Sara Renar: Pismo mladoj autorici

Be careful whose advice you buy but be patient with those who supply it
Advice is a form of nostalgia, dispensing it is a way of fishing the past
From the disposal, wiping it off, painting over the ugly parts
And recycling it for more than it’s worth
– Mary Theresa Schmich

Nezahvalno je pisati ovo pismo jer iz iskustva znam da je zadnje što želiš čuti kao mlada autorica/glazbenica/izvođačica savjet koji nisi tražila. Vjerujem da ti se prečesto serviraju raznorazne sugestije s upitnih adresa i s upitnim namjerama (E, znaš što bi ti trebala…?) i imaš svaki razlog biti sumnjičava. Stoga se odmah ograđujem i slobodno cijeli ovaj tekst preskoči i uživaj u sunčanom danu, potpuno ću razumjeti; uostalom, uvodni citat se nije ovdje našao slučajno.

Dosad si već apsolvirala da je put koji si izabrala pun neizvjesnosti. To se neće promijeniti, ono što se eventualno hoće promijeniti tvoj je način kako se s tim neizvjesnostima nosiš. U pitanju je vječna dilema tradeoffa financijske sigurnosti i slobode – možda ćeš u nekom trenutku presjeći i probati naći neki drugi posao koji te neće baš potpuno opteretiti za stvaranje, a možda ćeš se uhvatiti u koštac s tom neizvjesnošću pa kud puklo. Znaj da je svaki izbor posve legitiman i nema jednog točnog rješenja.

Ne očajavaj ako ti se čini da stalno pucaš u prazno, ali ni ne zanosi se u slučaju nenadanog ludog uspjeha (štogod to značilo). Najveći je razlog „uspjeha” naš trud i rad, bez toga – naravno – nema ništa, ali postoji i taj nezanemariv faktor slučajnosti da nešto baš upali u određenom trenutku. Zašto je neka pjesma postala hit odmah po nastanku, zašto je neka pjesma postala viralna nakon što ju je netko ponovno otkrio tek dvadeset-trideset godina kasnije, zašto neki kantautor tek nakon petnaest godina dopire do publike pjesmama koje su tu već godinama, a zašto neki genijalni pop refreni nikad ne nađu put do šire publike nitko zapravo do kraja ne zna. Postoji taj faktor X u ovom poslu kojem ne mogu doskočiti svi PR stručnjaci ovog svijeta, to je ono što daje svemu i draž. Da postoji formula za stvaranje hitova, svi bi ih stalno radili.

Ne boj se!

Ne boj se riječi umjetnost. Iskreno, nemam pojma kako se umjetnicom postaje, što je umjetnost i kako je definirati. Ali znam da naša iskompleksirana mikrosredina zazire od te riječi kao vrag od tamjana, što znači da si na dobrom putu ako tu riječ prisvojiš.

Ne boj se riječi rad. Rad u kulturi i umjetnosti je rad. I to ogroman, najčešće prekarni rad. Ne boj se za taj svoj rad postaviti cijenu. Ali ne boj se ni izaći ususret onim inicijativama za koje misliš da im treba pokloniti svoje vrijeme i trud. No bez obzira na tvoje najbolje namjere, ovo je javni posao i sigurno ćeš se nekom zamjeriti – imaj na umu da nisi burek da se svima sviđaš.

Ništa od ovog nije natjecanje. Za svako tvoje umijeće i dostignuće postoji neko japansko dijete koje to radi brže, jače i ima više followera. Međutim, nitko ne piše pjesme kao ti, nitko ih ne pjeva kao ti, ne svira kao ti i ne producira kao ti jer nitko ne živi baš tvoj nesavršen, manjkav, smušen, kompliciran i predivan život.

Sara Renar/Filip Bušić

Uči, čitaj, gledaj, slušaj, upijaj sve što možeš i koliko možeš. Ljepotu kontinuiranog rada bilo koje vrste – od treninga preko savladavanja stranih jezika do vježbanja instrumenta – spoznamo često tek u odrasloj dobi kada je upravo takvo učenje najteže za provoditi u moru drugih obveza i financijskih pritisaka. Neka te to ne obeshrabri. Nikad, ali zaista nikad nije kasno. Imaj na umu da nema konačnog cilja, nego je daleko važniji sam proces. Znam da to zvuči kao floskula, ali zaista je tako. Ponavljam: muzika nije trčanje na sto metara.

