03
svi
2022
Priče

Znamo li tko je napisao hrvatsku himnu?

himna Runjanin Znamo li tko je napisao hrvatsku himnu?

share

Himna je pjesma u slavu i počast nekog naroda, države pokreta ili organizacije, a od devetnaestog stoljeća ustalila se praksa uvođenja državne himne.

U Hrvatskoj se pjevanje nacionalne himne počelo prakticirati tijekom narodnoga preporoda pjevanjem budnica, a u to doba posebnu je popularnost imala Livadićeva Još Horvatska nij’ propala, skladana na tekst Ljudevita Gaja, a prvi puta izvedena 1835. godine. Te godine je u hrvatskim novinama Danicza Horvatska Antun Mihanović objavio i tekst pjesme Horvatska domovina.

Dijelovi te pjesme, u ponešto izmijenjenom obliku, danas su poznati kao Lijepa naša domovino, odnosno, hrvatska državna himna. Pjesma je uglazbljena desetak godina nakon objave teksta te je u sljedećim desetljećima stjecala sve veću popularnost i počela se doživljavati kao nacionalna himna. Službeni status himne ova pjesma dobiva, međutim, tek u Ustavu SR Hrvatske iz 1974., a Ustav Republike Hrvatske iz 1990. također je potvrđuje kao državnu himnu.

Ovi podaci danas se uče od osnovne škole i predstavljaju dio opće nacionalne kulture, a pojavljuju se i kao pitanje na općem dijelu državnog stručnog ispita, zajedno s podatkom da je himnu uglazbio vojni časnik i glazbeni amater Josip Runjanin. Stoga je videoreportaža novinskog portala index.hr – u kojoj se istražuje koliko hrvatski saborski zastupnici (ne)poznaju taj dio opće nacionalne kulture – poprilično snažno odjeknula u javnosti.

No, pravo pitanje je jesu li odgovori naših političara, zapravo (vjerojatno sasvim slučajno!) čak i točniji negoli odgovori prosječnog učenika trećeg razreda osnovne škole koji bi ‘na prvu’ ispalio da je hrvatsku himnu napisao Antun Mihanović, a uglazbio Josip Runjanin.

Niti je baš sasvim sigurno da je Runjanin uglazbio hrvatsku himnu, niti je baš sasvim sigurno da je ta melodija originalna.

U stručnoj je javnosti poznato da se Runjaninovo autorstvo melodije himne osporavalo u nekoliko navrata i da konsenzus oko toga nije postignut, kao i da se još i Kuhač (prvi hrvatski muzikolog, kako mu se često tepa u literaturi) davne 1893. godine u svojoj knjizi Ilirski glazbenici posebno propitivao i osporavao tezu da je navodna Runjaninova melodija hrvatske himne zapravo plagijat. Dakle, niti je baš sasvim sigurno da je Runjanin uglazbio hrvatsku himnu, niti je baš sasvim sigurno da je ta melodija originalna.

Ono što je, međutim, sasvim sigurno jest da se Runjanin zapravo nije zvao Josip. Kuhač u svojim Ilirskim glazbenicima navodi da je rođen „od pravoslavnih roditelja“, no ne navodi njegovo krsno ime Josif.

Spomen ploča na palači Brodske imovne općine u Vinkovcima i Runjaninovoj rodnoj kući / Foto: Ana Popović

Za razliku od samog Kuhača, koji je svoje krsno ime i prezime Franz Koch pohrvatio u Franjo Kuhač, Runjanin to nikad nije učinio. U Kuhačevu obranu, sva imena koja se u navedenoj knjizi pojavljuju napisana su u pohrvaćenoj verziji, no danas nitko ne naziva Josepha Rougeta de l’Islea (autora Marseljeze) Josipom, kako je to napisao Kuhač, no Runjanin je u općoj javnosti poznat isključivo kao Josip, pa se tako čak i glazbena škola u njegovim rodnim Vinkovcima zove Glazbena škola Josipa Runjanina.

