ALBUM PRVIJENAC
Ane Paška - Odadenjena
Petnaest pjesama albuma Odadenjena obuhvaćaju obje temeljne odrednice stila Ane Paške, kao i različite faze njenog umjetničkog razvoja unutar posljednjih dvadeset godina
Ane Paška drži da na našoj estradi vladaju ogromna kriza i siromaštvo duha / Foto: Kaja Zulin
Među brojnim novim izdanjima koja su se ove godine pojavila na našoj glazbenoj sceni, svjetlost dana ugledao je i dugo najavljivani debitantski album Odadenjena multimedijalne umjetnice, performerice i glazbenice Ane Paške. Iako albumski debitira tek sad, njeno se ime već neko vrijeme vrti na sceni, a pažnju je ranije privukla svojim izvedbama KoncArtima i konceptom Salona za uljepšavanje duše. Paškin je glazbeni izričaj temeljen na spoju poezije, glazbe, performansa, fotografije i videa te ironijskom odmaku kojim šalje snažne poruke mira, ljubavi i slobode – vrijednosti koje u današnjem društvu zanemarujemo i zaboravljamo da mogu biti puno snažnije od mržnje!
Petnaest pjesama albuma Odadenjena obuhvaćaju obje temeljne odrednice Paškinog stila, kao i različite faze njenog umjetničkog razvoja unutar posljednjih dvadeset godina. Neologizam koji je ujedno i naslov albuma, Paška je pojasnila u razgovoru što smo ga vodile za ovaj portal, gdje je predstavila svoj dosadašnji i budući rad. Odadenjena je, kaže, stanje u kojem se nađeš kad „glasno izgovoriš svoje unutarnje DA ljepoti, nježnosti, prijateljstvu, ljubavi, moru, lubenici, šali… i to ostaje trajno zapečaćeno, kao svjetlo koje ostaje“. Svjetlom protiv mraka Paška u svojem albumu uspijeva stvoriti zasebni svijet koji postoji od prvog do zadnjeg stiha, izmjenjujući pjesme i tzv. muzičke razglednice, kako je nazvala male uglazbljene fragmente koje je ranije pisala na Facebooku – kratke pjesme, kao impresije. U takvoj, kao i u žanrovskoj raznolikosti (još jednoj bitnoj odrednici njenog glazbenog stila!) pomogao joj je sastav Val de Beek koji uz umjetnicu potpisuje aranžmane svih pjesama. Val De Beek čine Alen Bernobić (bas gitara, klavijature, trube, farfisa, mandolina, glockenspiel, žice pianina, udaraljke, prateći vokali), Alan Rešidović (gitare, mandolina, saz, bariton gitara, lap steel, bas gitara, prateći vokali) te Davorin Poropat (bubnjevi, udaraljke, gitara, prateći vokali). Uz njih na albumu sudjeluju i brojni drugi glazbenici koji uz Pašku i Val De Beek isprepliću glazbu i naraciju, ironiju i intimnost Paškinih tekstova.
Oni koji su barem jednom imali priliku čuti njen Salon za uljepšavanje duše, konceptualno zaokružene glazbene performanse, mogli bi se zapitati hoće li Paška uz veći glazbeni sastav izgubiti prepoznatljivu intimnost koju inače uspijeva ostvariti na svojim izvedbama. Svakako na ovakav, moćniji i puniji zvuk nismo navikli, a intimnost je ipak veća što je sastav manji, no zvuk koji joj daje proširen sastav dodatno podcrtava i osnažuje Paškine već snažne poruke. Oni koji poznaju umjetničin opus mogli bi se, dakako, zapitati i zašto na prvom studijskom albumu nema nekih dosta uspješnih pjesama koje inače izvodi, kao ni “Mornarke u slikovnice“, gdje je prvi put upotrijebljena riječ odadenjena. I sama sam među njima, ovakva i slična pitanja prošla su mi kroz glavu pri prvom slušanju albuma, no onda sam shvatila kako je i Odadenjena opravdan koncept za sebe, drukčiji od Salona za uljepšavanje duše, drukčiji od svega što nam je Ane Paška do sad predstavila. Samo je u jednoj stvari dosljedan – konstantnoj raznolikosti i neukalupljenosti u bilo kakve glazbene okvire.
