Učiti uz glazbu: kad žanr pomaže, a kad ometa fokus, kreativnost i učinkovitost

Prema istraživanjima katedri vodećih svjetskih sveučilišta (Berkeley, Toronto, Harvard, Cambridge), glazba je dinamički vrlo prisutan faktor u svakodnevnom životu, ne samo kroz pasivnu ulogu soundtracka života i usputnu pozadinu bilo kojim svakodnevnim radnjama slušatelja

Ona utječe i na učenje i rad kroz dva glavna mehanizma. Prvo je mijenjanje razine pobuđenosti i raspoloženja (arousal & mood) te drugo, kognitivno ometanje (posebno kad su uključeni vokali i tekstovi pjesama) u smislu traženje aktivnog sudjelovanja slušatelja.

Različiti glazbeni žanrovi u obrazovnom okruženju djeluju na radnu učinkovitost, kreativnost i koncentraciju slušatelja kroz tri osnovna mehanizma: regulaciju emotivnih stanja slušatelja, modulaciju razine pobuđenosti i kognitivnu interferenciju ili facilitaciju, u kontekstu slušanja glazbe, odnose se na to kako glazbeni podražaji utječu na mentalne procese koji su potrebni za izvršavanje zadataka u učenju i radu. U najjednostavnijem smislu, riječ je o tome ometaju li glazba i njezine karakteristike naše mišljenje ili nam pomažu da mislimo bolje. Pritom razlike između žanrova proizlaze iz njihove ritmičke složenosti, dinamičkog intenziteta, prisustva ili odsustva vokala i emotivnog tonaliteta, što opet izravno oblikuje kako slušatelji ulaze u fokus, kako održavaju pažnju i kako stvaraju ideje za vrijeme slušanja glazbe paralelno s drugim aktivnostima.

Općenito, instrumentalna i nenametljiva glazba (klasična, ambijentalna, soundtrackovi) najčešće se povezuje s povećanom koncentracijom i stabilizacijom radnog ritma jer smanjuje distrakciju i regulira stres

Žanrovi snažnog ritma i energetskih amplituda (elektronička glazba, funk, hip-hop) potiču kreativno razmišljanje, divergentne ideje i brže generiranje rješenja, ali mogu ometati zadatke koji zahtijevaju precizniju verbalnu obradu. Agresivniji ili brži žanrovi (metal, punk, noise, alternativni rock) mogu imati dvosmjerni učinak jer kod naviknutih slušatelja poboljšavaju fokus i emotivno rasterećenje, dok kod nenaviknutih stvaraju mentalnu preopterećenost, ali pravilo je kako se radi uvijek o subjektivnim i individualnim preferencama. Glazba s tekstom i vokalna glazba interferira po prirodi svog sadržaja s čitanjem, pisanjem i učenjem jezika, ali paradoksalno povećava motivaciju pri repetitivnim ili motoričkim zadacima. Zato utjecaj glazbe u svakodnevnom životu nikako nije univerzalan koliko je situacijski. U prijevodu, ovisi o tipu zadatka, osobinama učenika i njihovim navikama slušanja. Tiši i strukturirani žanrovi olakšavaju koncentraciju, ritmički i repetitivni žanrovi potiču učinkovitost u zadacima niskog kognitivnog opterećenja, a emotivno ekspresivna glazba pogoduje kreativnosti i novim perspektivama.

Temeljna psihološka i neurokognitivna objašnjenja učinka glazbe na radnu učinkovitost, kreativnost i koncentraciju u obrazovnim kontekstima najčešće se promatraju kroz nekoliko komplementarnih mehanizama. Prvi se odnosi na regulaciju pobuđenosti i raspoloženja, što objašnjava Yerkes–Dodsonov zakon po kojem glazba može podići ili sniziti razinu uzbuđenja i slušateljskog podražaja, a optimalna izvedba postiže se pri umjerenoj razini pobuđenosti. Ako je pobuđivanje prenisko, javlja se letargija i smanjena angažiranost. Ako je previsoko, osobito kod kompleksnih intelektualnih zadataka, dolazi do smetnji u radu izvršnih funkcija. Zato energična, brza glazba može poboljšati izvedbu u repetitivnim ili motorički zahtjevnim aktivnostima, ali narušiti preciznost prilikom čitanja, pisanja ili rješavanja složenih problema. Drugi je važan mehanizam distraktorni učinak vokala i razumljivog teksta.

ilustracija/Unsplash

Istraživanja dosljedno pokazuju da glazba s lirskim sadržajem ulazi u izravan konkurentski odnos s fonološkom petljom radne memorije, zbog čega znatno otežava verbalne procese, čitanje i učenje jezika.

