Trideset i pet godina bez Tome

Kao autor i izvođač koji je svojim rukopisom, neponovljivom izvedbom i životnim stilom, stršio iznad konfekcijske uravnilovke domaće estrade, Toma Bebić je nedvojbeno jedna od zanimljivijih pojava hrvatske glazbene scene

I kultna splitska figura: poput Smoje neraskidivo vezan uz Split i Dalmaciju, Toma je bio ne samo njen glazbeni „kroničar”, već i biljeg. I to kakav!

Toma Bebić (rođen 1939., a preminuo u veljači 1990.), aforističar, razbarušeni pjesnik, kozer, tvrdoglavi zagovaratelj baš svake alternative, čak i autor slikovnica i knjiga uvrnutih aforizama, postao je legenda u vremenu kada se ovaj atribut nije pridijevao baš svakom lokalnom redikulu ili izbrijanom nasilniku iz kafića. Doduše, za njim je – nakon prerane smrti – ostao nevelik diskografski opus no utjecaj njegovih ključnih skladbi, pokazat će se desetak godina kasnije, bio je mnogo mnogo veći. Toma je, naime, u devedesetima stekao posve novi krug štovatelja koji su – poput TBF-a – unatoč ispovijedanju posve drugačijih “žanrova” bili izravni baštinici njegove osebujne dalmatinske poetike, ali i nekonformizma i neponovljivog šarma alternative estradnoj „močvari”. Ništa čudnoga jer Toma i njegove najpoznatije skladbe – poput „Kalete“, „Nevere“, „Oya Noya“, „Tu-tu auto“, „Smoči svoj…“, „Ča smo na ovome svitu“, „Leuta“, „Marčeline“… – postale su gotovo bojni poklič „TBF-ovske” alternative odnosno svih koji su držali da dalmatinska pisma nije (samo) šećerna vodica s Prokurativa, već i njeno “oporo” naličje.

Nažalost, dijelom zbog vlastitog nehaja, a dijelom pak plaćajući danak “provincijalnosti” odnosno činjenici da je Split uvijek bio podređen „metropolama”, Tomin je diskografski opus uglavnom slabiji i od vrijednosti samih pjesama i iznimnih koncertnih izvedbi. Nastupni album Volite se ljudožderi (kako se zvala i njegova knjiga aforizama koju je prodavao u zahodu hotela Bellevue) objavio je za Jugoton 1975., a za istog nakladnika tijekom sedamdesetih i singlove „Nije gotovo kad je gotovo…“/“Tu-tu auto, vrag ti piz odnija!“ (1973.), „Ča smo na ovon svitu“/instrumental „Ljubavni refren“ (1973.), „Nevera“/“Leute moj“ (1974.) te „Marčelina/“Kaleta“ (1974) na etiketi ZKP RTZLJ i „U korican stare matrikule“/“Kapetan“, (1979.) za PGP RTB.

Boem i anarhist

Album prvijenac na kojem su bile „Neznanom pomorcu“, „Lanternista“, „Nosač br 21“, „Barba Filina lula“, „Pjesnikova smrt“, „Priča agava“, „Tajne mora“, „Dioklecijan“, „Čovik koji se smije“ i „Sjećanje“ snimio je sa brojnim splitskim glazbenicima u studiju Radio Splita u produkciji Pavla Kolarova. Na albumu su doista surađivale mnoge poznate splitske muzičarske „face“ –  rokeri poput gitarista Bojana Beladovića, Zlatka i Jappe Brodarića, basiste Bore Vasića i njegovog brata Mile, ali i Dražen Žanko, Goran Sučić, Josip Gerbus, Josip Škunca, Kamenko Tulić (znani bubnjar Delfina), Mile Kazinoti, Miro Crnko iz Magazina, Pavle Kolarov… Skladbe su mahom bile tipične Tomine „dalmatinske šansone“ s osebujnim posvetama zavičaju ali, prije i poslije svega, svakodnevnim situacijama i „malim ljudima“, marginalcima s kojima se – kao bohem i anarhist – najbolje slagao i družio. Album je – a te se procjene držim i danas – bio konfekcijski realiziran te rijetko u dosluhu s Tominim hrapavim i sugestivnim glasom. Recimo, sjajna „Tajne mora“ opterećena je viškom splitskofestivalskih gudača, u ništa slabijoj „Priči agava“ nakon „ambijentalnog“ uvoda odsvirana je kao šlager (s iritirajućim orguljama i prenaglašenim puhačima), a „Čovjek koji se smije“ pati od silnih „štrajhova“  koji su nepotrebno dodani akustičnim gitarama koje inače zgodno voze temu.

Čak se i na znamenitom Suzyjevom albumu Oya Noya 1980. rađenom s ambicijom spajanja Tomine inačice – danas bi se reklo “waitsovske” – dalmatinske šansone i tada aktualnog “progresivnog rock” zvuka, nije uspjelo uhvatiti ni koncertnu uvjerljivost njegove razbarušene izvedbe niti pak pronaći pravo glazbeno ruho za netipičnu Bebićevu dalmatinsku „pismu”.

