao svjetska zvijezda.

“Morgen” ili “Sutra” bila je prva pjesma na njemačkom jeziku koja je ušla na američku top-ljestvicu. Provela je čak jedanaest tjedana na Billboardovoj ljestvici Top 40 gdje je došla do visokog 13. mjesta, dok je na britanskoj top-ljestvici New Musical Expressa dospjela do 23, ostavivši za sobom pjesme Franka Sinatre, Nata Kinga Colea, Paula Anke i Deana Martina.

Slušali su Robića te godine u Njemačkoj, Francuskoj, Austriji, Engleskoj, Japanu, Južnoafričkoj Republici, Australiji, Novom Zelandu i Južnoj Americi. Uvrštavanje na te dvije top-ljestvice smatra se najvećim uspjehom hrvatskih glazbenika na glavnim svjetskim tržištima jer nešto slično, nakon Robića, nitko s ovih prostora nije ponovio.

Uspjeh na radiju pratilo je pojavljivanje u američkom televizijskom programu, i to u poznatom Perry Como Showu, Ed Sullivan Showu, Dick Clark Showu, etc. Nastupajući na različitim pozornicama u Sjedinjenim Američkim Državama Robić je proveo više od dva mjeseca, ali pravi proboj na američko tržište nije se dogodio.

“Morgen” je kasnije prepjevan na engleski, francuski, španjolski i hrvatski jezik, a Ivo Robić uskoro je postao vlasnik Zlatne ploče Polydora i Brončanog lava Radija Luxembourg, europske radio postaje koja je odigrala ključnu ulogu u sazrijevanju domaćih glazbenika rođenih neposredno prije ili poslije Drugog svjetskog rata.

Dvije godine kasnije, s pjesmom “Mit 17 fängt das Leben erst an”, osvojio je i Srebrnog lava. Ta se skladba, inače obrada pjesme “Save the Last Dance for Me”, koju su proslavili The Driftersi, u hrvatskoj inačici zove “Sedamnaestogodišnjoj” ili “17 ti je godina tek”, kako su je na svom albumu Crno-bijeli svijet naveli Prljavci.

Robić je šezdesetih nastavio suradnju s Bertom Kaempfertom i Polydorom, a usput je otkrio Beatlese. To je jedna od onih priča u koju je teško povjerovati, ali ne vidim zašto bi gospodin Robić lagao o tome. Naime, Kaempfert je bio taj koji je početkom šezdesetih potpisao ugovor s Beat Brothersima, koji su kasnije postali Beatlesi. Tada su bili tek prateći bend Tonyju Sheridanu, a prve autorske pjesme snimili su po isteku tog ugovora, za EMI.

Stoga to i nije najpoznatiji dio priče o Beatlesima, ali činjenica je da su liverpulski čupavci profesionalno sazreli svirajući u hamburškim klubovima i da su prvu snimku napravili u Njemačkoj. Zar je nemoguće da ih je, šećući slobodnim i hanzeatskim gradom Hamburgom, čuo naš Ivo i šapnuo Bertu da će biti nešto od njih?

Vjerujem da Robić nije bio čovjek koji bi se grebao za tantijeme i zasluge koje mu ne pripadaju, a da je tako, potvrđuje i priča o pjesmi “Stranci u noći” (eng. Strangers in the Night, njem. Fremde in der Nacht), evergreenu iz 1966. godine. Premda je godinama bilo nejasno tko je pravi autor te pjesme koju je proslavio Sinatra, danas je više-manje prihvaćena tvrdnja da je to Ivo Robić.

Navodno je pjesmu “Ta ljetna noć”, kako se izvorno zvala, Robić najprije slao na Splitski festival, ali tamo nije prošla selekciju. Robić je autorstvo prepustio Bertu Kaempfertu, koji je kasnije komponirao njemački tekst i pjesmu dao Franku Sinatri. On je, pak, iako mu je “Strangers in the Night” bio prvi hit u jedanaest godina, tu pjesmu prezirao i često je nazivao „najgorom pjesmom koju je ikad čuo“, uporno je izvodeći na zahtjev publike.

Na kraju se vrhunac Sinatrine karijere dogodio kad i vrhunac Robićeve, u šezdesetima. Tada se ukus publike polako počeo mijenjati, a izvođači, koji se nisu mogli ili nisu htjeli prilagoditi trendu, polako su gubili na popularnosti. No Robićeva se karijera uredno nastavila; pjevao je, skladao, snimao, nastupao po festivalima, odlazio na turneje, gostovao na televiziji. Robić nikad nije mijenjao svoj stil. Zbog toga njegov lik pamtimo kao svojevrsni spomenik minulom dobu.