Instrumentalna glazba koja ne aktivira iste jezične puteve pokazuje znatno slabiji ili nepostojeći negativan učinak. Treći mehanizam odnosi se na individualne razlike i navike slušanja jer osobe koje su navikle raditi uz glazbu razvijaju učinkovitije strategije filtriranja distrakcija pa kod njih glazba manje remeti pažnju. Ipak, čak i kod takvih pojedinaca vokalna glazba ostaje rizičan faktor pri verbalnim zadacima jer jezična interferencija djeluje univerzalno, bez obzira na navike. U smislu, pjevanje pjevača smeta koncentraciji i pažnji ako je proces učenja jednako verbalan i govorni.

Opisani psihološki i neurokognitivni procesi zajedno tvore osnovni okvir za razumijevanje zašto glazba može istodobno biti i poticaj i prepreka, ovisno o zahtjevima zadatka, pojedinačnoj osjetljivosti i vrsti glazbenog sadržaja jer dosadašnja empirijska istraživanja potvrđuju kako učinci glazbe na radnu učinkovitost, kreativnost i koncentraciju nisu jednoznačni nego snažno ovise o tipu zadatka i psihofiziološkom stanju slušača. Primjerice, studija Lesiuk (2005) provedena među informatičkim programerima pokazala je kako glazba može poboljšati raspoloženje i subjektivni osjećaj produktivnosti, ali je djelovanje pritom ovisilo o osobnim glazbenim preferencijama i fazi u kojoj se zadatak nalazio. Tijekom zahtjevnijih dijelova programiranja glazba je ponekad bila ometajući faktor, dok je u rutinskim dijelovima rada djelovala motivacijski. Na području kreativnosti nekoliko je studija potvrdilo da glazba s pozitivnim afektom i umjerenim stupnjem pobuđenosti – tzv. „sretna glazba“ – može povećati divergentno mišljenje, odnosno generiranje većeg broja ideja.

Ritter i suradnici (2017) pokazali su da se odnosni učinak ne proteže na konvergentne zadatke u kojima je potrebna logička preciznost, što ponovno ukazuje na razliku između misaonih procesa i stupnja tolerancije prema distrakciji. Istraživanja koja uspoređuju instrumentalnu i vokalnu glazbu dosljedno potvrđuju da tekstualni sadržaj snažno narušava čitanje, verbalne testove i radnu memoriju jednostavno stoga što se jezični sustavi mozga ne mogu paralelno baviti obrađivanjem zadatka i razumijevanjem teksta iz glazbe. S druge strane, instrumentalna glazba ne pokazuje taj negativni učinak i nerijetko je neutralna pa u kreativnim zadacima može imati i blagotvoran učinak, osobito kad stvara emotivni ton kojim potiče kognitivnu fleksibilnost.

Dosadašnja istraživanja sublimiraju kako glazba nije univerzalni kognitivni alat koliko dinamičan čimbenik čiji učinci ovise o pažnji, emocijama i prirodi zadatka, a optimizacija učinka glazbe na slušatelja ovisi o kombinaciji nekoliko faktora. Prvo o vrsti zadatka, jesu li oni konvergentni ili divergentni, potom o karakteristikama sadržaja glazbe (tempo, složenost, vokali ili instrumentali, poznata ili neznana glazba) i napose o individualnim razlikama slušatelja u potpuno subjektivnom smislu recepcije glazbe (preference, navike slušanja, radna memorija).

Empirijski svjedočimo činjenicama kako instrumentalna i nenametljiva glazba često neškodljivo ili čak blagotvorno pomaže za divergenciju i rutinske zadatke koje često obavljamo mehanički, dočim glazba s tekstom najčešće smanjuje izvedbu na zadacima koji zahtijevaju verbalnu obradu i čitanje.

Dob pritom igra izuzetno važnu i slojevitu ulogu u načinu na koji glazba utječe na radnu učinkovitost, kreativnost i koncentraciju tijekom učenja. Razlike proizlaze iz neurobiološke zrelosti, razvojnih faza pažnje, individualnih glazbenih preferencija koje se stabiliziraju tek u kasnijoj adolescenciji, ali i iz konteksta u kojem se učenje odvija. Kompilacija spomenutih faktora uvijek ovisi o starosti, točnije mladosti i slušateljskom iskustvu, tj. naslušanosti.

Djeca u osnovnoj školi imaju kraći raspon održive pažnje, podložnija su vanjskim podražajima i tek razvijaju sposobnost metakognicije tj. svjesnog upravljanja vlastitim procesima učenja.

Kod njih glazba s izraženim ritmom ili vokalima lako preplavi radnu memoriju, što dovodi do kognitivne interferencije zbog koje instrumentalna i atmosferska glazba ujednačenog tempa pomaže održati mirno okruženje i emotivnu stabilnost, dočim prekompleksna glazbena struktura u bilo kojem stilu ili žanru biva kontraproduktivnom. Srednjoškolci ulaze u fazu veće emotivne reaktivnosti i postupnog sazrijevanja izvršnih funkcija.

