Zagrebačka filharmonija: Otkazivanje i(li) solidarnost
„Otkazivanje Čajkovskog“ bila je u petak glavna tema naše glazbene zajednice, ali – zahvaljujući medijima – i velikog broja drugih pripadnika javnosti kojima Zagrebačka filharmonija možda nikada ni ne bi bila temom da se nisu pridružili javnom linču ovog orkestra.
Iz bombastičnih naslova brojnih portala (uključujući i nekada relevantne ‘pametne’ portale koji su se danas velikim dijelom svoga sadržaja sveli na senzacionalizam) dalo se zaključiti da je Filharmonija protjerala Čajkovskog s koncertnog programa što se te večeri održao u dvorani Lisinski, uz insinuaciju da je orkestar, kako bi iskazao svoju solidarnost s Ukrajinom, odlučio ne svirati ovoga ruskog skladatelja.
Uslijedili su bezbrojni shareovi tih kopipejstanih članaka (koji u se proširili i u međunarodni medijski prostor), kao i samog facebook posta Filharmonije o promjeni koncerta, a pod njima i salve sablažnjavanja i komentara, ponajviše uvreda orkestru, upravi, šefu dirigentu, mnogo rugalačkog ‘podučavanja’ da Čajkovski nije Rus, već potječe iz ukrajinske obitelji, gadljivih insinuacija o sudbini ruskih glazbenika u zagrebačkom orkestru i mnogo mnogo drugih neukusnih dosjetki koje su se nezaustavljivo gomilale u nekoj ružnoj naslađivačkoj atmosferi.
No, razmotrimo li detaljnije što se ustvari dogodilo ovoga petka u Zagrebačkoj filharmoniji, mislim da postaje jasno da Filharmonija nije Čajkovskog ‘uzela na pik’ zato što je Rus (što uostalom nije točno, iako svakako pripada i ruskome kulturnom nasljeđu), niti je imala namjeru zabraniti djelovanje ili izvođenje bilo kojega ruskog umjetnika. Ono što su, nespretno, pokušali učiniti bilo je iskoristiti tu koncertnu večer da se javno solidariziraju s Ukrajinom.
Možemo raspravljati o tome je li to populistički čin ili nije (osobno mi je javna gesta jednog orkestra mnogo sadržajnija od brojnih ukrajinskih zastavica koje su osvanule na profilima na društvenim mrežama ili, recimo nošenja, ‘ukrajinskih frizura’ u javnom prostoru), je li ga trebalo drukčije i promišljenije izvesti, no pažljivom čitatelju (a sudeći po reakcijama na društvenim mrežama i slušateljima koji su te večeri bili u dvorani) postaje jasno da je cilj Filharmonijina postupka bio ‘ozbiljnijim’ ili ‘dramatičnijim’ programom na neki način obilježiti trenutak, ‘prepoznati’ teror koji se odvija u Ukrajini, barem simbolički pokazati da i oni, kao umjetnici, pružaju otpor ruskoj agresiji kojoj svjedočimo. Što je legitimno, posebice s obzirom na to da je u orkestru nekoliko ukrajinskih glazbenika, uključujući koncertnog majstora, maestra Oresta Shourgota, ali i da je i solist te večeri bio glazbenik ukrajinskih korijena, violinist Roman Simović.
Ne, ovo nije primjer ‘kulture otkazivanja’; ne, Filharmonija nije željela ‘ukinuti’ Čajkovskog niti zabraniti izvođenje ruskih ili bilo kojih drugih skladatelja povijesti i sadašnjosti. Uostalom, Čajkovski je ostao na programu, što su nam zatajili medijski naslovi – Simović i Filharmonija su, sudeći ponovno po reakcijama publike, Čajkovskijev slavni Koncert za violinu i orkestar u D-duru izveli snažno i s uvjerenjem.
Zagrebačka filharmonija i Roman Simović / Foto: Josip Regović/PIXSELL
Središnja točka programa – Violinski koncert je, dakle, ostao na repertoaru, to je imalo najviše smisla i s obzirom na prisustvo gostujućeg umjetnika i uložen zajednički rad s orkestrom, a Filharmonija je ostatak programa pokušala učiniti ‘prigodnijim’. U njihovu odabiru novih skladbi ne vidim ništa sporno, dapače, izbor je bio i očekivan (oni koji su prozivali orkestar jer nisu na program uvrstili npr. neko djelo ukrajinskog skladatelja jednostavno ne razumiju zahtjeve orkestralne pripreme nekog djela koje nije na stalnom repertoaru).
