Rasute priče naših života
Aldo Foško Collective: Scattered Rhymes
Nakon godina provedenih u sastavima Damjans, GIIPUJA, Oridano Gypsy Jazz Band, Robert Mikuljan Quintet, istovremeno surađujući s Gustafima i Zoranom Predinom, istarski multiinstrumentalist i muzikolog Aldo Foško prvi je put 2023. s vlastitim albumom This One Time izišao pred publiku kao autorski i izvođački lider.
View this post on Instagram
Njegov drugi, upravo objavljeni autorski album Scattered Rhymes otkriva glazbenika koji gradi vlastiti glazbeni svijet u kojem različite tradicije, ritmove i stilove tretira kao ravnopravne slojeve jedne veće priče: istarska ljestvična napetost, fluid swinga, suvremena jazz harmonija i kantautorska intimnost stoje jedni uz druge kao da su od početka zamišljeni da postoje u istoj rečenici.
Scattered Rhymes predstavlja ono što Aldo Foško najradije pretvara u glazbu: fragmente, tragove, slojeve i iskre koji tek u nekom zajedničkom, kolektivnom prostoru počinju živjeti kao cjelina. Upravo tako djeluje i njegov sastav, Aldo Foško Collective, skupina pažljivo odabranih glazbenika iz Istre i Kvarnera koju Foško okuplja ne samo po virtuoznosti nego po senzibilitetu, radoznalosti i spremnosti na međusobno slušanje. Uz vokal Albe Nacinovich tu je Zvonimir Radišić na električnoj i klasičnoj gitari, Robert Mikuljan na krilnici i trubi, Damjan Grbac na kontrabasu, Tonči Grabušić na bubnjevima, a kao poseban gost pridružuje im se i Elvis Stanić na harmonici.
Osim što Foško vlastiti izraz gradi na nesvakidašnjoj kombinaciji instrumenata – svira akustični i električni Rhodes klavir te bas klarinet, čiji gotovo filmski raspon boja daje albumu prepoznatljivu meditativnu toplinu, u njegovim se skladbama čuje jednako jasno utjecaj Joea Zawinula, Chicka Coree i Georgea Dukea, kao i nasljeđe istarskih melodija i osobnih priča.
Djelo je to glazbenika koji u potpunosti razumije vlastite resurse: tradiciju iz koje dolazi, jazz jezik kojim se služi i kolektiv koji okuplja kako bi ostvario preciznu zvučnu viziju. Kao muzikolog, Foško pristupa materijalu analitički, a kao instrumentalist intuitivno, no između ta dva pola gradi se jedinstven, autorski prostor. Uz to, njegov skladateljski pristup pršti referencama i dosjetkama koje su dosljedno upakirane u njegov jezik bez da narušavaju sveopću inspiriranost kojom je materijal prožet.
Djelo je to glazbenika koji u potpunosti razumije vlastite resurse: tradiciju iz koje dolazi, jazz jezik kojim se služi i kolektiv koji okuplja kako bi ostvario preciznu zvučnu viziju
Skladbe funkcioniraju kao isječci iz osobnog i glazbenog života: autorska Campagna donosi onaj jazz idiom koji spaja mediteransku otvorenost s modernim gitarističkim jezikom. Prisutni su diskretni odjeci Scofielda i Metheneya – u fraziranju, kontroliranom tonu, jasnom vođenju linije, dok klavir gradi snažan, prozračan, ritamski pokretan i harmonski čist tematski okvir albuma. La piova revitalizira vodnjansku tradiciju kroz istrovenetski i istriotski dijalekt i bas klarinet pa stoji kao veza s tradicijom, ali ne kao doslovni folklorni citat jer ga Foško rekonstruira u suvremeni improvizacijski format, prepoznatljiv, ali novi.
Posebno mjesto zauzima suradnja s Albom Nacinovich, čiji je glas Foško zamislio kao ravnopravno glazbalo, bez obzira na tekst i manire pjevanja. Rezultat su trenuci čiste spontanosti – osobito u slobodnim improvizacijama – koji nose duh istraživanja i povjerenja među glazbenicima. Njezin vokal iznimno je fleksibilan: od eteričnog, folklornog tona na La piova, preko suvremene jazz lirike u Unless koja uz skladbu Una, nježne uspavanke posvećene nećakinji, predstavlja najintimniji dio albuma.
Posebno mjesto zauzima suradnja s Albom Nacinovich, čiji je glas Foško zamislio kao ravnopravno glazbalo, bez obzira na tekst i manire pjevanja
Dancing Shoulders je pak najotvoreniji trenutak – mješavina ritamskih identiteta, humoristične geste i stila koji podsjeća na Foškove jazz uzore, ali kroz vlastiti filter. U tom smislu skladba funkcionira kao mali manifest autorove slobode. S gostovanjem Elvisa Stanića na harmonici donosi plesnu energiju, otvara prostor mediteranskoj širini i naglašava Foškov humor pretvarajući glazbu u duhovito žanrovsko pretakanje, dok Mikuljanova truba u ritamskom i harmonskom kontrapunktu, stvarajući ironični, gotovo filmski ugođaj skladbe dodaje upravo onu vrstu boje koja albumu daje širinu.
Tonči Grabušić na bubnjevima unosi elastičnost i preciznost jer upravo on omogućuje prijelaz iz istočnjačkih nepravilnih ritmova u starinski swing – onaj trenutak zaigrane dosjetke koji skladbu čini posebnim autorskim potpisom.
Mješavina ritamskih identiteta, humoristične geste i stila koji podsjeća na Foškove jazz uzore, ali kroz vlastiti filter
Siaan otkriva mračniju, introspektivnu stranu Foškova pisma, a album se zatvara standardom, baladom My One and Only Love, ali kao da ga iznova otvara. U toj interpretaciji Foško i ansambl pokazuju da standard može biti i prostor razotkrivanja i prostor povratka izvorištu – ali ne imitacijom, nego transformacijom.
Ako možemo reći da je fragmentarnost metoda, slojevitost jezik, a istraživanje put, Scattered Rhymes je album na kojemu Foško dokazuje ono što i sam najradije ističe – da je u glazbi najvažnija iskrenost. To se čuje u svakom tonu: u jasnoći klavira, dahu bas klarineta, zvuku njegovih klapni, u slobodi improvizacije, u humoru, nostalgiji i životu koji se prelijevaju iz skladbe u skladbu.
Ako možemo reći da je fragmentarnost metoda, slojevitost jezik, a istraživanje put, Scattered Rhymes je album na kojemu Foško dokazuje ono što i sam najradije ističe – da je u glazbi najvažnija iskrenost
U njegovu je radu sve to međusobno isprepleteno: glazba kao proces, kao trajno stanje otvorenosti. Foško pristupa zvuku kao netko tko zna mnogo, ali se nikad ne ponaša kao da zna sve – i baš zato njegova glazba ostaje živa, znatiželjna i neprestano u pokretu.
Možda je najbolji opis taj da Foško stvara glazbu u kojoj se različiti svjetovi ne sudaraju, nego razgovaraju. Ono što je drugima kontrast, njemu je logičan slijed; ono što bi moglo zvučati kao stilsko raspršenje, kod njega djeluje kao pažljivo izgrađeni kontinuitet. Kao da je svaki glazbeni impuls dio jednog većeg ritma – ritma koji poznaje i prostor iz kojeg dolazi i prostor u kojem želi biti.
