Promjenjivo, sa sunčanim razdobljima

Uvijek je osnovno pitanje tribina u prošlosti opatijskoj, pulskoj pa opet opatijskoj (nekad uz retorički uzdah) – „kakvo je (bilo) vrijeme?“. Jer, uza sve rasporede koncertnih, pred i post-koncertnih događanja, razgovora, panela, predavanja, pa i radionica, svim je sudionicima – i skladateljima, interpretima, muzikolozima i studentima, bilo gotovo obligatno prošetati, udahnuti svjež zrak, razgledati prirodu, upraviti oči novim obzorima. Dakako, i stvarno, doslovno, ali i metaforički. Jer, Tribina (ona s velikim T) je bivala mjesto na kojem će se izbrusiti ideje, provjeriti kriteriji, susresti kolege, otvoriti nova poglavlja, ili Apres une lecture de… zavrtjeti neki novi zvrk pokretački prema slutnji naprednog, ili reterirajući u sigurnu uvalu „osvojenih terena“ (kako bi rekao Stanko Horvat).

Osijek je već nekoliko godina domaćin zbivanjima Glazbene tribine koju organizira i osmišljava Hrvatsko društvo skladatelja, ponajprije nudeći sadržaje svojem članstvu, potom studentima umjetničkih akademija, a svakako i širem zainteresiranom pučanstvu koje bi, postojanjem koncertne dvorane u tom gradu, imalo biti očekivano (ukoliko bude obaviješteno i/ili animirano o programskoj ponudi).

Stisnuta u tek 3 dana (uključujući i autobusni prijevoz iz Zagreba i povratak), ovogodišnja je Tribina od 23. do 25. listopada nastojala gustoćom nadomjestiti štedljivost u trajanju, a inovacija koja se održala u Zagrebu (na Muzičkoj akademiji) kao prethodnica kroz razgovore i predstavljanje (ambiciozno prozvane simpozijem) ponajprije se usmjerila studentskoj publici, odnosno njihovom pažljivijem praćenju tribinskog programa. No, i osječki je raspored donio još razgovora i radionica, donekle vezano uz sam programski sadržaj koncerata.

Moj je zadatak bio popratiti kasnovečernji koncert u petak, i poslijepodnevni subotnji, odnosno koncert saksofonista Lovre Merčepa te nastup tubista Krunoslava Babića i pijanistice Mije Elezović.

Saksofon između zvuka, sjene i svjetla

Možda prvi koncertni dojam koji je podsjetio na negdašnje tribinske situacije ispitivanja i potvrđivanja novog, drukčijeg, smjelog i nesputanog – svakako je bio na koncertu u petak (prvog dana) u Maloj dvorani Kulturnog centra, u kasni već noćni sat, kada je Lovro Merčep, glazbenik predan disciplini usavršavanja i osvajanja novih terena, priredio koncert koji je, pak, nenajavljeno u rasporedima, a nažalost niti nekim (spontanim) uvodnim slovom, donio i svojevrsni eksperiment „u suradnji s Odsjekom za vizualnu i medijsku umjetnost AUKOS“.

No, krenimo redom. Program najavljen za ovaj koncert već je i bez tog eksperimenta, dodatnog sloja umjetničkog posredovanja novih ideja (dakako) povezanih uz zadani muzički trag, imao biti i zanimljiv i uobičajeno za festival suvremene glazbe uključiv. Nešto novo (najnovije – praizvedba), nešto staro (i već uspješno svirano, a i dokazano glazbeno vrijedno), nešto staro a nostalgično i s obzirom na skladatelja i njegovu obljetnicu, te nešto posuđeno a odabrano na posebnom natječaju.

Maštovita dramaturgija nosi djelo u jednome dahu, onom saksofonista uživo ali i dijaloškoj napetosti sa snimljenim zvučnim objektima

Da ne mistificiramo dalje – praizvedbu je doživjela nova, vrlo uzbudljiva skladba Lovre Stipčevića, nastala u uskoj suradnji sa interpretom Merčepom, istraživanje multifonika u mediju alt saksofona i elektronike (koju je sam skladatelj „vozio“ na koncertu). Muted Spectrum svakako je djelo koje nadrasta prigodu jednokratnosti praizvedbe, i svakako čeka i neku priliku izvedbe u okruženju sofisticiranije akustike i ozvučenja. Elektronika je ovdje dio otkrivanja spektra „slojevite zvučnosti saksofona“ (kako bilježi skladatelj), a maštovita dramaturgija nosi djelo u jednome dahu, onom saksofonista uživo ali i dijaloškoj napetosti sa snimljenim zvučnim objektima, te efektima kojima uživo upravlja skladatelj.

A dijalog dvostruke sjene, odnosno razgovor između snimljene dionice instrumenta (prvotno klarineta, a potom i u verziji za saksofon, koju je vodila pouzdana Ana Horvat) i one izvođene uživo, donosi skladba Dialogue de l’ombre double Pierrea Bouleza, napisana i izvođena i prije negoli su se rodili Lovro Merčep i prvi skladatelj na programu, Stipčević.