Budući da je glazba u adolescenciji također glavni identitetski marker, njihova preferencija ima snažniji modulatorni učinak na samu učinkovitost jer glazba koju vole može poboljšati motivaciju, raspoloženje i osjećaj kontrole nad zadatkom, ali ako je ta glazba previše angažirajuća (npr. metal, trap, intenzivni EDM), ona će (ne)svjesno potaknuti distrakciju u zadacima koji zahtijevaju jezičnu obradu ili matematičko zaključivanje. U ovoj dobi vidljivo je i jače izraženo fenomenološko prebacivanje s rezultatom kako ista glazba može poticati kreativnost, ali narušavati analitičku preciznost. Studenti i mladi odrasli ljudi imaju znatno stabilniju radnu memoriju i razvijenije strategije učenja pa tako i glazbu češće koriste instrumentalno kao potporu regulaciji stresa, održavanju ritma rada ili povećanju mentalne izdržljivosti.

U ovom se razvojnom razdoblju i dobi jasno razlikuju zadaci koji toleriraju glazbu od onih koji od nje profitiraju. Kognitivno zahtjevni zadaci koji uključuju složeno zaključivanje i detaljnu koncentraciju bolje funkcioniraju u tišini ili uz vrlo neutralnu glazbenu pozadinu, dotle rutinske ili repetitivne aktivnosti (pisanje bilješki, digitalno formatiranje, dopunsko čitanje) mogu profitirati od glazbe u pozadini, posebno one instrumentalne, ambijentalne, nenametljive ili minimalističke. Kreativni zadaci s druge strane, često imaju najveću korist od glazbe kod ove dobne skupine jer glazba modulira dopaminergičke puteve povezane s divergentnim mišljenjem. Kod odraslih polaznika tečajeva, profesionalnih osposobljavanja ili cjeloživotnog učenja, glazba vrši ulogu regulacije kognitivnog opterećenja i emotivnih stanja.

Budući da je pretpostavka kako se radi o osobama s razvijenim navikama učenja i čvrstom glazbenom preferencijom, odabir glazbe je izrazito individualan. Neki će najbolje funkcionirati uz tišinu jer mogu brže filtrirati pozadinske podražaje, drugima će glazba omogućiti prijelaz prema smiraju i fokusiranosti. U odrasloj dobi glazba najčešće djeluje kao alat za stvaranje okvira društvenim situacijama. Primjerice, glazba pomaže strukturirati vrijeme učenja, označiti početak i kraj radnog intervala, povećati osjećaj kontrole nad vlastitim mentalnim tempom i amortizirati stresne podražaje iz okoline. Što je sustav pažnje zreliji, to je glazba fleksibilniji alat koji se može koristiti selektivno i situacijski. Glazba nije univerzalno dobra ili loša za koncentraciju, njezini učinci ovise o razvojnim obilježjima slušača, mentalnim zahtjevima zadatka i stupnju samoregulacije koji pojedinac može primijeniti.

ilustracija/Unsplash

Primjerice, svojevremeno popularizirani efekti poput „Mozartovog efekta” su kratkoročni i općenito objašnjivi kroz promjene raspoloženja/arousal, a ne trajnim povećanjem inteligencije vezane za vrstu glazbe koju slušamo, u ovom slučaju referiralo se na klasiku, tj. vrlo specificiranu i izabranu/izoliranu vrstu klasike i pojedinog predstavnika.

„Mozartov efekt“ je popularno vjerovanje kako slušanje Mozartove glazbe povećava inteligenciju, unapređuje kognitivne sposobnosti i potiče bolje akademske rezultate, no stvarni i znanstveni temelji daleko su skromniji i kompleksniji, s obzirom na to da se htjelo sugerirati kako kompleksnija djela uvjetuju isto takav slušateljski napor i pretpostavke kod slušatelja, ne nužno samo sluh već slušateljsku naobrazbu uvjetovanu glazbenim školama.

Izvorno su istraživanja 1993. proveli Rauscher, Shaw i Ky, objavljena u časopisu Nature. U tom eksperimentu skupina studenata slušala je deset minuta Mozartove Sonate za dva klavira u D-duru, K. 448, deset minuta vođenog opuštanja ili deset minuta tišine, nakon čega je rješavala zadatke prostornog zaključivanja poput mentalnog rotiranja objekata. Rezultati su pokazali da je skupina koja je slušala Mozarta postigla nešto bolje rezultate, ali taj je pozitivan učinak trajao svega desetak do petnaestak minuta. Unatoč skromnosti nalaza, mediji su ih ubrzo pretvorili u bombastičnu tvrdnju da Mozartova glazba „povećava IQ“, što je postalo kulturnim fenomenom poznatim kao „Mozartov efekt“, a posljedice su bile i u vrijeme prije interneta vrlo signifikantne i prepoznatljive uživateljima medija 21. stoljeća. Trudnicama su se preporučivale glazbene kompilacije, djeci su se kupovale igračke koje sviraju Mozarta, a školske politike u nekim su se državama pokušale temeljiti na ideji da klasična glazba, i to ne bilo koja – niti Bach, niti Čajkovski, niti Stockhausen, Beethoven ili Haydn nego baš Mozart – može dugoročno poboljšati kognitivni razvoj slušatelja.

