Što je danas ostalo od Cro dancea?

U zlaćano doba hrvatske ratne pop kulture, 90-ih i ranih 2000-ih, Cro dance scena bila je epicentar euforije, sintetičkih beatova i nezaustavljivog ritma koji je pulsirao kroz klubove poput The Besta, Aquariusa i Saloona u Zagrebu, ali i ostatkom hrvatske obale i kontinenta, gradića, gradova i provincije

Uvjeti nastanka stila i ogranka scene bili su estradnim odgovorom na rock and roll grunge Seatlle refleksije kao urlik mladih na ratno beznađe. Od već postojećih Leta 3, priključka u vidu Pipsa, Majki, Laufera, sličnih pandana EKV-u, Disciplini Kičme, Partibrejkersima sa srpske strane, scena je angažirala scenu, na drukčiji način nego se javljalo kroz prve rap borce a la Nereda i Stoke, Bolesne Braće, Blackout kolektiva, Ugly Leaderse, MC Buffalla, TBF.

Cro dance je bio brzopotezna hrvatska varijanta eurodancea, italodisca i inih ABCD ritam špranci, s namjerom brzog unovčavanja ne pretjerano glazbeno zahtjevne, nimalo lirski pametne, konzumatorske i brzopotrošne glazbe koja nije angažirala puno pretjerano slušni već se fokusirala na plesni aparat.

S druge strane novog vala i rapa, Cro dance bio je specifičan glazbeni fenomen koji je obilježio određenu mainstream šminkersku postratnu hrvatsku pop kulturu. Ne samo kao derivat europskog eurodancea poput 2 Unlimited ili Captain Jack, već obogaćen tj. osiromašen lokalnim utjecajima od turbofolka do domaćeg popa, stvarajući „trash dance“ estetiku koja je istovremeno kičasta, euforična i masovno popularna.

Cro dance isticao se pristupačnošću nezahtjevnoj publici, s obzirom na to da nije aspirirao na umjetničku dubinu već trenutnu zabavu, ples i eskapizam u vremenima društvene tranzicije. Bio je zvukom klubova, radija i TV emisija u kojima su sintetički ritmovi i ponavljajući refreni postali soundtrackom generacije. Izvođači poput Colonie, E.T.-a, Senne M, Ivane Banfić (tad poznate kao I Bee), Karme, Colonie i one hit wondera poput Elle Jantoš definirali su eru trash dance žanra kojim bi miješali eurodance, turbofolk i domaći humor, često s razlogom optuživani za kič i komercijalnost, ali također neosporno popularni.

Instrumentalno, Cro dance oslanja se na elektroničku produkciju tipičnu za eurodance, u prijevodu – brz tempo od 130 do 150 BPM potiče na ples, s naglašenim bas linijama, drum mašinama (poput Roland TR-909) i sintetičkim keyboard jednostavnim melodijama i samplerima. Karakteristični su hookovi, kratki, ponavljajući motivi koji se vrte u loopu, često s efektima poput reverba i echa za stvaranje atmosfere euforije.

Nema puno živih instrumenata mimo syntha čiji akordi otvaraju prostor za beep zvukove, visoke pitcheve i bass dropove. Jednostavnost instrumentalnog predloška produkcije omogućila je brzu izradu hitova, ali bi i često bila kritizirana zbog nedostatka originalnosti. Beatovi su se reciklirali iz međunarodnih trendova, prilagođeni domaćem ukusu s dodacima poput akordeona ili folklornih elemenata u nekim varijantama.

Kvalitativno je privilegirao energiju nad kompleksnošću, potvrđujući da nije stvar u virtuoznosti koliko funkcionalnosti za party ambijent u kojem glazba služi kao alat za kolektivnu katarzu

Lirski je bio krajnje površan, ali za istu publiku efektan. Tekstovi o ljubavi, strasti, zabavi i noćnom životu, s ponavljajućim refrenima koji se lako pamte i pjevaju često su bili uber kičasti s metaforama poput „zapali grad“ ili „sexy body“, naglašavajući senzualnost i hedonizam. U pozadini se ponekad provlače socijalni komentari, poput molitve za mir u vremenima rata, ali bez kvalitetne poetske analize jer autorski su ciljali na pozitivne vibracije, ne revolucionarne sistemske kritike.

Ženski vokali dominiraju Cro danceom, povremeno bivaju back upirani muškim rap insertima za kontrast, a jezik kao mješavina bilingualnog hrvatskog i engleskog (povremeno talijanskog) kombinirala se za internacionalni feel. Lirika bi poslužila više kao filler za beat. Nije bila poetska već funkcionalna, odražavajući eru komercijalizacije glazbe u kojoj su hitovi dizajnirani za radio rotaciju i prodaju ploča, kazeta i CD-ova.

Danas scena nije nestala, već se transformirala kroz nostalgični revival u više smjerova, mahom prateći reciklirane beatove i povremena buđenja karijera. Ali ostaje pitanje, nimalo retoričko, je li to pravo nasljeđe ili samo beskrajni loop starog?

