Zadnji CD koji smo kupili: 25 godina Gibonnijevog Mirakula

Album Mirakul ovog listopada slavi svoj 25. rođendan

„Mirakul je rađen dvije i pol godine, a to je očito mnogo vremena. Ljudi se mijenjaju, neke izvorne ideje dobiju neočekivane nadogradnje, nešto što ti se nekad čini genijalnim postane glupost, a nešto sasvim ‘nevažno’ pretvori se u liniju vodilju projekta… U svakom slučaju, Mirakul je odraz svega onoga što sam ja, ali i ljudi koji su ga sa mnom radili. On je pravi odraz naših raspoloženja, pa i naših dnevnih bioritmova”, izjavio je početkom listopada 2001. godine Gibonni u intervjuu našem Zlatku Gallu u Slobodnoj Dalmaciji. 

Tad 33-godišnji splitski kantautor u tom trenutku iza sebe ima već pet (!) objavljenih albuma, a s posljednjim, Judi, zviri i beštimje iz 1999., odlučno je zakoračio na teren „s velikima“. Nazad se više nije moglo, stoga su, uoči snimanja i objave novog izdanja, Gibo i njegov tim odlučili zaigrati na sve ili ništa. 

Hrvatska, pak, na krilima trećesiječanjskih promjena 2000., započinje svoje približavanje Zapadu na svim poljima pa i onom glazbenom: klinci stasali devedesetih sad su u naponu kreativnosti, ušiju otvorenih za utjecaje svojih inozemnih kolega i aktualnih produkcijskih trendova. Veliku ulogu pritom ima tadašnji menadžer Ozren Kanceljak, uz mladu ekipu okupljenu oko Dallas Recordsa, a producent Nikša Bratoš postao je i ostao nezamjenjivi Gibonnijev suputnik sve do današnjih dana: „Volim raditi s Nikšom jer se na kraju u studiju složimo oko toga da se čuje radost ako je radost, da se čuje sjeta ako je sjeta, melankolija, nostalgija, da se čuje to što jest. Kad bi on odustao od mene, ne znam kako bih opet mogao naći takvog. Ne vjerujem da je tajna u miks pultu nego u srcu“, objasnio je Gibonni.

Gibonni i Nikša Bratoš, 2000. godine

Značajan iskorak novog projekta bio je angažman velikih session imena poput bubnjara Manua Katchea i basista Pina Palladina – prvi kontakt ostvaren je na Stingovom koncertu u Puli kad je Manu u parkiranom automobilu preslušavao demo snimke pjesama i odlučio dati svoj obol novom albumu.
Basist Palladino tad je završavao svoja snimanja s Ericom Claptonom i Eltonom Johnom, a nakon snimanja ga je čekala turneja s ponovno okupljenima Simonom & Garfunkelom. Inozemnoj gostujućoj postavi pridružili su se Talijan Gaetano Curreri, Afrikanac Geoffrey Oryema (preminuo 2018.), zatim već ustaljeni kreativni suradnik Vlatko Stefanovski i američki gospel zbor Ark Of Safety Christian Church. Domaće snage već su dobro poznata imena iz Gibine orbite, od Putokaza i klape Cambi preko niza producenata i snimatelja poput Bratoša, Tomislava Mrduljaša, Muca Softića, Janeza Križaja i Gorana Martinca do glazbenika poput Marka Ramljaka, Damira Šomena, Marka Reljanovića, Svena Buića, Fedora Boića i drugih.

Izbornik glazbene reprezentacije

„Na neki način, u ovom slučaju posao producenta bio je sličan izborničkom poslu nogometne reprezentacije – kad imaš pet centarfora, a samo jedan može nastupiti. U pojedinim pjesmama bilo je tri-četiri vrste i verzija instrumenata koji su svirali jedan te isti solo. Svakoga se moglo mirne duše pustiti u pjesmu, ali mjesta je bilo samo za jednog“, ispričao je tad Bratoš, dok je Gibonni slikovito objasnio: „Nikad ne možeš predvidjeti utjecaj ljudi s kojima stvaraš album. U mojem slučaju, o mene su se očešali neki veliki autoriteti i svi oni nešto daju. Ne samo kao vrhunski muzičari nego i kao sjajni tipovi koji te – a da nisi toga ni svjestan – potaknu da stvari možda na tren pogledaš drukčije. Čuj, to ti je kao da snimaš film uz sjajnog scenarista poput Nikše Bratoša, odličnog producenta kakav je Ozren Kanceljak i s gomilom briljantnih glumaca. Ako sam ja u tom rasporedu trebao biti režiser, morao bih biti prava budala da od tih sjajnih suradnika ne usvojim odlične ideje i ne prepoznam njihove izvorne umjetničke kreacije.“