Misinterpretacija, na žalost potencijalnih glazbenih elitista iz reda klasičara, nikad nije bila ni blizu onoga što je originalna studija tvrdila. Kasnija istraživanja pokušala su, doduše, replicirati izvorni eksperiment i rezultate staviti u širi kontekst. Metaanalize i sustavni pregledi pokazali su da učinak nije specifičan za Mozarta niti za klasičnu glazbu općenito te da nije riječ o povećanju inteligencije. Umjesto toga, ono što je registrirano kao „Mozartov efekt“ najvjerojatnije je bilo posljedicom promjena u raspoloženju i pobuđenosti slušatelja. Glazba koja slušatelja čini vedrijim, budnijim i emotivno angažiranijim kratkotrajno može poboljšati izvedbu na određenim vrstama zadataka, osobito onima koji zahtijevaju prostorno-vremensko procesiranje. Drugim riječima, sličan bi učinak mogla proizvesti bilo koja glazba koja privremeno podiže razinu energije i optimizma, a ne isključivo Mozart.

Iz tog razloga suvremena istraživanja psihologije glazbe govore o „hipotezi modulacije“ odnosnog efekta jer glazba ne povećava inteligenciju nego modulira emotivno stanje pojedinca i razinu budnosti, što onda indirektno djeluje i na performanse. Nema dokaza da Mozartova glazba dugoročno mijenja kognitivni razvoj, potiče rast IQ-a ili ima jedinstven neurološki utjecaj koji druge glazbene forme nemaju. Ipak, pojam Mozartova efekta ostao je popularan jer jednostavno komunicira privlačnu ideju kako slušanje kvalitetne, harmonijski i melodijski slojevite i aranžerski lijepe glazbe može učiniti da barem na trenutak mislimo jasnije i osjećamo se sposobnije. Istina je nijansiranija. Glazba može poticati određene kognitivne procese, ali njezin učinak ovisi o kontekstu, individualnim razlikama i emo stanju slušatelja, a ne o inherentnom „pametnom“ svojstvu samoga Mozarta.

ilustracija/Unsplash

Novi segment istraživanja glazbe u 21. stoljeću mimo proučavanja i pokušaja dovođenja u vezu stupnja inteligenije proširen je i na utjecaj na studente, učenike i slušatelje s problemima percepcije.

Izdvojene su tri kategorije učenika i prema prirodi njihova stanja diverzificirane posljedice slušanja određenih glazbenih stilova. Tako je istraženo i zaključeno sljedeće:

1. Učenici s ADHD-om

Istraživanja pokazuju da učenici s ADHD-om bolje reagiraju na elektroničku glazbu srednjeg BPM-a – film score bez vokala, ritmički stabilan rock. Razlog leži u tzv. optimal arousal theory: ADHD mozak traži konstantnu stimulaciju, a stabilni ritmički obrasci pomažu u regulaciji pažnje. Studije iz Kanade i Velike Britanije bilježe povećanje trajanja održane pažnje i do 25 %.

2. STEM konteksti

Za matematiku, fiziku i programiranje najkorisnijima su se pokazali: klasična glazba, filmski soundtrackovi, ambijentalna elektronika zbog povećanja beta valova i smanjenje vanjske distrakcije. Rap, trap, metal i punk značajno narušavaju performanse u rješavanju problema koji zahtijevaju verbalnu preciznost ili proračune.

3. Učenje stranih jezika

Žanrovi koji poboljšavaju lingvistički input: soul i R&B (zbog jasnih vokalnih fraza), country (narativna struktura), lues (emo rezonanca i ritam), akustična pop glazba. Rap poboljšava fonološku percepciju, ali može preopteretiti početnike.

U školskim i sveučilišnim okruženjima glazba je sveprisutna, s obzirom na to da nije imperativ new agea da učenici uče uz slušalice, učionice ponekad koriste ambijentalnu glazbu, a učitelji eksperimentiraju s audiopodlogama za poticanje koncentracije ili kreativnosti. Iz te perspektive glazbeni žanr ne djeluje iluzionistički, mađioničarski niti čarobno u smjeru novog edukativnog narativa koliko njegove ključne karakteristike (vokalnost, tempo, složenost, emotivni naboj, poznatost) sustavno određuju hoće li stimulirati ili ometati radnu učinkovitost, kreativnost i koncentraciju.