Kroz godišnje okupljanja poput Megadance Partyja u Areni Zagreb, metamorfoze starih aseva i utjecaj na novu generaciju dance rapa, znakovito je što je ostalo od Cro dancea i zašto se čini da se ništa nije promijenilo.

Jedan od najvidljivijih znakova da Cro dance nije mrtav spomenuti je Megadance Party u Areni Zagreb, koji posljednjih par godina okuplja tisuće ljubitelja tanca. Party nije samo „koncert“ već vremenski portal kroz koji publika pleše na generacijske hitove s modernim twistom, laserskim svjetlima, vizualima i energijom pretvaranja Arene u ogromni dancefloor. Međutim, revivali često ostaju na površini slavljenja trash aspekta i estetike, oblače kičaste kostime, ponavljajuće refrene na playback ili u najboljem slučaju matrice, rijetko ili nikad ne nudeći novi sadržaj.

Je li to samo komercijalni oportunizam u kojem se nostalgična publika iskorištava za brzi profit ili pravi hommage eri koja je oblikovala hrvatsku pop kulturu nezainteresiranih i površnih? U doba TikToka i viralnih trendova takvi eventi hrane se retro valom, ne riskirajući da Cro dance ostane zarobljen u prošlosti jer evolutivni moment nije ni postojao mimo eksploatatorskog.

Među prvacima Cro dancea rijetki su uspjeli preživjeti tranziciju u 2020-e. Primjerice, Ivana Banfić, nekadašnja I Bee, simbol 90-ih s hitovima poput energičnih dance numera a la ”Cigarete”, ”Šumice”, danas nastupa pod svojim pravim imenom i uz simpatične videospotove launcha nove stvari prije polugodišnjeg singla i AI spota ”Ima dima”. Pospremila je pseudonim, ali ne i scenu. Povremeni nastupi na revival eventima pokazuju naznake karijernih buđenja, fokusirajući se na zreliji pop zvuk još uvijek s tragovima starog dancea.

Senna M pojavljuje se na sličnim okupljanjima gdje publika traži hitove koji su ih pratili kroz mladost, najavljujući navodno nove stvari.

Minea je od banalnog dječjeg popa i cupkanja postala TV voditeljica.

Što je s metamorfozama prvaka stila? Prva postava E.T.-a – D Knock, Boytronic i Vanna, kao rodonačelnika gornjeg kvalitativnog doma stila – prošla je kroz brojne promjene od originalnog sastava do solo projekata članova te brojnih promjena pjevačica. Od post-Vanna vokala tek je Lana Klingor donekle uspjela isfurati solo karijeru, ali danas se njihova prisutnost čini više sporadičnom.

Revivali ističu paradoks u kojem se stari asevi bude često samo za jednu noć, ne ostavljajući pitanje jesu li relevantni ili samo po potrebi relikvije?

S druge strane, tišina one hit wondera poput preminule Kasandre, Annamarie, talijanizirane Simplicie, zaboravljene Veline ili sjajne pjevačice Elle Jantoš je zaglušujuća. Nakon kratkog bljeska slave takvi izvođači nestali su iz mainstreama, ostavljajući za sobom samo YouTube klipove i memeove uz playliste na sličnim retro partijima. Njihova odsutnost također naglašava krhkost brzopotrošne Cro dance scene kao žanra koji je eksplodirao na brzim hitovima, ali nije izgradio dugoročne karijere za mnoge već ih implodirao u nezahtjevnosti koncepta.

Najintrigantniji aspekt današnjeg Cro dance nasljeđa jest recikliranje beatova, prvenstveno grupe Colonia, s Borisem Đurđevićem čija je era sintetičkih ritmova oživjela kroz nove producente poput Mihaela Šoštarića Lockrooma koji ih vrsno reciklira, preoblikuje i prilagođava za suvremene dance rap izvođače.

Lockroom je postao ključna figura, producirajući za Gršu, Miach, Hiljsona Mandelu i druge iz Yem kolektiva, labela koji miješa trap, rap i dance elemente. Lockroom je osvojio nagrade poput Cesarice i imao hitove na Billboardu s čak devet pjesama u Top 10 istovremeno.

Što je danas ostalo od Cro dancea?

Okupljanja poput Megadance Partyja, povremeni revivali starih zvijezda i reciklirani beatovi kroz novu generaciju pokazuju da scena hibernira na potrebi hranjenja nostalgične publike, ali rijetko nudeći nešto novo umjesto čega problematizira pitanja komercijalizma, kiča i kulturnog recikliranja. U eri kad se glazba mijenja brzinom svjetlosti utapajući se u AI promptovima, Cro dance ostaje kao relikt, podsjećajući da „trash“ može biti zabavan, istovremeno vrhunski potentan za period reciklaže i AI glazbene dominacije.