Autograf himne do danas nije pronađen

Ovaj mali detalj, koji upućuje na namjerno zatajivanje njegova pravoslavnog porijekla, zapravo predstavlja ometajući faktor za konstruktivnu raspravu oko njegova (navodnog?) autorstva himne, s obzirom da na kraju uvijek ostaje pitanje motiva tog propitivanja, odnosno, želi li se osporiti Runjaninovo autorstvo himne jer je bio pravoslavac, odnosno Srbin.

Autograf himne do današnjih dana nije pronađen, a u trenutku kad je pjesma postala popularna i kad je postalo važno ustanoviti njezina autora, svi akteri koji su sudjelovali u prvim izvedbama himne bili su pokojni, tako da se dokazi o autorstvu zapravo svode na usmenu predaju.

Vjerodostojnost takvih svjedočanstava odgovornost je istraživača, pa je tako današnji prihvaćeni narativ takav da vjerujemo Kuhačevu autoritetu i njegovoj procjeni, iako se (ne bez argumenata!) kao potencijalni autor ove melodije spominje i Josip Wendl, kapelnik pukovnije u Glini u kojoj je služio i Runjanin.

…u domoljubnom zanosu ostvaren dovoljan kreativni poticaj za stvaranje kvalitetne pjesme…

Kuhač je vjerojatno bio upućen u to da postoji teza o tome da možda Runjanin i nije autor himne (kao argument se ističe činjenica da on, za razliku od Wendla, nije imao formalnu glazbenu naobrazbu), pa je u svojoj argumentaciji o Runjaninovu autorstvu himne hrabro usporedio nastanak Marseljeze s nastankom Lijepe naše, povukavši paralelu između Runjanina i Rougeta de l’Islea, koji je također bio vojni časnik i glazbeni amater, istaknuvši da su obojica u domoljubnom zanosu ostvarili dovoljan kreativni poticaj za stvaranje kvalitetne pjesme.

Je li opravdano isticati Runjaninovo autorstvo kao nepobitnu činjenicu?

Pri tome je, zapravo, težište teksta na drugom problemu, onom o potencijalnom plagiranju melodije. Stručnom analizom melodije ustanovio je da, iako se može pronaći sličnost s melodijom Donizettieve arije O sole piu ratto iz 3. čina opere Lucia di Lammermoor, „melodija naše hrvatske narodne himne nije prosti plagijat, već po strukturi svojoj čisto hrvatski napjev“.

Pitanje koje se postavlja u svjetlu ovih činjenica je sljedeće: je li etički opravdano isticati Runjaninovo autorstvo himne kao nepobitnu činjenicu, kako to čine autori osnovnoškolskih udžbenika? U Ustavu Republike Hrvatske ovaj je problem elegantno izbjegnut te se ondje navodi samo da je naša državna himna Lijepa naša domovino, bez spomena njezinih autora.

Potencijalno rješenje problema bilo bi i u malim ogradama oko tog podatka, pa tako, primjerice, Stanislav Tuksar u svojoj Kratkoj povijesti hrvatske glazbe napominje da je 1846. Runjanin navodno napisao melodiju hrvatske himne – i to je, zapravo, s obzirom na to da su naši izvori o tome praktički iscrpljeni, najtočniji podatak.

Dok se (ako se) ne pronađe autograf ove pjesme, jednostavno nema opravdanja u tome da se Josip (odnosno Josif) Runjanin navodi kao njezin evidentni autor.

Preporuka za daljnje čitanje svakako je knjiga muzikologa Andrije Tomašeka: „Lijepa naša“ : pripovijest o hrvatskoj himni. Zagreb: Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, 1990. Kao antitezu preporučujem i članak Igora Mrkalja: Josif Runjanin i “Lijepa naša”: činjenice i interpretacije. Tragovi : časopis za srpske i hrvatske teme, br. 3, 2020.

Za kraj, tu je i par zanimljivosti iz Večernjeg lista te Glasa Slavonije.

Moglo bi Vas zanimati