Aklea Neon - Dođi na joji: jedan od dva

Jedan od dva

Ne pokušavam uspostaviti uzorak za ocjenjivanje, ali u vezi ovog albuma tri pitanja probila su se u prvi plan: pokreće li me ta glazba, progovara li o nečemu (s čime se mogu povezati) i je li izvođač dosljedan svojim uvjerenjima. To bi čak i mogao biti moj uzorak za ocjenjivanje albuma, ali s većinom autora neću doći do treće stavke, jer je naprosto neću dovesti u pitanje. Kod Aklee Neon to je bilo neizbježno.

Naime, tijekom tri godine, koliko je prošlo od prvoga singla “Da mi je“, Aklea je mjestimično, ali samouvjereno kapala novu glazbu. Ipak, u javnom prostoru primarno se profilirala kao osoba od specifičnih uvjerenja i estetike, a tek usput kao glazbenica. Njezina prezentacija sebe zasjenila je ono što ovaj album uspješno dovodi u fokus: svojstven osjećaj za ritam. Odgovor na treće pitanje za mene je sigurno ‘ne’, ali u ovoj recenziji usredotočit ću se na prva dva.

POKREĆE LI ME TA GLAZBA? DA.

Pjesme se lako primaju, ulaze u uho i pogodne su za jezične igre preoblikovanja. Smišljajući nove rime na zadani ritam uspjela sam se pošteno zabaviti. Lagala bih kad bih rekla da nisam i plesala na te kreacije. Također, netko je od Akleinih pratitelja već spomenuo da je album dobra podloga za kućanske poslove. To potpisujem. AN svoju glazbu opisuje kao afro-soul i etno-beats. Iako se radi o pridjevima koji su svoje zlatne dane imali u devedesetim godinama prošlog stoljeća, mediji još uvijek opisuju Akleu kao modernu, svježu, pa čak i revolucionarnu pojavu na našoj sceni, čineći joj time medvjeđu uslugu.

Smatram da je njezina glazba polusestra svakom domaćem projektu koji je na bilo koji način spojio elektroniku i reggae. Moje asocijacije neprestano su kružile oko Olivera Nektarijevića i Kande, Kodže i Nebojše. Vjerojatno zbog nazalnog i visokog vokala. Premda mi se čini da u jednoj, “Izlazim”, pjesmi od deset riječi, ima više dubine nego u Akleinim mantričkim dosjetkama. Njezin vokal povremeno podsjeća na Alanis Morissette, Saru Renar, a zatim i na niz egzotičnih žena s kojima se ona radije uspoređuje. Padaju mi na um stihovi Oca Ivana od Rosulje: I hate that soulful affectation white girls put on.

Želim reći, nije riječ ni o kakvom posebno jedinstvenom pristupu, pa čak ni za našu scenu. Ono čime se ona izdvojila iz mase, nažalost, nije glazba. Izdvojila se vizualnim stilom, prizivanjem plemenske mode devedesetih, snimanjem spotova u hramovima new age kultova, koji propovijedaju putovanje kroz vrijeme, povezivanjem s ezoteričnim instagram kultovima i slično. Ipak, svemu tome usprkos, nisam potpuno odbijena onim što je ispred mene. Dođi na joji svakako je bolja predstava njezinih mogućnosti i vještine nego što su to njezini nastupi uživo. Fino je oblikovan i, što se tiče pop-potencijala, zaslužuje pohvalu.

Element koji je meni osobno bio najzanimljiviji upravo je etno, i gajim nade da će AN pomnije istražiti kako takav način pjevanja spojiti sa stihovima koji ga ujedno neće i obezvrijediti. Posljednja pjesma na albumu obrada je narodne pjesme poznate u izvedbi riječkih Putokaza, odnosno aranžmanu Elvisa Stanića, “Naranča“.

Ona jasno ilustrira o čemu govorim. Etno nas privlači svojom tajnovitošću, slikama koje prikazuju nedjeljivost prirode i čovjeka, odnosno skrivenim i zaboravljenim značenjima. Kod Aklee Neon previše je toga doslovno i prozirno. To nas dovodi do drugog pitanja:

PROGOVARA LI ALBUM O NEČEMU (S ČIME SE MOGU POVEZATI)? NE.

Izdanje ima jedanaest pjesama. Njih pet je valjda o vezama, bivšim, sadašnjim, privremenim, a četiri su o nešto trajnijem odnosu koji svatko ima sa sobom, svojom tugom, svojim strahom, anksioznošću, pa i narcisoidnošću. Deseta je eko-hit s Dore 2020. “Zovi ju mama”, a jedanaesta maloprije spomenuta “Naranča“. No nisu teme te s kojima se ne može povezati, već stihovi. Kad nasmiju, pale, međutim kad ne nasmiju, samo su smiješni.

Rimuje se habla s blabla, kabla, stabla, ekspresije s mesije, a povremeno se pjesma nateže sama sa sobom pa se gubi u igri materinjeg i posvojenog jezika. Nekome će to možda biti zanimljivo, ali meni ne zadržava pažnju. Klasični je to slučaj poetike “I Me Mine” u kontekstu u kojem nas se navodi da očekujemo nešto produhovljeno i prokušano.

Kad se nekoga krsti kantautorom, stvore se očekivanja, a za značajne pjesničke domete ovdje nije bilo mjesta. U njezinu obranu, ipak je mlada, pa je ta nezrelost očekivana. S druge strane cijenim to što AN pokušava svaku pjesmu izvesti na drugi način. Samo ne znam je li svjesna toga da je u njezine stihove ipak upisan bedasti kôd zbog kojega ćemo svaku pjesmu bez greške pripisati i vratiti upravo njoj.

Umjesto zaključka pronašla sam nekoliko značenja riječi joji: drugi sin – drugost, predanje – predati, mir; George, zbrljati, zeznuti, razbiti, zemljoradnik, radostan… Odaberite za sebe ono pravo. Što se mene tiče, pašu baš sva.