Upravo se to djelo već pokazalo kao sjajna potvrda izvrsnosti Lovre Merčepa kada ga je 2023. izveo u sklopu svojeg osebujnog recitala na Muzičkom biennalu u Laubi, koji je pod naslovom Fauna daha objedinio i ples i koreografiju. Sada se, u već spomenutoj suradnji, otvorio prostor za još jednu umjetničku dimenziju – video.

Za Bouleza se odlučio profesor Vladimir Frelih, koji je svoj rad bio predstavio na (spomenutom) simpoziju u Zagrebu, te je naposljetku u nedjelju na panelu pojasnio svoj pristup osmišljavanju videa koji je donio (a isto već spomenuto) sunce, i to u vrlo dinamičnom pojavljivanju u ravnicama Baranje, snimano uglavnom iz vozila u pokretu. Figurativnost i metaforika mogu se jasno čitati kao igra s pojmom sjene (iz Boulezova naslova), sjene koja i ne postoji bez izvora svjetla, a sunce to upravo ultimativno jest. Činjenica da video prati samo elektroničku dionicu snimljenog saksofona dodaje slutnju da je upravo živi svirač sjena, a onaj snimljeni (iako je to zapravo snimio sam Lovro Merčep) jest izvor svjetla. Ili tako nekako – jer nismo dobili neku autorsku bilješku, niti pojašnjenje ovog rada, koji se iz dijaloga prometnuo u trijalog.

Dijalozi s prošlošću i novim zvučnim obzorima

Passamezzo Marka Ruždjaka za alt saksofon i tam-tam donio je još jedan dijalog, ne samo zbog uključivanja tam-tama i ponegdje glasa, nego i dijaloga s prošlim, ne tako davnim, a dragim vremenima kada je Marko Ruždjak, profesor, akademik, ali i prijateljski raspoložen intelektualac i umjetnik, redovno pratio Glazbenu tribinu, i kada su razgovori s njime, pa i (spomenute) šetnje otvarali nove obzore, dubinska preispitivanja odslušanog te davali smisao tribinskom „zatvaranju“ u geto suvremene glazbe. Ujedno, njegovo djelo nastaje u vremenu nastanka Boulezova, i tako se otvara dijalog nad otvorenim razdobljem od četiri desetljeća, dajući važan kontekst suvremenosti istraživanja saksofonskih krajobraza.

Lovro Merčep prvi je put preuzeo Nikad dovršenu, ali je vidimo u rasporedima nekih njegovih idućih nastupa, koje svakako možemo i svesrdno preporučiti.

I naposljetku, skladba odabrana na posebnom natječaju Glazbene tribine Osijek unijela je i skladateljicu u koncertni niz dodajući joj (nažalost nenajavljeno, nego tek pojašnjeno u nedjeljnom panelu) video dionicu koju je ostvarila mlada umjetnica iz Osijeka Ivona Vojvodić. Skladateljica je Laura Mjeda Čuperjani, a njezina je skladba znakovita naslova Nikad dovršena pisana za sopran saksofon, u promišljanju prožimanja različitih mogućnosti koje proširene tehnike i recitirajući pasusi otvaraju za ostvarivanje poetskih slika. Kao dijaloški kontrapunkt, video je ostvaren u crnobijelom fontu koji tendira kao apstraktni motiv, iako se radi o konkretnim snimkama po Osijeku koje je ritmizirajućim korištenjem motiva led-rasvjete (opet svjetlo – tama, kao motiv) dodalo pregnantnosti glazbenog djela. Lovro Merčep prvi je put preuzeo Nikad dovršenu, ali je vidimo u rasporedima nekih njegovih idućih nastupa, koje svakako možemo i svesrdno preporučiti.

Sunčana promenada uz tubu i klavir

A preporučljiv je i svaki nastup još jednog umjetnika koji ulaže svoje vrijeme u praizvođenje hrvatske suvremene glazbe, kao i njegove suputnice za klavirom. Krunoslav Babić dobio je priliku (obljetničku?) održati recital u svojem rodnome gradu Osijeku uz pijanisticu Miju Elezović koja je tvrdokorni promicatelj hrvatskih novih partitura što je i Hrvatsko društvo skladatelja prepoznalo i nagradilo nagradom Vatroslav Lisinski.

Krunoslav Babić vrhunski je umjetnik svojega glazbala koje često biva simbolom nepodopština u karikaturama

Njihov je zajednički nastup donio glazbe vrlo primjerene poslijepodnevu (jednog slušatelja), sunčanom danu i šetnji uz Dravu od hotela do koncertne dvorane. Ako je sunčano prvoga dana bilo i u videu uz Boulezovu skladbu, onda je ovaj koncert bio prava sunčana promenada, šetnja glazbi koje ne iscrpljuju slušateljevu koncentraciju, a pritom izvođačima pružaju i guštanje u (naizglednoj ili stvarnoj) jednostavnosti kompozicijskih rješenja, pjevnim i plesnim motivima, poigravajući se žanrovskim granicama, pitkim zonama glazbenog diskursa te podsjećanjem na već objavljeni nosač zvuka (prije 10 godina), ali i slutnjom nekog novog izdanja. Krunoslav Babić vrhunski je umjetnik svojega glazbala koje često biva simbolom nepodopština u karikaturama – jer tuba je uistinu zamašan instrument i interpret mora ovladati svim mogućim situacijama, a poglavito u ovoj solističkoj i isturenoj, kada se tubom želi pjevati i pripovijedati neke ljupke priče.

