Sonatna suglasja Jurinića i Chopina
Aljoša Jurinić: Chopinove sonate br. 2 i 3
„Chopin pruža pijanistima doista nesvakodnevno obilje glazbenih etosa, žanrovskih posebnosti, melodijskih i specifičnih zvukovnih doživljaja“, ističe germanist i muzikolog Viktor Žmegač u Majstorima europske glazbe, zaključivši da „njegovu univerzalnost nije dostigao nijedan od klavirskih majstora romantizma“. Da bi glazba dostigla razinu univerzalnosti, ona mora kontinuirano rezonirati prvenstveno s interpretom, a potom i sa slušateljem.
Opus Frédérica Chopina specifičan je u povijesti glazbe po tomu što nema djela u kojemu klavir ne igra neku od uloga, tretiran solistički ili kao ravnopravan dio komornog sastava, prateći glas nošen poljskim jezikom ili ističući se koncertantno spram simfonijskog orkestra. Crtice iz njegova života kojima je recepcijska povijest preplavljena često mu donose više štete nego koristi, ali jedna od njih, koju ističe Žmegač, nosi drukčije viđenje Chopina – naime, bio je vrlo strog učitelj i nikada svojim učenicima klavira nije zadavao vlastite skladbe za sviranje. Pokazatelj je to karaktera svjesnoga odgovornosti i neopterećenoga samopromocijom.
Frédéric Chopin…karakter svjestan odgovornosti i neopterećen samopromocijom
Chopinov glazbeni izraz odražava ranoromantičarsku estetiku u kojoj obilje, o kojemu govori Žmegač, nadilazi recepcijsko oduševljenje i traži interpreta koji će se pažljivo, neovisno o svim stereotipima koji su se tijekom povijesti taložili na lik i djelo autora, upustiti u razotkrivanje glazbene suštine. S Chopinom je utoliko teže jer je riječ o ikoni sveukupnoga pijanizma o kojemu glazbena struka govori, piše i izvodi ga već dvjesto godina, no to samo potvrđuje Žmegačevu tezu o univerzalnosti Chopinove glazbe.
Toj univerzalnosti ne odolijeva ni Aljoša Jurinić, hrvatski pijanist međunarodne prepoznatljivosti koji je početkom travnja ove godine doktorirao na Sveučilištu u Torontu tematikom iz područja biomehanike sviranja klavira, spoja umjetnosti i znanosti koji ga već duže okupira. Nešto više od mjesec dana prije toga, točno na datum rođenja Frédérica Chopina 1. ožujka, na internetskim platformama objavljeno je digitalno izdanje novog Jurinićeva albuma s izvedbama Chopinovih dviju klavirskih sonata u izdanju Longplay Classical.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Treći je to samostalni album Aljoše Jurinića, uz još tri kompilacijska izdanja vezana uz natjecanja na kojima je sudjelovao. Prvi samostalni album Chopin Alive snimljen je na recitalu posvećenom Chopinu i održanom u Hrvatskom glazbenom zavodu te je objavljen 2016. godine u izdanju CristoforiumArt. Correspondances sa snimkama Schumannove Fantazije, op. 17, i Chopinovih Etida, op. 25, objavio je 2020. godine u izdanju KNS Classical, a u najnovijem diskografskom pothvatu posvetio se izvedbama Chopinovih klavirskih sonata br. 2 u b-molu, op. 35, i br. 3 u h-molu, op. 58.
Intenzivno proučavanje Chopinova opusa
Jasno je vidljiva provodna nit njegovih diskografskih projekata. Chopinova glazba već niz godina opstoji na Jurinićevom umjetničkom putu. Kruna prvog dijela toga puta bilo je sudjelovanje u finalu Chopinova natjecanja u Varšavi 2015. godine, čime se upisao u povijest umjetničke glazbe kao prvi hrvatski pijanist koji je nastupio u finalu ovog prestižnog natjecanja.
Točno na datum rođenja Frédérica Chopina, 1. ožujka, na internetskim platformama objavljeno je digitalno izdanje novog Jurinićeva albuma s izvedbama Chopinovih dviju klavirskih sonata
Pritom ne treba zaboraviti da je put do finala Chopinova natjecanja izuzetno zahtjevan: započinje selekcijom videoprijava nekoliko stotina kandidata, zatim u proljeće preliminarnom etapom, nastavlja se u jesen kroz nove tri natjecateljske etape i završava finalom – pri čemu se iz etape u etapu brojnost kandidata značajno osipa, da bi ostalo deset najboljih. To, pak, znači višemjesečno intenzivno proučavanje Chopinova opusa i iznalaženje vlastite interpretativne vizije, uz održavanje koncentracije i discipline koju rijetki mogu postići. Aljoša Jurinić dvaput se otisnuo na ovo izazovno putovanje.
Od Jurinićeva natjecateljskog uspjeha prošlo je deset godina, a njegova pijanistička zaraženost Chopinom nije nestala. Ni u izvođačkom ni u diskografskom smislu. Dapače, kontinuirano joj se vraća tražeći u njoj neka nova obzorja koja je, ako se sjetimo Žmegačeve tvrdnje o Chopinovoj univerzalnosti, moguće kontinuirano istraživati.