Koncert je, umjesto razigranim, šarenim i plesnim Čajkovskijevim Talijanskim capricciom otvoren Barberovim Adagiom – vrlo rado slušanom i izvođenom skladbom potresne ljepote koja u sebi nosi iskaz tihe i dostojanstvene patnje čije rane istovremeno zacjeljuje i tješi rastvaranjem svoga tematskog materijala i topline gudačkoga zvuka.
Četvrtu simfoniju Čajkovskog zamijenili su drugim stavkom, Allegrettom, iz Sedme simfonije Ludwiga van Beethovena, stavkom ispunjenim dramatičnošću, zvučnim gradacijama i prijetećim pokretom melankoličnog marša.
Na kraju – nenajavljen prije koncerta – kao Runtzow doprinos davanju smisla ovom programu, dvoranom je odjeknuo gudački aranžman europske himne iz Beethovenove Devete simfonije, simbolički pozivajući na jedinstvo cijele Europe.
Svoju je izvedbu Beethovenove Devete ukrajinskome narodu posvetio i slavni Riccardo Muti, ravnajući Čikaškim simfonijskim orkestrom 24. veljače:
Brojni glazbenici i glazbene institucije diljem svijeta na različite su načine iskazali svoju podršku Ukrajini tijekom posljednjih nekoliko dana. I dok neki idu u smjeru „razračunavanja“ s umjetnicima koji nisu javno osudili Putina i njegovu politiku (što uključuje neka od najvećih imena današnjice, kao što su Valerij Gergijev ili Anna Netrebko), drugi upravo u posvećenom izvođenju glazbe, sve glazbe – pa i one ruske – pokušavaju naći put za održavanje zajedništva i ljudskosti, kroz glazbu kao univerzalan jezik čovječanstva.
View this post on Instagram
Ono što je više problematično od same izmjene Filharmonijina programa (na koju svaki orkestar zadržava pravo) jest način na koji je ona iskomunicirana te dalje prenesena. Zagrebačka filharmonija prilično je nezgrapno i šturo prezentirala svoje namjere, a još se lošije nosila s negativnim reakcijama.
Kaos kojem smo svjedočili u internetskom prostoru nastao je u sprezi Filharmonijinog lošeg PR-a i community menadžmenta, clickbaita žednih i površnih medija te ‘čitatelja’ (navodnici nisu slučajni) koji svoju žeđ za informiranjem ne utažuju dalje od bombastičnih naslova koji im se serviraju dok palcem scrollaju zaslonima svojih mobilnih telefona, spremni da se iz svojih udobnih kauča pridruže udruženom napadu na prikladnu metu.
Nakon nekoliko nespretnih uređivanja izvorne objave na Facebooku, drugu je pogrešku Filharmonija učinila odgovorom na prve negativne reakcije. Saznajemo tako da su „vesela [?!] djela P. I. Čajkovskog“ zamijenili „komornijim [?!] skladbama, u znak solidarnosti s Ukrajinom.“ Za kraj su nas i podučili kako je to „uobičajena praksa u svijetu u takvim situacijama“. Na stranu glazbena nepismenost osobe koja je ovu objavu sastavljala i koja ne zna da u glazbenom leksiku „komorna glazba“ znači nešto posve drugo od onoga što je autor/ica željela reći, ali zar nam Filharmonija doista želi poručiti da je Četvrta simfonija Čajkovskog – vesela?
Posve neprimjerena i nepripremljena komunikacija Filharmonije pokrenula je sinoćnju buru, to je činjenica. No, posve je zastrašujuć nekritički stav naše javnosti, prihvaćanje bombastičnih naslova kao neupitne istine i spremnost na prenošenje uz dodatno potpaljivanje već izražene napetosti.
U sinoćnjem slučaju to je bilo relativno benigno i bez većih posljedica, ali treba biti lekcija svima koji progovaramo u javnom prostoru.
Budimo odgovorni i ne dajmo prostor poticanju mržnje.