Premda se glazba u školskom i akademskom okruženju tradicionalno doživljavala kao pozadinski element, nešto što se tolerira, ali rijetko sustavno proučava, posljednjih desetljeća sve su izraženije razvojne tendencije percepciji glazbe ne kao neutralnom estetskom dodatku svakodnevici, već iznimno produktivnom faktoru u procesu učenja. Sve veći broj interdisciplinarnih istraživanja iz područja neuroznanosti, kognitivne psihologije, pedagogije i sociologije ukazuje na to da različiti glazbeni žanrovi mogu imati specifične, mjerljive i ponekad iznenađujuće učinke na radnu učinkovitost, kreativnost i sposobnost koncentracije. U razdoblju kad se obrazovni sustavi diljem svijeta suočavaju s preopterećenošću učenika, kognitivnim zamorom, rastućim problemima pažnje i sve većim udjelom neurodivergentnih učenika u učionicama, pitanje utjecaja glazbe više nije luksuzna tema za akademske rasprave koliko postaje praktičnim i društveno relevantnim faktorom svakodnevice. Ako određeni glazbeni stilovi mogu poboljšati sposobnost fokusiranja, stimulirati divergentno mišljenje ili čak smanjiti razinu stresa kod učenika, tada razumijevanje tih mehanizama prelazi iz domene teorije u područje potencijalnih obrazovnih intervencija.

Polazeći upravo iz te pretpostavke kako različiti glazbeni žanrovi sa svojim ritmičkim strukturama, harmonijskim obrascima, energetskim intenzitetom i emo profilima mogu djelovati kao alati za moduliranje kognitivnih procesa. No, umjesto simplificiranog i clickbaitovski prenaglašenog pristupa po kojem „klasična glazba povećava inteligenciju”, cilj je ponuditi široku i nijansiranu sliku te povući paralele od fizioloških i neuroloških reakcija izazvanih glazbom, preko psiholoških i socioloških uvjetovanja pa sve do stvarnih rezultata koje bilježe recentne empirijske studije u školama i sveučilištima. Posebna se pažnja posvećuje i specifičnim populacijama poput učenika s ADHD-om, učenika uključenih u STEM područja, kao i onima koji kroz glazbu razvijaju višejezične kompetencije. Slično kako osvjetljenje i mikroklima učionice utječu na učenje, tako i glazba oblikuje radni kontekst. Znanost nam pritom daje jasne smjernice za kvalitetnu i učinkovitu komunikaciju glazbe. Pritom se savjetuje izbjegavati vokalnu konkurenciju prilikom konzumiranja glazbe s pjevanjem kad želimo verbalnu preciznost, koristiti „sretnu“, instrumentalnu glazbu za diverziju i stimulaciju ideja, primijeniti ritmični, energični sadržaj za fizičke ili motivacijske sekvence. Međutim, politički i kulturni elementi (što učenici ili slušatelji smatraju „prijatnim“ ili „sramotnim“) te komercijalne platforme koje danas filtriraju glazbu u učionici punoj slušalica stvaraju kompleksnu stvarnost u koju se znanost mora dodatno uroniti. Zbog toga je buduća istraživanja potrebno osmišljavati kao interdisciplinarna polja koja spajaju psihologiju, akustiku, pedagogiju i sociologiju glazbe.

ilustracija/Unsplash

Prateći recentna sociološka i medicinska istraživanja prema žanrovima, stilovima, vrstama i podvrstama istražili smo kako različiti žanrovi djeluju na mozak, tijelo i kogniciju slušatelja s naglaskom na pratnju EEG-a, hormonske reakcije, kardiovaskularne promjene, kognitivne parametre i najnovije empirijske nalaze.

1. Klasična instrumentalna glazba: neurofiziologija, EEG nalazi i hormonski učinci

Brojna EEG istraživanja potvrđuju da izlaganje baroknoj i klasičnoj glazbi povećava alfa valove (8 –12 Hz), povezane sa stanjem tihe usredotočenosti. Studije provedene u Hamburgu i Tokiju pokazale su da djeca i mladi koji uče uz glazbu Johanna Sebastiana Bacha bilježe bržu stabilizaciju srčanog ritma, a razine kortizola, primarnog hormona stresa padaju u prosjeku za 12 – 18 % nakon dvadesetak minuta slušanja. Klasična glazba, posebice skladbe s predvidljivim harmonijskim progresijama i ujednačenim tempom 60 – 80 BPM, aktivira dorzolateralni prefrontalni korteks, regiju povezanu s metakognicijom i održavanjem radne memorije. Zato se ovaj žanr često koristi u kognitivno-restorativnim programima, čak i u protokolima neurofeedback terapije.

