The Beatles - Rubber Soul: reizdanje vrijedno rang lista

Rubber Soul je potpuno promijenio percepciju o Beatlesima kao tinejdžerskoj atrakciji i hitmakerima pa ih u Americi, kao i Dylana, posvaja i intelektualna elita

Mnogi će reći da je još jedno reizdanje nekog starog albuma Beatlesa cijeđenje odavno već iscijeđene drenovine te drski potez diskografa koji iznova guraju ruku u džep vremešnih, ali i ovih najmlađih fanova odraslih uz kult liverpulske četvorke. Možda to i nije daleko od istine no svako pojavljivanje luksuznih reizdanja velikih gubica rocka uvijek napali publiku. Posebice kad je riječ o Beatlesima.

Riječ je o bendu većem od života koji je promijenio i presudno utjecao na popularnu glazbu 20. stoljeća trajno se opirući svakom guranju u prostor tek nostalgičnog povampirenja i povremenog obljetničkog izvlačenja na površinu. Oni su bili i ostali trajno aktualni i poželjni. Stoga je baš svaki njihov album u šezdesetima (što će reći sve objavljeno za postojanja grupe osim posthumnog Let It Be iz 1970.) esencijalan za bilo kakvu raspravu o glazbi šeste dekade. Ili, ako ćete, popularne glazbe i rocka uopće.

S korijenima u skiffleu Lennonovih Quarrymena, rock and rollu pedesetih kojeg su prigrlili u Hamburgu (glazbi Elvisa, Carla Perkinsa, Chucka Berryja i Little Richarda ali i Buddyja Hollyja, Roya Orbisona i Everly Brothersa) gotovo da nema žanra kojeg Beatlesi nisu ili formatirali ili se o njega očešali. Doslovno od Merseybeata kojemu su bili predvodnici do vodvilja, klasične i indijske glazbe, psihodelije, hard rocka, bluesa, countryja, indie folka, čak i reggaea i avangardne/eksperimentalne ozbiljne glazbe. Najpoznatija, najslavnija ali i najznačajnija grupa u povijesti rocka bili su prva pop ili rock grupa koja je pisala svoje vlastite skladbe te bila bez glavnog vokala; prvi su cementirali vlastiti autorski dvojac kao pokretačku snagu odnosno „kolektivnog singer-songwritera“ ali bili i prvi koji su band unatoč jakim osobnostima predstavili kao „četiri ravnopravna dijela jedne jedinstvene glazbene osobnosti“, kako ih je odavno definirao Paul McCartney.

Zar je onda čudno da je i aktualno reizdanje vremešnog Rubber Soula u SAD-u dospjelo na Billboardov Top 5?! Uzgred rečeno, na poziciju koju izvorni album iz 1965. nije dosegnuo.

Raskošno reizdanje

Rubber Soul Speacial Edition objavljen 2. listopada je – kako mu i ime kaže – posebno izdanje s četiri CD-a odnosno pet vinila. Naravno, uz već uobičajene bonuse: demo, singlice, snimke sa sessiona, instrumentalne verzije te ranije na albumu neobjavljene brojeve, bogato opremljenu knjižicu te stereo remiks skladbi s originalnih vrpci.

Prvi CD donosi novi miks Gilesa Martina skladbi s izvornog izdanja, a drugi demo i instrumentalne snimke te remiks skladbi s negdašnjeg dvostrukog singla „We Can Work It Out“ / „Day Tripper“ koje se nisu našle na izvornom albumu. Treći CD je posvećen izvornom mono albumu u produkciji Georgea Martina a četvrti negdašnjem izdanju albuma za SAD i Kanadu na etiketi Capitola.  Naime, za američko tržište u to su vrijeme albumi bili drugačije posloženi pa je i to izdanje bez nekih brojeva s onog engleskog više naglašavalo folk-soul nagnuće Beatlesa.

Vrijedi li reizdanje pažnje i novaca starih fanova koji već imaju kompletirane albume Beatlesa? Ukoliko ste baš veliki fan – vrijedi. Naime album ima ranije neobjavljene „radne“ bisere poput Harrisonovog sitara u „Norwegian Wood“, akustičnih gitara Paula i Johna u „Day Tripper“ koji u toj verziji nema onaj prepoznatljivi riff… Tu je također i ranije neobjavljena demo snimka „Little Girl“.

Izvorno je Rubber Soul – kao šesti studijski album Beatlesa – objavljen 3. prosinca 1965. zajedno sa singlom s dvostrukom A stranom brojeva  „Day Tripper“ i „We Can Work It Out“ koji se tada nisu našli na albumu. Sniman je tijekom četiri tjedna u listopadu i početkom studenoga u razdoblju kad nisu svirali uživo te bili lišeni svih drugih obaveza. Ona jedina koja im je visjela za vratom je bilo objavljivanje albuma početkom prosinca ne bi li se uhvatila božićna šoping groznica.

Odriješene ruke

Sve što je začeto na odličnom Help!, na Rubber Soulu je materijalizirano na najbolji mogući način. Još bolji i ambiciozniji tekstovi po uzoru na Dylana, sofisticirani folk-rock kao polazište za beatlesovske eksperimente i dogradnje, začeci psihodelije uvođenjem Harrisonovog sitara te korištenje novih instrumenata poput harmonija, klavira koji je glumio barokni čembalo, slojevitiji aranžmani s naglaskom na troglasnim vokalima… Sve je to, zajedno s idejom o albumu kao zaokruženom autorskom djelu (uz autorski odriješene ruke) a ne tek kolekciji pjesama i potencijalnih singlova, „Rubber Soul“ učinilo kamenom temeljcem nove faze u genezi banda. Album je stoga bio utjecajan s obje strane Atlantika. Odnosno bio je poticaj za promišljanja albuma kao jedinstvene glazbene platforme (kasnije i konceptualnih projekata), psihodelije te i progresivnog rocka. Uz miješanje različitih žanrova i širenje izražajnih mogućnosti „pop skladbe“ kao obilježja rocka s kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih.