Početak koncerta otvoren je skladbom još jednog Osječanina, skladatelja Matka Brekala, koju je Babić već objavio na svojem albumu Monolog, a u program je stigla putem natječaja GTO. Solo tuba u skladbi Game of Kobalos odmah je donijela pravu egzibiciju kao možda i tehnički najzahtjevnija na programu (barem se tako iz udobnog sjedišta u publici dvorane Krežma učinilo).

Tarbuk je ovime okrenuo leđa avangardi i zaigrao se žestoko

Smisao skladbe koju je Mladen Tarbuk posvetio prijatelju Babiću, preradivši orkestralni stavak Swing nastao za projekt Glazba kao lijek, muzikoterapeutski tretman za vrijeme primanja kemoterapije. I taj je swing uistinu zanjihao (onima koji ga nisu prije čuli u izvornoj verziji) predodžbu o Tarbuku i njegovu skladateljskom jeziku, jer, ako je njegov profesor Stanko Horvat znao reći da „ide iza avangarde“, onda je učenik Tarbuk ovim okrenuo leđa avangardi i zaigrao se žestoko. Kontrabas-tuba je ovdje poslužila kao izvrsni solistički instrument, a zaigranost i Babića i Elezović sjajno je otvorila niz djela vrlo neopterećenih „težinom“ očekivanja od suvremenih autora.

Tri minijature američkog skladatelja Anthonya Ploga, dobile su svojevrsni odgovor Tomislava Uhlika u Tri valcera (iako su već zabilježeni na spomenutom albumu Monolog), dok je iz Koncerta za tubu i orkestar Dalibor Grubačević pripremio drugi stavak Andante con moto za izvedbu uz klavir (sviran je već uz 4. stavak u ovoj verziji na njegovu autorskom prošlogodišnjem koncertu, a potom i u Sjedinjenim Državama).

Nekad smo, upravo na tribinama, znali one glazbe koje su išle „sa umjerenih pozicija novoga koje ne uzrujava“ (kako bi to zagonetno rekla Eva Sedak) nazivati điđama

Praizvedbu je na ovom koncertu doživjela skladba želite znati, Heleno lijepa Frane Đurovića kojom je ovaj autor višestruko raznolikog opusa, pišući po mjeri Krunoslava Babića i Mije Elezović, s kojima je već surađivao, ponovno (znakovito!) zagrabio u stihove iz povijesti hrvatske popularne glazbe (Drago Mlinarec). Pjesma je to Helena lijepa i ja u kiši, na kojoj je nedavno preminuli legendarni glazbenik Neven Frangeš svirao klavir i Hammond orgulje (kako doznajemo iz programske knjižice), pa je ovo djelo, odnosno praizvedba i njemu posvećena.

Nekad smo, upravo na tribinama, znali one glazbe koje su išle „sa umjerenih pozicija novoga koje ne uzrujava“ (kako bi to zagonetno rekla Eva Sedak) nazivati điđama – ne nužno u nekom oštrom kritičarskom zamahu kao negativno, nego jednostavno kao činjenicu da i takve glazbe supostoje i često pokazuju da su vješto skladane i ne srame se donijeti „nešto lijepo“. I melodiju, i meka harmonijska rješenja, i opuštenost za izvođače. U ovom slučaju, s početnim drukčijim namjerama onog „patuljka Kobalosa“, koncert je upravo protekao u zoni sjajnih izvedbi komada koji su tubi donijeli mogućnosti da bude elegantno odjevena, da zapleše i zapjeva. A suita iz baleta Snježna kraljica Davora Bobića koju je skladatelj na Babićev poticaj iz uspješnog baleta složio za tubu i klavir zaokružila je tu poslijepodnevnu promenadu, u prvoj izvedbi u Hrvatskoj nakon praizvedbe na Floridi (gdje je uz klavirsku suradnju Andreje Feitl praizveden i Tarbukov Swing.)

Vedra prognoza za neke nove glazbene susrete

I da se vratimo naslovu, odnosno, čavrljanju o vremenu – jer promjenjivo je svakako bilo, ali i sunčano. A ono što svakako možemo sa sigurnošću potvrditi jest da glazbenici koji su ostvarili ova dva koncerta jesu vrhunski umjetnici koji s potpunim uvjerenjem interpretiraju glazbe svojih rasporeda, prenoseći je ne samo neupitnim vještinama svirke, nego i posebnim zanosom, dajući vedru prognozu svojim idućim nastupima i/ili snimanjima.

Naručio i uredio Odjel za komunikacije HDS-a