2. Soundtrackovi i filmska glazba: regulacija emo stanja i kognitivno mapiranje

Filmska glazba strukturirana je da vodi emotivnu krivulju gledatelja, što u učionici ili radnom okruženju može biti prednost jer podiže dopaminsku reaktivnost i modulira emotivnu motivaciju. Soundtrackovi Hansa Zimmera i Maxa Richtera stimuliraju tzv. task engagement loop, osjećaj angažiranosti koji prati aktivnosti srednjeg intenziteta. EEG snimanja u skupinama studenata pokazuju da rad uz filmsku glazbu s minimalnom lirskom interferencijom potiče visoku razinu beta valova (spremnost i analitičko razmišljanje), ali samo ako se glazba ne mijenja prečesto i ne prelazi u ekstremnu dinamičku amplitudu.

3. Korijenski rock and roll: dopamin, ritam i motivacijska pobuđenost

Rock and roll u smislu zvuka kao produkta feedbacka i međuigre glasnije gitare, basa, bubnja, vokala aktivira sustav nagrade zahvaljujući kombinaciji ritmičke predvidljivosti i snažnih gitarskih rifova koji stimuliraju mezolimbičku putanju (posebno nucleus accumbens). Kod učenika i mladih koji teže hiperaktivnijim obrascima ponašanja, rock često povećava subjektivni osjećaj „flowa“, ali i razinu pobuđenosti, što može biti poticajno kod kreativnih zadataka, ali manje kod kompleksnih analitičkih. U nekim studijama, rock povećava galvanski odgovor kože čime ukazuje na pojačanu emotivnu reakciju. U stanju preopterećenosti, žanr može djelovati kontraproduktivno, a posebno kod radnih zadataka koji zahtijevaju tihe, repetitivne mentalne računske procese.

4. Alternativna i indie glazba: introspekcija, divergentno mišljenje i emocionalna modulacija

Alter indie izvođači često se odlikuju nepravilnim ritmičkim obrascima, suptilnim vokalima i atmosferičnim produkcijama, što dovodi do pojačane aktivacije default mode networka, sustava mozga zaduženog za introspekciju, asocijativno razmišljanje i kreiranje mentalnih slika. Zato se zvuk alter indie bendova često veže uz divergentno mišljenje i sposobnost generiranja većeg broja originalnih ideja. U fokus grupama kreativnih industrija studenti navode da im indie omogućuje „mentalno plutanje“, što se pokazalo korisnim kod pisanja eseja, generiranja koncepata, vizualnih zadataka i sličnih radnji, dok je manje učinkovit za strogo strukturirane kognitivne zadatke.

5. Elektronička i plesna glazba: sinkronizacija ritma i poboljšanje motoričke kognicije

Elektronička glazba s BPM-om od 120 do 140 ima dokazanu sposobnost stabiliziranja motoričkog korteksa i sinkronizacije unutarnjeg ritma tijela, čiji se učinak naziva entrainment, a reflektira se kao pomoć u tipkanju, kodiranju, manualnim zadacima, radu koji zahtijeva motoričku ritmičnost. No visoki BPM može povećati razinu noradrenalina, što dovodi do povišene anksioznosti kod osjetljivijih skupina. Najbolje rezultate pokazuje umjerena, repetitivna elektronika bez vokala.

6. Heavy metal: katarza, smanjenje bijesa i regulacija emo konflikata

Suprotno mitovima, metal ne povećava agresiju kod mladih. Studije iz Australije i Finske pokazuju da slušanje metala smanjuje interpersonalni stres i omogućuje ventilaciju negativnih emocija. Metal aktivira amigdalu, ali u kontroliranom okruženju potiče emotivnu rezoluciju, što dovodi do pada kortizola i stabilizacije raspoloženja. Na kognitivnoj razini metal može ojačati fokus kod zadataka visoke stimulacije npr. sportskih, tehničkih, game development i 3D modeliranja, ali ako ga se konzumira predugo i preglasno, kao uostalom i sve druge glazbene stilove, može ometati verbalno učenje i čitanje.

7. Rap, trap i suvremeni hibridni žanrovi: jezična obrada, ritmička stimulacija i identitetska dinamika

Rap i trap intenzivno aktiviraju Broca i Wernicke regije, čime se potiče jezičnu fluidnost, ali istovremeno mogu ometati verbalnu memoriju zbog gustog liričkog sadržaja. Međutim, studije iz 2023. pokazuju kako učenici koji slušaju rap prije pisanja eseja imaju povećanu razinu samopouzdanja, što pozitivno utječe na kreativnu produkciju. Trap s naglaskom na 808 basovima i repetitivnim hookovima može potaknuti stanje „dopaminske izmaglice/haze“, kratkotrajni osjećaj energetskog naleta bez dugotrajne kognitivne koristi.

