Glazbeni dokumentarci: Sretno dijete, 2003., redatelj: Igor Mirković

Dokumentarac Treći svijet, nekadašnjeg novinara, a sad dokumentarista Arsena Oremovića, koji će početkom listopada krenuti u domaću kinodistribuciju, nudi priču o ponovnom okupljanju kultnog Haustora u studiju te će pokušati objasniti zašto i kako je nemoguće od domaće varijante Lennona i McCartneya alias Rundeka i Sachera održati dulje bendovsko trajanje

Premijera filma povodom je okretanju širem kontekstu – fenomenu glazbenih dokumentaraca s prostora Hrvatske, ali i prošireno, odnosno cijele regije.

Oremovićev film o Rundeku i Sacheru, iako iščekivan i adresiran vjerojatno najoriginalnijem bendu povijesti hrvatske glazbene scene, nije pionirski pokušaj da se na filmskom platnu zabilježi duh jednog benda ili jedne epohe. Osobito ne u novom mileniju.

Prvi glasovitiji novostoljetni glazbeni dokumentarac bio je Sretno dijete Igora Mirkovića. Film je o čitavoj novovalnoj generaciji i njezinoj glazbi koja je oblikovala duh vremena. Snimljen 2003., često se smatra najvažnijim domaćim „rockumentarcem” jer nije samo nostalgijskim albumom uspomena, već i portretom kulture, koja je u specifičnom povijesnom trenutku imala snagu mijenjati svijet suptilnog socijalizma, barem onaj mladenački. Barem kako se doimalo po tumačenjima insajdera i svjedoka vremena. Dokle sjećanja – dotle i mitovi traju.

Snimljen post festum zajedničkog rada s Motovun Film Festival partnerom i organizacijskim mecenom Rajkom Grlićem na iznimno zabavnom polit prop dokumentarcu Novo, novo vrijeme, koji je datirao i notirao predsjedničke izbore u Hrvatskoj 1999., Sretno dijete je bio osobnim video dnevnikom i subjektivnim esejem iz ich forme pripovjedača i klinca iz, kako je sâm navodio, drugog ili trećeg reda, i pritaje, odakle je promatrao kultne heroje svojega prvog odrastanja.

Mirković filmu pristupa iz osobnog kuta, on nije hladni kroničar, nego sudionik i zaljubljenik. Totalna fan baza.

Putovanje počinje kroz njegove, vlastite uspomene – kao zagrebačkog mulca srednjoškolca koji je gutao ploče, stripove i sve što je činilo novovalnu estetiku ranih osamdesetih. Osobna točka gledanja daje filmu šarm, ali i jasnoću, jer Mirković ne skriva da su mu njegovi junaci heroji i zato ga publika prati s osjećajem autentične fascinacije. Doduše, u tom će pristupu ležati i onaj klasični rizik pribaljanja onih koji će mu osporiti autorski odabir i davanje na važnostima onima koji u očima i ušima gledatelja imaju drugačije kategorije i stupnjeve valorizacije. Ali uvijek je pitanje perspektive. I legitimno spočitati kritičarima, eno, snimite film i napravite ga drugačije. Brže. Više. Bolje. Spartanci.

U Mirkovićevu putovanju pred kamerom redaju se ključni akteri doba od mačka Metessija, Jaje Houre, Leinera i Hrnjaka kao dobavljene dvotrećinske Azre, Rundeka, Davora Bogovića, Srđana Gojkovića Gileta, Vlade Divljana, Zorana Predina, Pere Lovšina, Mirka Ilića, i tako dalje. Film spaja cijeli jugoslavenski novovalni mozaik, povlačeći kulturne linije na relacijama Zagreb, Beograd, Ljubljana, Rijeka. Svaki razgovor otvara vrata drugačijeg pogleda na svijet, ali istovremeno svi zajedno pričaju istu generacijsku priču – o vremenu u kojem se vjerovalo u glazbu, kreativnost, vizualno izražavanje, umjetnost i mladost kao prostor slobode.

