Štoj' u pjesmi pjevati se mora?

„Možda bi i bećarac trebao promijeniti tekstove u 21. stoljeću“, izjavila je istaknunta aktivistica lza ljudska prava Sanja Sarnavka za medije. Te jeseni, 2015. godine, u vijestima smo čitali o prekršajnoj prijavi podnesenoj zbog otpjevanog bećarca. Prijavu protiv Branimira Čolakovića podnijela je policajka Marija Iličić koja je osiguravala povorku folklornih skupina na smotri Ljeto valpovačko, prvo temeljem Zakona o ravnopravnosti spolova, a potom i Zakona o prekršajima javnog reda i mira.

Bio je to slučaj bez presedana, a javni diskurs preplavile su izjave sa svih strana: jedni su branili bećarac od onoga što će nekoliko godina kasnije zvati političkom korektnošću, drugi su predstavljali glas struke, a ženski glasovi koji su se probili kroz tu buku ostali su utišani ili na marginama.

Foto: Dubravka Petric/PIXSELL

Bećarac je i danas emotivna tema, a stavovi s obiju strana uglavnom ostaju nepromijenjeni

Posljednjih tjedana ponovno čitamo o bećarcu. Redateljica Arijana Lekić-Fridrih postavila je instalaciju Nema žene bolje od krmače, problematizirajući tako vulgarnost i mizoginiju u stihovima bećarca, a potom i upis bećarca na UNESCO-ovu Listu nematerijalne kulturne baštine. Zabrinuta se javnost ponovno digla na noge, ali ovoga se puta, čini se, rasprava odvija uz manje pompe nego što je to bilo 2015. Jedan mogući razlog je taj što je ovoga puta riječ ‘tek’ o umjetničkoj instalaciji, a ne sudskom postupku, pa novi ‘udar’ na bećarac manje boli. Međutim, kao i prije sedam godina, bećarac je i danas emotivna tema, a stavovi s obiju strana uglavnom ostaju nepromijenjeni.

Bećarac je, kao i drugi vidovi tradicijske kulture, za mnoge Slavonce dijelom njihova identiteta. O tome zgodno svjedoči nedavno objavljen promotivni video Đakovačkih vezova u kojem se Đakovo opisuje kao „mjesto gdje su bećarci esencija naroda“. Stoga ne trebaju čuditi ni emotivne reakcije koje dolaze iz dijela struke koji je dobio medijski prostor, a koji se svojim istupima istovremeno profilira kao vox populi. Od doživljaja da se bećarac zatire u korist ženskih prava, preko opravdavanja vulgarnih stihova njihovom rijetkošću, pa sve do navođenja protuprimjera ženskih bećaraca, njihove reakcije upućuju na barem dva paradoksa.

Prvi paradoks odnosi se na bećarac kao tradicionalno mjesto kritike. Kako se u izravnoj komunikaciji unutar zajednice nije moglo (ne može?) oštro prigovoriti ili narugati, bećarac je prilika da pojedinac izrazi svoje mišljenje bez namjere da ikoga uvrijedi. S druge strane, kada se kritizira sam bećarac, onda se ta kritika teško prihvaća te se tretira kao vanjska i neupućena. Slijedom toga nastaje i drugi paradoks: tradicija koja se temelji na improvizaciji stihova u određenom trenutku te opisuje kao kreativna i živa istovremeno se petrificira i doživljava gotovo sakrosanktno.

Problematičnost tradicijskih tekstova u suvremenom kontekstu se ne propituje, već se pravda odrazom prošlih vremena

Ovakva nedosljednost posljedica je dugotrajne kulturne politike koja se provodi na mnogim razinama, a uključuje manjak samokritičnosti i postavljanja pitanja te se postupno prelijeva na same stvaratelje tradicije (tradition makers) koje se, prikladno, više percipira kao nositelje tradicije (tradition bearers) nego kao pojedince s kreativnim potencijalom.

Rezultat su sijaseti KUD-ova koji često prepisuju koreografska rješenja u skladu s vlastitim mogućnostima, jedan profesionalni ansambl uglavnom konzervatorskog pristupa te najrazličitiji etno bendovi, sastavi i ansambli kojima je u fokusu prvenstveno kvaliteta reprodukcije (čast iznimkama). Problematičnost tradicijskih tekstova u suvremenom kontekstu se ne propituje, već se pravda odrazom prošlih vremena, iako bi nas tek letimičan pogled na novinske naslovnice uvjerio u suprotno.

Desetak kolovođinih komandi linđa ponavlja se od pozornice do pozornice, uključujući i  “Slomi joj kosti, Bog će ti prosti’!”, koja se čula i na svečanom otvaranju Pelješkog mosta

Dovoljno je zadržati se na primjeru KUD-ova: na pozornicama se uglavnom izvode pročišćene verzije tradicije pa se tako, umjesto improviziranja bećarca tijekom izvedbe, ponavljaju ‘prikladni’ stihovi poput Slavonijo, dok ti ime traje, čuvat ćemo tvoje običaje. Istim principom fosilizacije, pak, dolazimo do suprotnog primjera linđa, čijih se desetak kolovođinih komandi ponavlja od pozornice do pozornice, uključujući i one poput Slomi joj kosti, Bog će ti prosti’!, koja se čula i na svečanom otvaranju Pelješkog mosta.

Umjesto suočavanja sa sadržajem, fokus je prebačen na druge aspekte izvedbe: ujednačenost u izgledu i ponašanju članova ansambla na pozornici, pravilne tehnike pjevanja, usklađenost svirača itd. I sve to da bi se zažmirilo na činjenicu da tradicija često nije ‘lijepa’ i ‘uzvišena’ poluga nacionalnog identiteta.

Tradicija često nije ‘lijepa’ i ‘uzvišena’ poluga nacionalnog identiteta

U takvom sustavu, reakcije poput prekršajne prijave ili umjetničke instalacije treba shvatiti kao dobrodošle kritike, poticaj na introspekciju i skidanje maske pristojnosti tradicije. Također, ova dva slučaja otvaraju i puno šire pitanje ženskog roda u tradicijskoj glazbi, koje se zasad dobro drži pod tepihom. Jedino kroz prizmu zaista žive tradicije, one koja djeluje u sadašnjosti, može se govoriti o njezinom očuvanju. Sigurno je da će do takvog suočavanja doći, vjerojatno i u floskulom istrošenom 21. stoljeću, a rješenje će ponajviše ovisiti o mlađoj generaciji koja već daje nove i kritične stvaratelje tradicije.

Jedino kroz prizmu zaista žive tradicije, one koja djeluje u sadašnjosti, može se govoriti o njezinom očuvanju