Osim utjecaja Dylana (s kojim su se susreli u New Yorku) očitog na prethodnom albumu, ovdje se zrcale i drugi očiti američki utjecaji. Album je naime skladan mahom nakon američke turneje (pa i onog čuvenog nastupa na Shea stadionu pred rekordnih 55 tisuća fanova) i bližeg upoznavanja sa soul produkcijom i Motowna i Staxa ali i nakon prvih konzumacija narkotika, u prvom redu marihuane i LSD-ja.

Album je otvoren senzacionalno s Paulovom „Drive My Car“ i njenim riffom s dvama solo gitarama kojima se priključuje bas, a u refrenu upečatljivi klavir. Osim često citiranih pozadinskih vokala s onim „beep beep“ , skladba je imala – na Georgeov zagovor – i paralelne vožnje razigranog soulom ozračenog basa i gitare po uzoru na (Harrisonu dragog) Otisa Reddinga. „Norvegian Wood“ je kao brit-folk temu napisao John nadahnut i ovog puta introspektivnim Dylanovim tekstovima. U konkretnom slučaju govorio je o preljubu, no skladba je prvenstveno ostala zapamćena po Georgovom sitaru (kao predšasnik raga-rock brojeva psihodelije) sjajno sljubljenim uz akustičnu folky gitaru.

Utjecaj preko Atlantika

„You Wan’t See Me“  je  tipična Paulova ljubavna tema s odličnim pozadinskim vokalima i tekstom koji  govori o osobnom iskustvu u turbulentnoj vezi s glumicom Jane Asher. Lennonova „Nowhere Man“ – još jedan klasik – počinje acapella uvodom uz ulet čvrstog basa i jangle gitara kao rasni primjer vokalnog beatlesovskog troglasja i gitara koje zvuče poput Byrdsa. „Think For Yourself“ je s dylanovskim „touchom“ napisao George davši iznimnom broju i neočekivanu/neobičnu progresiju akorda. „The Word“ je pak u rockerski broj unijela bas i ritam na tragu Staxa, a zaključna Paulova balada „Michelle“ postala novi klasik u opusu benda. Zbog dijela teksta otpjevanog na francuskom postala je golem hit kod francuskih fanova a poseban ton temi dao je i prigušeni Harrisonov gitarski solo i pozadinski vokali bez riječi.

Drugu stranu albuma je načeo Ringo sa „What Goes On“, skladbom koju je John napisao još u tinejdžerskim danima, a Ringo pak tekst za novu verziju koja se našla i na B strani singla „Nowhere Man“. Za njom je slijedila nježna Lennonova „Girl“ (kao odgovor na Paulovu „Michelle“) sa instrumentalnim dijelom izravno nadahnutim grčkom glazbom te bogatim vokalima koji imitiraju „ulete“ i naglaske uobičajene za gudače. „I’m Looking Through You“ bi mogla proći kao kakav američki folk-rock s country štihom križan s poetikom ranih Beatlesa dok je „In My Life“ donijela čembalo zvuk klavira Georgea Martina, kao novi „trik“ kojeg su nakon Beatlesa sve više koristili bandovi i aranžeri pop pjesama. John je skladbu otpjevanu većim dijelom u dvoglasu odnosno s troglasnim pozadinskim vokalima te u broj unio sjećanja iz djetinjstva koja se mogu shvatiti i kao uopćena promišljanja o prošlosti. Zanimljivo je da je sama melodija nadahnuta Smokeyem Robinsonom.

Prvi u nizu remek djela

„Wait“ je bila napisana još za Help! no našla se na čekanju da bi u novoj verziji imala Georgeove reske gitarske naglaske i čvrsto Ringovo bubnjanje. Harrisonova zvečeća električna Rickenbaker „dvanaestica“ a la Byrds (utjecaji između ova dva benda su očito bili uzajamni) je prožela „If I Needed Someone“ – još jedan njegov sjajan broj na albumu – sa psihodeličnim i indijskim elementima. Nesumnjivo riječ je o jednom od pravih bisera s Rubber Soula i dokazu sve značajnije uloge Georgea kao skladatelja. Zaključna „Run For Your Life“ je bila nova amerikanizirana skladba s troglasima te kombinacijom akustične ritam gitare i Georgeovog prepoznatljivog rukopisa gitarskog twanga.

Rubber Soul je potpuno promijenio percepciju o Beatlesima kao tinejdžerskoj atrakciji i hitmakerima pa ih u Americi, kao i Dylana, posvaja i intelektualna elita. Bilo je to očito po velikom broju ozbiljnih analitičkih  tekstova u prestižnim magazinima u kojima se ističe i vrijednost glazbe te tekstova, ali i golem kulturološki utjecaj Beatlesa. Album je u pravom smislu riječ bio prvi u niski remek djela koja su slijedila za njim, predstavivši pomak prema slojevitijim tekstovima te mnogo složenijim glazbenim teksturama.

Sada je pak kao reizdanje okrunjen i komercijalnim uzletom na američki Top 5.