Nakon objave izdanja Chopinovih sonata na digitalnim platformama, Aljoša Jurinić održao je malu promotivnu turneju odsviravši tri koncerta u tri grada: Požegi, Zagrebu i Slavonskom Brodu. Sljubio je na repertoaru Chopina s Dorom Pejačević, naizmjenično po jedan cvijet s jednom klavirskom sonatom, stvorivši među dvoje skladatelja jedinstvene stilske i sadržajne niti. Što se sonata tiče, i njima je pristupio na specifičan način.
Njihovu višestavačnost pokušao je zahvatiti idejom cikličnosti, tretirajući strukturu sonate kao organizam bogatoga nutarnjeg života. Prednost je to koju donosi izvedba uživo, a koju snimka ne može u potpunosti dočarati. Međutim, kvalitetna snimka otvara spektar interpretacijskih mogućnosti kojima se slušatelj može iznova vraćati.
Od Jurinićeva natjecateljskog uspjeha prošlo je deset godina, a njegova pijanistička zaraženost Chopinom nije nestala
Od triju Chopinovih sonata na repertoarima pijanista ostale su druga i treća koje pripadaju skladateljevom zrelom stvaralaštvu. Rana sonata u c-molu, op. 4, posvećena je učitelju Józefu Elsneru te je objavljena nakon Chopinove smrti. Sonatu u b-molu, op. 35, skladao je 1839. godine u Nohantu gdje je boravio s George Sand, no čuveni treći stavak Marche funèbre nastao je vjerojatno dvije godine ranije.
Sonatu u h-molu, op. 58, Chopin je dovršio 1844. te objavio iduće godine s posvetom grofici Emilie de Perthuis, jednoj od svojih učenica.
Bujnost u transparentnosti
Potraga za ljepotom melodije mogao bi biti zajednički nazivnik interpretacija obiju sonata na ovome albumu. Aljoša Jurinić u stalnoj je potrazi za melodijom, ne samo onom koja je na očit način prisutna u razlaganju glazbenog sadržaja unutar djela. Njega zanimaju skriveni „glasovi“. Oni melodijski fragmenti koji korespondiraju s vodećom melodijskom idejom. Tim nutarnjim znakovima Chopinova klavirskog sloga Jurinić omogućuje da progovore vlastitim glasovima.
Ponekad to od njih očekujemo, no ponekad slušatelj biva ugodno iznenađen nekom melodijskom frazom, izražajnim intervalskim pomakom ili figuracijskim momentom koji na pronicljiv način donose novu kvalitetu interpretaciji glazbenog djela.
Potraga za ljepotom melodije mogao bi biti zajednički nazivnik interpretacija obiju sonata na ovome albumu
Suštinu principa melodijskog mišljenja Aljoša Jurinić traži i u drugim glazbenim komponentama. Primjerice, u harmonijskom vođenju Larga Treće klavirske sonate, u dinamičkoj gradnji prve teme u Finalu Treće klavirske sonate, u savršenoj kontroli dinamike i tempa u Marche funèbre Druge sonate ili pak Scherzu Treće sonate. Pažljiva upotreba pedala Jurinićevo je sredstvo za postizanje interpretacijskih kvaliteta (nijansi zvukovnih boja, melodijskog kontinuiteta, skladnosti akordičkog vezivanja), nikada ne zamagljujući glazbenu teksturu jer bi onda bila narušena skladbena arhitektura, a to pak Jurinić nikako ne želi dopustiti. Stanovita je to bujnost u transparentnosti.
Trajna preokupacija “univerzalnom literaturom”
Dubinsko razumijevanje melodičnosti Aljoša Jurinić nadograđuje sviješću o dramatskim situacijama kojima obiluju Chopinov pijanistički izraz i shvaćanje sonatne forme. Raskoš kontrasta primjetna je već u prvom stavku Druge klavirske sonate, bravuroznom četvrtom stavku interpret uspijeva podariti poletnost i lakoću, prvi stavak Treće sonate Jurinić pretvara u slušno putovanje koje se u valovima raspliće vremenskim protokom, a svaki ton pokretom zauzdane melodije u središnjem dijelu trećeg stavka nosi napetost i izražajnost koja se može mjeriti s raskošnom akordikom i briljantnim pasažama Finala iste sonate. Dramatski moment moguće je postići na različite načine, a Aljoša Jurinić vješto ih komponira u svojoj interpretativnoj viziji Chopina.
Aljoša Jurinić duhovno je i interpretacijski zreo umjetnik koji vlastitome pijanizmu pristupa s dubokim poštovanjem notnoga teksta i povijesnog konteksta, s velikom glazbenom znatiželjom i istraživačkim žarom, istovremeno uvijek svježe i zaigrano
Liričnost i dramatičnost prisutne u Chopinovu sonatnom stvaralaštvu dvije su strane iste medalje, koje interpretu otvaraju raznolike mogućnosti pijanističkog samoostvarenja. Aljoša Jurinić duhovno je i interpretacijski zreo umjetnik koji vlastitome pijanizmu pristupa s dubokim poštovanjem notnoga teksta i povijesnog konteksta, s velikom glazbenom znatiželjom i istraživačkim žarom, istovremeno uvijek svježe i zaigrano. Objema komponentama on posvećuje jednaku pažnju, tražeći u njima mnoštvo nijansi, a nikada ne zanemarujući idejnu nit kojom nastoji obgrliti djelo u cjelini.
Za pretpostaviti je da će Chopin ostati Jurinićeva trajna preokupacija. Stoga se možemo veseliti njegovim novim zaronima u ovu, Žmegačevim riječima, univerzalnu literaturu, u diskografskom, a pogotovo koncertnom obliku.