Razbarušeni fenomen

Album iz 1980. dao je sjajne Tomine kantautorske zgoditke „Neveru“, „Leute moj“, „Marčelinu“, „Tu-tu auto, vrag ti piz odnija“, „Za moj raj pitajte mene“… ali ne i jednako kvalitetan diskografski proizvod. Bio je to čisti nesporazum. Ključna uloga Tome Bebića bila je ona estradnog enfant terriblea u apsolutnom otklonu od konfekcije tadašnje splitsko-festivalske šlageristike. Trajno zanimljiv kao „razbarušeni“ fenomen „splićanistike“, Toma je očito zalutao u (nametnuto) društvo rokera „progresivaca“ – poput Vedrana Božića s reputacijom axmana grupe Time ili klavijaturiste Mate Došena koji je u sedamdsetima predvodio prog-rock grupu Hobo. Aranžmani Branimira Lamberta Živkovića koji je učinio čudo i na prvijencu Grupe 220 i na Josipinom Dnevniku jedne ljubavi, ovoga su puta bili promašeni. Naime, ni u kultnoj „Neveri“, „Marčelini“ ili „Leutu“, Tomino se osebujno pjevanje nije sljubilo s rockerskim aranžmanima i agresivnim gitarama, pa je jedina probavljiva fuzija bila ostvarena na zezalici „Oya – noya“, inače neupitno najslabijem broju autorski itekako potentnog albuma.

A Tomu je valjalo najprije razumjeti. Naime, kako je u bilješci za CD izdanje kompilacije „Leute moj“ (Croatia records, 2001.) napisao Dražen Vrdoljak, Toma se „najbolje osjećao omeđen krajnostima i kontradikcijama“, dodavši poetično: „Metafora o friškoj, za razliku od zaleđene ribe, možda je ključna u nizu sličnih, s kraja puštenih konstrukcija njegovih skladbi u kojima se vertikale nepredvidljivih oblika stihova i glazbe križaju s horizontalama dirljivih i naoko zakašnjelih vapaja za izgubljenim vrijednostima Dalmacije, slično geometriji ulica i avenija na mapama američkih gradova iz kojih je povratnik „posli tr’est godin“ došao na mul svoga malog porta odmoriti kosti i zaurlati „Ive, jema li još koga“…“  Toma je, naravno,  bio najuvjerljiviji na živim nastupima. Čak i onim festivalskim dok je – odjeven u odjeću u kakvoj pristojna festivalska čeljad ne bi otišla ni u drvarnicu – vikao „tu-tu-auto, vrag ti piz odnija“, „revao“ poput magarca ili urlao „čuješ li me Ive“. Nažalost neki od najboljih koncerata – poput serije odrađene početkom sedamdesetih uz pratnju gitariste Pavla Kolarova ili pak urnebesni “jam sessioni” Oya Noya Banda s izvedbama zezalica poput one čiji je tekst govorio o “crnom koncu u biloj futroli”, ostali su nezabilježeni, sačuvani tek u sjećanju danas sve vremešnijih starih Tominih fanova.

Stoga je – i to unatoč naporu osvjedočenih štovatelja pa i nastavljača njegove tradicije poput Marijana Bana koji je nadahnuto oživio „Marčelinu“ i na brojnim koncertima superiorno odradio „Priču agava“ ili Lukyja koji je posvojio „Tajnu mora“ – svih ovih godina negdje u zraku ostala pomisao da mnoge od Tominih starih snimaka i pisane ostavštine zaslužuju novu priliku. Ukazale su se dvije: najprije je 2002. Feral Tribune objavio „paket“ naslovljen „Volite se ljudožderi“ sa svih devet Tominih knjiga te CD-om, a dvije godine kasnije na kaštelanskim „Večerima dalmatinske pisme“ u programu „Čovik od soli“ kad je Tominom opusu posvećena cijela večer. U ovom potonjem hommageu sam sudjelovao kao autor koncepta, izbornik i „art direktor“ (pa sam, eto, za CD izdanje iduće godine dobio i Porin), a u prigodnom „bookletu“ za koncertni album napisao kako je riječ o prigodi „da neki današnji glazbenici pokušaju dati svoje viđenje ne samo najpoznatijih brojeva u Bebićevom opusu već i onih manje poznatih bisera“. U Kaštelima su taj posao doista veoma dobro obavili Tedi Spalato („Kaleta“), TBF („Dioklecijan“ – sjajna Tomina ironijska posveta Splitu kao svojevrsna „off“ reakcija na kampanilistički „Nima Spolita do Splita“), Jappa („Marčelina“), klapa Iskon („Leute moj“) ali i, za mnoge neočekivani, istarski gosti, Gustafi (u sjajnoj „Tu tu auto vrag ti piz odnija“) i Franci Blašković koji je s Tomom bio duhovni srodnik i anarhoidni brat. I on je naime na negdašnjem Splitskom festivalu svojevremeno bio jednako alternativan kao i Tomino „revanje” pred prepunim Prokurativama. Pokazao je to i izvedbom dvaju amblematskih Tominih brojeva „Nevere“ i „Oya Noya“.