Ne boj se „pogriješiti”. Moramo moći pogriješiti, odsvirati traljav ton, pustiti da nam pukne glas, dočekati se nekako u svemu tome i nastaviti dalje. Iz tih „grešaka” nekad nastaju i neočekivano dobra rješenja.

U jednom trenutku ćeš, vjerojatno prisilno radi burnouta, shvatiti da se treba odmoriti. Odmor je zaista otpor i neka te nitko ne uvjeri u suprotno, a pogotovo ne dežurni ratnici s tipkovnica koji će jedva dočekati umjetnike proglasiti neradnicima, a umjetnice počastiti i još kakvim epitetima. Budi sigurna da ti koji poručuju drugima da kopaju krumpire većinom sami nisu nikad zaprljali nokte zemljom.

Svaka sekunda tvog vremena ne mora biti produktivna. Nisi dužna apsolutno ikom išta osim sebi i svojim najbližima. Ni publici nisi dužna opravdavati se: publika će najviše uživati u tvom radu ako si ti dobro i ako stvaraš, a za to ti treba – odmor.

Problemi itekako postoje

Slušaj svoje tijelo. Ne mislim to u nekom ezoteričnom smislu nego vrlo praktično: svaki se problem čini neizmjerno većim na nenaspavano i iscrpljeno. I ne, nije istina da ne postoje problemi nego samo izazovi – itekako postoje veliki problemi. Ali zato postoji prijateljstvo i (uz malo sreće) obitelj. Njeguj oboje: ovo potonje ne možeš u potpunosti birati, no ako se poklopi da i tu imaš podršku, smatraj to zgoditkom na životnoj lutriji. I znaj da postoji publika i postoje prijatelji i to se može, ali najčešće uopće ne mora preklapati.

Ne znači ne. Možda ne znači da. Nitko, ama baš nitko te nema pravo prisiliti raditi nešto što ne želiš. Od srca ti želim da ne doživiš takve situacije, ali imaj oči otvorene: predatori, nažalost, vrebaju sa svih strana i imaš potpuno pravo prijaviti svaki vid zlostavljanja ili ucjenjivanja. I, molim te – nemoj si predbacivati ako ne reagiraš odmah iste sekunde točno onako kako kasnije (dok vrtiš film u tri ujutro) misliš da si trebala reagirati. Nitko se od nas ne rodi s uputstvima za upotrebu.

Sara Renar / Matej Grgić

Kad smo već kod životne lutrije, uza sve strahote koje se trenutno događaju u svijetu, može se činiti da je posve nebitno što jedna, u globalnim razmjerima, vrlo privilegirana bijela žena koja tamo nešto piskara ima za reći jednoj mlađoj privilegiranoj bijeloj ženi. U situaciji gdje su milijuni ljudi raseljeni u ogromnim patnjama i uhvaćeni u ratovima za koje ih nitko nije pitao, gdje se ugrožavaju osnovna ljudska prava, gdje su uništeni i razoreni ljudski životi, u kojoj nam svima prijeti klimatska kataklizma, dok se emotivno amputirani moćnici u odijelima, u suludoj hiperrealnoj distopiji, sa svima nama igraju kao da je riječ o šahovskim figurama jest možda stvarno nebitno sve ovo što ti pišem. Ali možda se dijeleći naša iskustva zajedno možemo usuditi promišljati bolju, ljepšu i nježniju stvarnost.

Skužila si, sve ovo zapravo pišem sebi. Jer, evo, ja stvarno nemam pojma kako da uopće procesiram život i svijet osim da uporno nastavim po svom, radeći tu muziku i pišući i pjevajući te pjesme. Možda ti meni možeš pomoći, a možda zaista možemo zajedno graditi neke bolje svjetove. Živjela i sretan nam osmi mart!