No, period nastanka pjesama za album obilježen je tegobama i neizvjesnošću: „Prije nego što sam snimio album Mirakul, počeo sam gubiti vid na lijevom oku i nisam znao kako će to završiti jer liječnici nisu mogli postaviti dijagnozu. Mirakul je nastao s idejom da bi ovo mogao biti moj oproštajni album. Iza njega nije bilo ničega, samo tama, pa zvuči mračno. Nije nastao s idejom što će doći poslije njega ni na koji način, jer u to vrijeme nisam znao što će se dogoditi s mojim vidom pa se nisam zamarao očekivanjima“, otkrio je Gibonni. „Među prvima su nastale, otprilike u isto vrijeme, ‘Mirakul’, ‘Oprosti’, ‘Kao časna riječ’, ali su i neke druge pjesme, kao što je ‘Forca’, kuhale u meni godinama i čekale.“

U potpunoj suprotnosti s raskošnom produkcijskom i zvučnom slikom, Mirakul započinje neočekivano sramežljivo: decentne perkusije i prebiranje na akustičnoj gitari otvaraju pjesmu “Oprosti” koja se rastvara tek na refrenu, uz svesrdnu podršku gospel zbora i gitara Vlatka Stefanovskog. No ono zbog čega je pjesma (zajedno s ostalima s albuma) rezonirala sa slušateljima su stihovi u kojima se autor iz eksterijera (“Miss Croatije”, “Ne znam plesat”…) konačno u potpunosti seli u interijer, doslovno i preneseno. 

Situacije iz spavaće sobe

U brojnim intervjuima, Gibonni je u šali prepričavao susrete s prodavačicama na pazaru koje su, slušajući njegove pjesme, često izražavale zabrinutost stanjem unutar bračne zajednice Stipišić, no inspiracija za pjesme, objašnjava, dolazi s različitih adresa: “Uzmem pet sekundi ili pet minuta nekog odnosa i od toga napravim pjesmu. Ja volim pjesme trenutka, takve su ‘Činim pravu stvar’ i ‘Oprosti’, to uopće nisu pjesme s tužnim krajem. Dvoje ljudi se vole, gospođa nekad ide leć’ bez laku noć i od toga napraviš pjesmu. Ujutro se probudite, skuha se kava i opet ste u najboljim odnosima. To su trenuci koje volim izvući i od njih napraviti pjesmu.“

“Libar”, “Ne odustajem”, “Tajna vještina”, sličice su emocionalnih odnosa za koje se Gibonni specijalizirao te ih uspješno kadrira i danas: „Istina je da je u mojem fokusu uvijek Dvoje, par koji se međusobno promatra očima boljim od stvarnosti. Mnogo mojih pjesama govori o različitim oblicima ucjenjivanja partnera, ucjenjivanja kojemu je korijen u svijesti da je on dobrim dijelom ovisan o tebi, baš kao i ti o njemu. U tom odnosu ima i mnogo ljepote, o kojoj ja pokušavam pjevati. Postoje situacije u ljubavnoj vezi kad je jedno od to Dvoje toliko slabo da mu nitko ne bi zamjerio ako odustane i ode, ali ipak ustraje i ne predaje se, ne odustaje. Zašto? To ti je meni misterij veći i od piramida.“

“Mirakul je bio objavljen u zlatnom vremenu”, Gibonni

„Ljubav je moja česta tema“, pojašnjava Gibonni. „Kad si sretan na tom terenu, onda su ti te pjesme banalne. Obično ih najbolje razumiješ kad nije sve OK. Kad mi netko sudi takve pjesme, obično znam kakva mu je situacija u spavaćoj sobi.“