Osim na Zagrebačkom, Opatijskom i Splitskom festivalu Robić je pjevao i osvajao nagrade na regionalnim festivalima, kao što su Melodije Istre i Kvarnera, Festival kajkavskih popevki – Krapina, Muzički festival Slavonije poznat kao Zlatne žice Slavonije – Požega, etc.

Ipak, najveći su uspjesi tada bili iza njega. Uz to, bio je razočaran manjkom profesionalizma, glazbene pismenosti i discipline, ali i negativnim stavovima, koje je primjećivao kod novih glazbenika. „Sve je toliko naglašeno – i riječi pjesama – da dobivam dojam da je to jedan vapaj! Ma, nema nikakvog optimizma,“ rekao je u intervjuu Petru Lukoviću objavljenom u rujnu 1986. godine.

IVO ROBIĆ U BROJEVIMA

Da je živ, imao bi sto godina. Glazbom se bavio više od pola stoljeća, a u njegovom autorskom katalogu nalazi se približno sto i pedeset skladbi. Trećina tih pjesama otpjevana je na nekom od domaćih festivala, a barem petina je na njima i nagrađena. Deseci njegovih pjesama posvećeni su gradovima, prije svega Zagrebu i rodnom zavičaju, a nikad nije nastupio na Eurosongu.

Siniša Škarica u svojoj knjizi Tvornica glazbe o Robiću kaže sljedeće: „Tih godina [pedesetih], njegove ploče su vam mogle biti cijela diskoteka. Snimio je 62 velika singla (na 78 okretaja!) i tri LP ploče, što je — za ionako rijetke vlasnike gramofona — bila kolekcija vrijedna poštovanja.“

Dakle, Robić je već pedesetih imao kvalitativno i kvantitativno impresivnu diskografiju. Zbog njegove bogate karijere konačan popis svega što je snimio nije jednostavno složiti. Osim autorskih pjesama na tom se popisu nalazi niz evergreena koje su mu napisali drugi, mnoštvo obrada, prepjeva i zaboravljenih dueta. Ako preletite diskografije drugih jugoslavenskih pjevačkih zvijezda pedesetih i šezdesetih godina, kao što su Lola Novaković i Đorđe Marjanović ili Beti Jurković i Stjepan Jimmy Stanić, vidjet ćete da mu brojem snimljenih singlica i albuma nitko nije mogao parirati.

Ivo Robić / Ilustracija: Igor Jurilj

Godine 1960. Ivo Robić sudjelovao je u još jednom povijesnom događaju – filmu Ljubomira Radičevića Ljubav i moda. Bio je to prvi jugoslavenski film snimljen u boji i zbog svog se odnosa prema pop kulturi smatra jednim od ključnih filmova jugoslavenske i srbijanske kinematografije. Naime, zaplet filma bavi se organizacijom koncerta, a na njemu se glumeći sebe pojavljuju već spomenuta Lola Novaković te Gabi Novak i Arsen Dedić, ali i tada već proslavljeni Mister Morgen.

Film je kultni status stekao iz više razloga, a jedan od njih je sasvim sigurno i njegov jazz-pop soundtrack. Pjesmu iz filma, “Devojko mala”, kasnije su obradili Idoli na svom prvom EP-ju, a debitantski album Belanovih Đavola nazvan je Ljubav i moda po njemu. Iako je Robić više puta snimao prepjeve skladbi iz filmskih hitova, ovo je bio njegov prvi dodir s glumom na filmu. No u tom smislu nije bio „hrvatski Frank Sinatra“. Glumio je uglavnom samoga sebe.

„Ispunjavajući neki upitnik za tadašnji Vjesnikov ilustrirani tjednik Globus, u siječnju 1958,“ piše u gore spomenutoj knjizi Škarica, „pod pitanjem ‘što najradije pjevate?’ Robić je upisao: ‘Najradije pjevam ono što nikad ne pjevam. To je jazz.’“

Kao dječak htio je biti nogometaš, a prvi veliki pjevački uzor bio mu je filmska zvijezda Tino Rossi. U svojim zlatnim danima često je pjevao pred političarima, a samo pred Titom pedesetak puta, najčešće zagorske i kajkavske popevke.

Bio je dio Tutićeva projekta Hrvatski Band Aid, odnosno jedan od izvođača u pjesmi “Moja domovina”, a gostovao je i na domoljubnom izdanju Opatijskih suvenira iz 1990. godine. Primio je Porina za životno djelo te Nagradu Josipa Štolcera Slavenskog.

Robićeva supruga Marta umrla je sedam godina nakon njega. Oboje su pokopani na Mirogoju, a njihovi se nasljednici i dalje nadmeću oko nasljedstva. Naime, ni 22  godine nakon njegove smrti (koliko je u trenutku objave teksta) nije sigurno kome pripada Robićeva ostavština. Kako Marta i Ivo nisu imali djece, tako su među tim nasljednicima danas djeca Robićeve braće, odnosno potomci Martinog brata i njezinih sestara.