Kao dramaturški okvir, Mirković koristi roadtripersku putopisnu formu od Zagreba do Ljubljane, od Beograda do Nizozemske pa i prekoatlantskim linijama do USA noći Mirka Ilića. Njegovo osobno hodočašće za Branimirom Đonijem Štulićem, najvažnijim i najnedostižnijim od svih novovalnih mitova, završava simbolično na adresi u Nizozemskoj, pred vratima koja se nisu otvorila. Štulić se nije javio i ta praznina u filmu odjekuje snažnije nego da je pristao stati pred kameru. Ali ne kao filmski nedostatak, dapače, autorski je simpatično i hrabro, načelni odbijanac i fail uvrstiti u priču. Branetov „nedostatak“ postaje metaforom cijele epohe i vremena koje se više nikada neće vratiti, a njegovi heroji ili su nestali, ili se razasuli svijetom, ili su ostali zarobljeni u vlastitim mitovima. Ili ih naprosto, poput Braneta, nije briga.

Sretno dijete – Igor Mirković

Filmski jezik Sretnog djeteta nije radikalan, riječ je o klasičnom dokumentarcu koji kombinira razgovore, arhivu i autorov voice-over, ali snaga djela leži u njegovom emocionalnom naboju i širini obuhvata. Mirković spaja osobno i kolektivno, nostalgiju i kritičku distancu. Na trenutke ga nosi mladenačka strast i euforija kad slušamo legendarne rifove i gledamo snimke prepunih dvorana točnije klubova, a na trenutke melankolija jer sve što vidimo danas je daleko, a ljudi koji su tada bili „sretna djeca” danas su odrasli s teretom prošlosti. Bolje prošlosti.

Sociološki i kulturološki, Sretno dijete važno je svjedočanstvo koje pokazuje da je jugoslavenski novi val bio više od glazbenog žanra, način i stil života, pokret koji je ujedinio gradove i jezike, pokazao kako se mladost može povezati preko granica koje će uskoro krvavo biti iscrtane.

Mirković daje glas i akterima i komentatorima, Denis Kuljiš i Sven Semenčić, primjerice, dodaju novinarsku „poletnu“ perspektivu, dajući okvir priči o medijima i sceni, dok sami glazbenici pričaju iz prvog lica.

Mirkovićeva fascinacija junacima ponekad ga sprječava dubljih analiza ili propitivanja mitologije novog vala mimo fan baze te se osjeti kako povremeno film više želi slaviti nego analizirati, ispod površine fanovskog new wavea krije se još podosta slojeva koji su ostali netaknutima. No upravo ta osobna pozicija iz perspektive fana daje djelu i otisak palca, i autorski pečat, i toplinu, i neposrednost koju zasigurno ne bi imao da je građen kao distancirana povijesna studija.

Najveći uspjeh Sretnog djeteta s distance dvadesetak godina jest ta što uspijeva prenijeti duh epohe onima koji nisu bili njezin dio. Mladi gledatelji koji film otkrivaju danas mogu osjetiti kako je izgledalo odrastati u vremenu kad je glazba bila pokret, a bendovi od Haustora i Idola, preko Pankrta i Azre do Filma i Električnog orgazma nisu bili samo bendovi, nego glasovi generacije. Film, dakle, funkcionira i kao uvod u povijest i kao podsjetnik na to da su umjetnost i bunt nekada išli ruku pod ruku. Plus svjedoči vremenu koji su inozemni mediji legitimno stavljali uz američku i otočku glazbenu scenu tog vremena, najuzbudljivijim globalnim glazbenim vajbom vremena.

Sretno dijete je stoga neizostavan naslov glazbene dokumentaristike našeg prostora. Ne samo popis pjesama i bendova nego intimni esej o odrastanju u zemlji koje više nema, o glazbi koja je bila važnija od politike i o generaciji koja je vjerovala da će svijet, makar kroz tri akorda i buntovnički refren, postati bolji.

Ne iz pozicije dinosaura nostalgičara, nego nikad odrasle djece.

A ako nam nečega u AD 2025. ključno nedostaje onda je to ta dječačka, neodbačena naivnost.