A strana albuma, uvjetno rečeno, Gibin je tour de force o čemu, u konačnici, i danas svjedoče brojke na Spotifyju: “Libar” je, primjerice, daleko najuspješnija, s preko 10,7 milijuna streamova.
No B strana puna je skrivenih favorita po kojima se prepoznaju pravi fanovi, “Brodolomci”. “Za ljubav izgorit” obojana je keltskim motivima, “Kao časna riječ” kasnonoćni je unutarnji monolog i neka daleka rođakinja Stingovih albumskih pjesama devedesetih, a “Svi moji punti kad se zbroje” je ozbiljan tekst s latino premazom. Nijedna od ovih pjesama nije predstavljena kao singl, iako ni po čemu ne zaostaju za odabranima s početka albuma. No, Gibo i njegovi suradnici bez greške su nanjušili prave pjesme za diskografsku ofenzivu: „Na kraju sam imao najviše uspjeha sa skladbama kao što je ‘Mirakul’, koja je dvojezična. S takvom pjesmom možeš pred bilo koju publiku, pjevaš na svojemu jeziku, refren na engleskom i svima je jasno.“

Strpljenje diskografa i fanova

Album Mirakul bio je, donekle, labuđi pjev domaće diskografije. Najavni singl “Oprosti” pompozno je objavljen u lipnju, četiri mjeseca prije izlaska albuma te ponuđen kao download na stranicama HT-a. Uoči objave, diskografska kuća okupila je domaće glazbene kritičare na ekskluzivnom preslušavanju albuma, uz kraljevski tretman i nimalo skromnu ponudu vrhunskih žestokih pića i delicija. Radijska promocija odrađena je „pješke“, uz osobni obilazak većine postaja, čak i nerijetka meet & greet događanja s fanovima. U današnjim vremenima labavih slanja newslettera na radijske urednike i medije te nemogućnosti (i nestrpljenja) fokusiranja diskografa na jedan projekt, s nostalgijom se prisjećamo old school, zaboravljene vještine promocije pjesama i albuma.

No, ruku na srce, danas je još veća rijetkost kakav veliki sponzor koji će financijski i marketinški stati iza objave albuma i prateće turneje nekog glazbenika. Brza internetska veza (koju je, zanimljivo, najavio Gibonni svojim HT ISDN koncertom) i CD pržilice upravo su tih dana započeli metastazirati po klasičnoj diskografiji i glazbenom poslovanju kakvog smo poznavali. Nešto kasnije, prilikom objave albuma Toleranca, Gibonni se osvrnuo na nova pravila igre: „Album Mirakul bio je moj najveći uspjeh, a Toleranca ga, po svim parametrima koji pokazuju interes publike i medija, nadmašuje za dobrih 30 posto. Po svemu, osim po prodaji CD-a koja je osjetno manja. I to zahvaljujući naraštaju moje kćeri, koji snimljeni album percipira tek kao oglasnu ploču na kojoj piše: ‘Poslušajte besplatno pa, ako vam se svidi, dođite na koncert i platite kartu.’“

Mnogima je, dakle, upravo Mirakul bio jedan od posljednjih albuma na CD-u. Tih stotinu i kusur uloženih kuna u primjerak albuma gotovo je zahtijevalo potpunu predanost pjesama, bez distrakcija, i to po više puta. Nakon što je glazba postala dostupnija i besplatnija, promijenili su se i „ugovorni odnosi“ između umjetnika i slušatelja čija su pažnja i vrijeme bili sve skromniji.
„Mirakul je bio objavljen u zlatnom vremenu. Prije pametnog telefona, dok su telefoni bili samo mobilni, ali nisu još postali pametni. Svi smo imali više strpljenja za otkriti osmu ili devetu pjesmu s albuma“, opisuje Gibonni.

Eto, stoga, prigode da Mirakulu i njegovoj „osmoj ili devetoj pjesmi“, za njihov 25. rođendan, danas, u 2026. opet poklonite malo svog vremena i strpljenja. Te, kako bi rekao jedan poznati splitski kantautor, zaboravljene, tajne vještine…