8. World music i etno: interkulturalni učinci, smirivanje i senzorna ravnoteža

World music/etno glazba sa zapadnjacima egzotičnim instrumentarijem poput sitara, duduka, kanuna ili afričkih bubnjeva inducira parasimpatički odgovor, što dovodi do pada srčanog ritma i mišićne napetosti. Žanr je pogodan je za učenje jezika, meditaciju i zadatke koji zahtijevaju emotivnu stabilnost. U pedagoškom kontekstu, world music pomaže u razvoju interkulturalne kompetencije, što je potvrđeno u nekoliko europskih istraživanja o školama s multikulturalnom populacijom.

9. Punk: anarhija ritma, psihosocijalno osnaživanje i kognitivna destabilizacija

Punk furija (ne miješati uz trenutno metastazirani amalgam MTV pop punka) povećava beta-gama aktivaciju i adrenalinsku reaktivnost, što kod nekih učenika potiče osjećaj oslobođenja i smanjenje socijalnog pritiska, no zbog brzog tempa i naglih dinamičkih skokova punk značajno narušava zadatke koji zahtijevaju stabilan fokus. Sociološki gledano, punk stvara prostor za kritičko mišljenje, ali kognitivno može biti prezahtjevan za multitasking.

10. Country & western: narativno učenje i emo stabilizacija

Country je strukturiran oko linearnih narativa i jednostavnih harmonijskih obrazaca koji potiču kognitivno mapiranje, što je korisno posebno u jezičnom učenju, kreativnom pisanju i strukturiranju priča. Uz to, country u nižim BPM-ovima snižava broj otkucaja srca i potiče emotivnu regrupaciju slušatelja kultiviranih prema datom stilu glazbe.

11. Blues: emo rezonanca i empatijska modulacija

Blues aktivira sustave povezane s tugom i katarzom, što dovodi do emotivne regulacije i blokira stresne ruminacije. EEG studije pokazuju kako blues povećava theta valove (4 – 7 Hz) povezane s dubokom introspekcijom, što je dobro za duge, spore zadatke, ali ne i za brze kognitivne operacije.

12. Jazz: improvizacija, neuroplastičnost i visoka kognitivna kompleksnost

Jazz potiče neuroplastičnost zbog svoje strukturalne nepredvidljivosti, a jednako tome stimulira i reflektira slične radnje u životu, s obzirom na refleksiju i sadržaj glazbe kao takve. Interakcija improvizacijskih elemenata aktivira široku mrežu frontalnih područja, čime se povećava kreativna fleksibilnost. Studenti su najčešće koristili jazz za vizualne umjetnosti, arhitekturu i pisanje, dok ga matematički i informatički zadaci slabije podnose.

13. Funk: ritmički fokus i somatosenzorna stimulacija

Funk s naglašenom bas linijom i sinkopiranim bubanj ritmovima optimizira kognitivnu budnost i motoričku koordinaciju, čime u teoriji savršeno drži ravnotežu između energije i ujednačenosti, stoga je čest izbor u co-working prostorima jer istovremeno potiče dopaminski sustav te ne preopterećuje kortikalnu obradu slušnih informacija.

14. Soul: emo toplina, empatijska aktivacija i harmonijska stabilizacija

Soul inducira emotivnu toplinu i osjećaj sigurnosti, aktivira oksitocinsku modulaciju i pogoduje zadacima gdje je važan emotivni angažman, rad s ljudima, pedagoški rad i socijalna komunikacija. Soul je dobar za duga, stabilna učenja i timski rad.

Sinteza dosadašnjih spoznaja u području psihologije glazbe, kognitivnih znanosti, neurofiziologije i pedagogije potvrđuje da utjecaj glazbe na slušateljsku, učeničku i studentsku izvedbu nije linearan, univerzalan niti jednoznačan. Istraživanja učinka glazbe ukazuju na tri temeljna mehanizma djelovanja: a) afektivnu modulaciju, b) kognitivnu facilitaciju ili interferenciju te c) neurofiziološku regulaciju pažnje i pobuđenosti. Provedeni pregledi žanrova pokazuju da se svaki od njih naslanja na različite kombinacije odnosnih mehanizama, čime se objašnjavaju ponekad proturječni rezultati istraživanja.

1. a) Afektivna modulacija kao dominantni regulator performansi

Većina analiziranih glazbenih stilova, od klasične do soula i funka, djeluje prvenstveno kroz emotivno usmjeravanje slušatelja i/ili učenika. Snižavanje razine kortizola, stabilizacija autonomnog živčanog sustava i poticanje dopaminskog nagrađivanja čine glazbu regulatorom raspoloženja i psihološke dostupnosti za učenje. U tom smislu, glazba služi kao eksogeni korektor emotivne spremnosti, posebno kod učenika s poteškoćama u motivaciji, anksioznosti ili preopterećenju akademskim zahtjevima.