Najpoznatiji detalj te parnične trakavice svakako je činjenica da je Robić svoju vilu i zemljište u Ičićima tri dana prije smrti oporučno, ali pod određenim uvjetima, darovao Riječkoj nadbiskupiji. Ti su uvjeti navodno vrlo brzo iznevjereni, ali je Nadbiskupija na kraju ipak dobila kuću i preuredila je u kapelu sv. Ivana od Boga.

U ovoj retrospektivi već sam spomenula intervju koji je dao Petru Lukoviću 1986. godine, a na kraju ovoga poglavlja preporučujem da pročitate njegov drugi dio, u kojem osim o glazbi Robić govori o domaćem filmu, stranim turistima i ljepoti. Neki od njegovih stavova itekako su primjenjivi i danas, dok bi zbog drugih možda ispaštao na društvenim mrežama.

ŠKRIPAVA LADICA

S kime usporediti Ivu Robića? Za mnoge je on „hrvatski Frank Sinatra“, ali po meni je ipak najbliži europskim pjevačima šlagera. Najpoznatiji među njima tih zlatnih pedesetih i šezdesetih bili su Freddy Quinn, Gerhard Wendland, Lale Andersen, Caterina Valente, Margot Eskens i Conny Froboess. Kao i oni, Robić je pjevao na nekoliko jezika jer su takvi bili europski standardi. S druge strane Sinatra to nije morao, a uz to nije imao ni njihovo klasično glazbeno obrazovanje pa nije znao čitati note ili svirati instrumente.

Ipak, iako su povremeno dijelili repertoar, Sinatru smatraju jednim od najvećih pjevača 20. stoljeća, a Robić je s ostalim pjevačima šlagera, svim postignućima usprkos, danas kuriozitet. I to kuriozitet najzanimljiviji onima koji i dalje vole šlagere. Te sentimentalne plesne melodije kod nas su iz mode izašle sedamdesetih, ali u Njemačkoj su (p)ostale dio folklora. Stoga je, spletom okolnosti, dio njemačkog folklora postao i Herr Robić.

U jugoslavenskom kontekstu, svjetski uspjeh nakon Robića postižu i Karlo Metikoš pod pseudonimom Matt Collins, premda u drugom žanru, te Đorđe Marjanović, koji je prvi među domaćim glazbenicima imao klubove obožavatelja, a često je nastupao u Sovjetskom savezu.

S druge strane je Dražen Turina Šajeta, koji svjetsku slavu nije doživio, ali se sjeća Opatijca Ive Robića i nerijetko pokazuje divljenje prema njegovoj generaciji i onome što su nam ostavili. U spomen na Ivu Robića sâm sebe naziva Mister Malo Morgen.

Barbara Vujanović, povodom izložbe Mister Morgen – Ivo Robić, koja je postavljena u Muzeju grada Zagreba 2007. godine, o Robiću piše sljedeće: „Uloga Ive Robića bila je pionirska: početkom pedesetih godina bio je, kako u katalogu navodi Vesna Leiner, gotovo jedini pjevač zabavne glazbe. (…) Robić je s malobrojnom plejadom kolega pjevača, poput već spomenute Rajke Vali, Zvonimira Krkljuša te glazbenika Miljenka Prohaske, Nikice Kalogjere, Stjepana Mihaljinca i ostalih, uspio prevladati otpor vladajuće strukture spram stranih utjecaja jazza, odnosno lake muzike, te utrti put novim mladim snagama: Dragi Dikliću, Anici Zubović, potom Zdenki Vučković, Ani Štefok, Višnji Korbar, Terezi Kesovija, Karlu Metikošu, te Gabi Novak, Arsenu Dediću i mnogim drugim pjevačima.“

Nadalje, u istom tekstu piše kako je Ivo Robić  predstavljao „našu poveznicu sa svijetom, a istom se tom svijetu predstavljao kao pripadnik glazbene scene jedne države koja je više-manje uspješno balansirala na granici Istoka i Zapada.“

Priznali to ili ne, mnogi su učili i još uvijek mogu učiti od Ive Robića. Naime, biti estradni reprezentativac uvijek je podrazumijevalo dobru zaradu, ali i puno vještine, discipline i ambicije, kao i pune terase, dvorane i arene. Na velikoj sceni ne bi trebalo biti mjesta za one koji svoju publiku ne poznaju i stoga joj nisu u stanju udovoljiti. Neka ovaj centenarij bude prilika za širenje radosne ideje o opstanku naših glazbenika unutar i izvan granica Republike Hrvatske, ali uz obavezno pitanje „pod kojim uvjetima?“.