1. b) Kognitivna interferencija kroz granice glazbene facilitacije

Iako određene vrste glazbe, osobito instrumentalna, mogu poboljšati radnu memoriju i prostorno-vremensku obradu, nalazi sustavno potvrđuju da glazba s tekstom, izraženim ritmičkim kontrastima ili visokom gustoćom informacija može interferirati s semantičkim procesiranjem. To se odnosi posebno na rap, punk, heavy metal i dio indie produkcije. Rezultati metaanaliza ukazuju da glazba najintenzivnije pomaže kod niskokompleksnih zadataka, dok kod visokokognitivnih zadataka njezina učinkovitost opada ili postaje negativna. Ključni je zaključak da glazba nije opće poboljšanje kognicije, nego situacijski moderator koji može i olakšati i ometati učenje.

1. c) Neurofiziološki mehanizmi potvrđuju važnost sinkronizacije

EEG i fMRI istraživanja potvrđuju da pojedini žanrovi induciraju karakteristične obrasce neuralne aktivnosti. Klasična glazba i filmski soundtrackovi aktiviraju θ i α valove povezane s fokusiranom relaksacijom, dok brže forme EDM-a i funka potiču β aktivnost koja se podudara s povećanom vigilancijom. Heavy metal i punk stvaraju širok spektar pobuđenosti, od inhibicije amigdale (kod naviknutih slušatelja) do pojačanog stresa (kod nenaviknutih). Obrasci ukazuju na to da je učinak glazbe uvjetovan neurofiziološkom kompatibilnošću slušatelja/učenika s auditivnim stimulansom, dakle, glazba djeluje optimizirajuće samo kad je ritmički, tonalno i emotivno kongruentna individualnim potrebama u datom trenutku.

Individualne razlike nadmašuju žanrovske kategorije

Rezultati istraživanja u populacijama učenika s ADHD-om, autizmom, visokim kreativnim kapacitetom ili specifičnim stilovima učenja govore u prilog jednoj snažnoj tvrdnji: individualne preferencije predviđaju učinak glazbe bolje od pripadnosti žanru. Dok će monotonija klasične glazbe kod nekih učenika poticati duboki fokus, kod ADHD populacije veći benefit donosi snažan ritmički stimulus. Time se pokazuje da glazba u obrazovnom okruženju zahtijeva personalizirani pristup, a ne generičke preporuke.

Pedagoške implikacije potvrđuju glazbu kao adaptivni alat, ne pozadinski ukras

S obzirom na nalaze, glazba u učionicama i prostorima za učenje može biti iznimno koristan alat pod uvjetom da se koristi selektivno, ciljano i adaptivno. Umjesto da bude stalna pozadinska buka, glazba bi trebala funkcionirati kao intervencijska tehnologija i uključuje se ako postoje emotivne ili motivacijske prepreke, koristi se instrumentalno kod kognitivno poticajnih zadataka, a izbjegava kod aktivnosti koje zahtijevaju visoku razinu verbalne elaboracije. Pedagogija bi trebala prihvatiti multidisciplinarni pristup u kojem učitelji, psiholozi i učenici zajedno definiraju optimalne auditivne uvjete za rad.

Granice postojećih spoznaja i potreba za novom paradigmom istraživanja

Unatoč velikom broju studija, područje još uvijek pati od heterogenih metodologija, malih uzoraka i prevelikog oslanjanja na samoprocjene učenika. Nedostaje longitudinalnih studija koje bi pokazale kako glazba dugoročno oblikuje radne navike, motivaciju i mentalno zdravlje učenika. Nadalje, većina istraživanja ignorira kulturni kontekst i socioekonomske uvjete u kojima se glazbene preferencije formiraju, što je posebno važno u multikulturnim obrazovnim sustavima. Sveobuhvatna analiza pokazuje da glazba može poslužiti kao multiplikator slušateljske učinkovitosti, ali samo pod uvjetom da se njezin utjecaj razumije kao dinamička interakcija između žanra, zadatka i individualnih neurokognitivnih karakteristika. Ne postoji univerzalno „najbolji” glazbeni žanr za učenje, ali postoje optimalne kombinacije za različite vrste učenika i različite vrste zadataka. Stoga je najnapredniji obrazovni pristup onaj koji glazbu tretira kao precizno doziranu kognitivnu i afektivnu intervenciju, a ne kao dekorativni akustični element.

Literatura:

Lesiuk, T. (2005). The effect of music listening on work performance

Souza, A. S. i sur. (2023). Should We Turn off the Music? Music with Lyrics Interferes with Cognitive Tasks

Ritter, S. M., & sur. (2017). Listening to happy music facilitates divergent thinking. PLoS ONE

Pietschnig, J. (2010). Mozart effect–Shmozart effect: A meta-analysis

Sun, Y. i sur. (2024). Impact of background music on reading comprehension. Frontiers in Psychology

Lin, H. M. i sur. (2023). The effect of musical tempo on physiological responses and performance

Ito, E. i sur. (2022). The Effect of Music-Based Interventions on Cognitive Domains: Systematic Review and Meta-analysis