Pjesme na Paškinom albumu to su uspjelije, konceptualno i aranžmanski, što više ulaze u srž njenim glavnim zamislima i obilježju stila – žanrovskoj raznolikosti, slobodi i porukama koje tekstovima prenosi – bile one kraće muzičke razglednice ili „prave“ pjesme (iako se ponekad briše granica između njih pa neke pjesme po ugođaju zvuče kao razglednice i obratno). U realizaciji s većim sastavom takav su primjer “Rosa“, “Odjahati u suncad“ i “Shalimar“. One su, očito, bile dobar predložak za aranžmane većeg sastava, kao i za aranžiranje na mikrorazini. Tako, primjerice, u pjesmi “Rosa“ dionica klavira ima ton ili par tonova koji pjesmi daju posve novu boju. Ističu se i mali glazbeni trenuci u kojima instrumenti ocrtavaju ono o čemu se pjeva, npr. ulazak brass sekcije na riječima „limeni orkestar“. I ako sam ikad i za koju pjesmu nekog benda navela kako bi se ugođajem ili tekstom dobro uklapala u kazalište (a bilo je takvih slučajeva), za “Rosu“, ali čak i za cijelu Odadenjenu mičem kondicional i zaključujem – pitanje je vremena kad će ove pjesme završiti u nekoj predstavi, što čekaju redatelji? Ovo nisu pjesme klasične strukture popularne glazbe; ovo je ambijentalnost zvuka, atmosfera, naracija, gluma i glazba. U takvom se spajanju nerijetko nižu izmjene kontrastnih dijelova pjesme, počevši od “Rose“ pa do “Odjahati u suncad“, koja se sastoji od tri dijela, pri čemu je treći dio spoj prva dva – sporijeg i bržeg „jahanja“. Ova, kao i pjesme u koje Paška ubacuje harmoniku, dobivaju kabaretski ugođaj, a u kombinaciji s njenom izražajnom interpretacijom teksta ne mogu odoljeti da ne pomislim na utjecaj Tome Bebića, kojeg i sama često spominje na svojim nastupima. Ovdje se odlično uklapa i ironiziranje dalmatinskog mentaliteta te kritika zadrtog patrijarhalnog društva u pjesmi “Ajde mala, ne pizdi“, u kojoj se glazbeno ističe ispreplitanje glasa i instrumenata u silaznoj kromatici na riječima naslovnog stiha. Kabaretski zvuči i “Vozi me, vozi“, možda jedina pjesma koja se u većem sastavu nije puno promijenila u odnosu na solo izvedbe, uz prepoznatljiva dvoglasja i imitiranje zvuka trube glasom.
U pjesme i muzičke razglednice često su spretno ubačena i višeglasja s utjecajem (hrvatske) tradicijske glazbe, koja su uz navedene pjesme prisutna i u “Ne bojim se smrti“, u instrumentalnoj pratnji (zvona, flauta, klavir, saz, klarinet), izmjeni glasa i šapta u prvom te slogovima „le le le“ u drugom dijelu pjesme. Tu su i različita poigravanja glasom, kakvo radi i isprekidanim pjevanjem u pjesmi “Lako tebi“. Za razliku od toga, u pjesmi “Shalimar“ prisutno je poigravanje registrima – ne samo glasa, već i klavira, čija jednostavna dionica dubokog basovog tona i visokih rastavljenih terci pojačava snažnu poruku „ljubav je moj jedini put“. U tom tonu, tematski vezana i bez stanke slijedi i završna “Vrijeme je za ljubav“, himna i sukus Paškinih poruka i stila uz mantru „Sutra će bit bolje“ i ispreplitanje riječi „danas, danas“ sa stihom „vrijeme je za ljubav“.
Za razliku od himničnog kraja albuma, početak “Molitva za nepretjerivanje“ je više u sferi performansa – kombinacija recitacije i višeglasnog pjevanja te ironiziranje pretencioznosti molitvom u kojoj umjetnica, hiperboliziranjem i igrom riječima, moli Boga samo jedno – da ne pretjera – što upravo i radi kroz cijelu recitaciju. Ekspreimentalno i kao glazbeni performans zvuči i “Na planeti Rth“, u kojoj višeglasnim a cappella pjevanjem, govornim pjevom uz malu pratnju udaraljki te izokretanjem i miješanjem hrvatskih i engleskih riječi stvara atmosferu SF žanra. Stil između recitacije i pjevanja česta je pojava na Odadenjenoj, a u takvim trenucima Paška kao instrumentalnu pratnju često ubacuje harmoniku (u muzičkoj razglednici “Lito vruće“) ili akustičnu gitaru (u “Sama na more“ na prigodnom čakavskom narječju, u koju nas je uvela maloprije spomenuta muzička razglednica).
Potpuni kontrast ovakvim eksperimentalnim pjesmama i odlazak prema drugim glazbenim žanrovima kao što su funk, jazz i bossa nova svakako su pjesme “Trebalo bi ovo, trebalo bi ono“, “Let za TikTokio“ i “Slobodna“. Prva od navedenih, ironija ubrzanog, ponavljajućeg načina života s kojim se umjetnica hvata u koštac, odlično funkcionira uz funky groove Val de Beeka. Čak i bolje nego kad ju Paška izvodi sama, kao da je stvorena da zvuči u ovom sastavu i aranžmanu. “Let za TikTokio“ miješa instrumentalne i pjevane dijelove, no sve djeluje kao poluimprovizirani jam session vrlo plesnog karaktera, dok je “Slobodna“ nešto mirnija pjesma bossa nova ritma uz promjene mjere.
„Sloboda je u nama“, podsjeća nas Ane Paška na naizgled jednostavne stvari koje su nam tako blizu, ako ih osvijestimo u sebi i ne dopustimo da nas zaslijepi mržnja ili bilo kakav oblik ideologija. Time je Paška, uz stilsku neopterećenost, rijetka i gotovo nužna pojava u današnjem društvu punom podjela i kaotične svakodnevice. I zato je ono oštro „sad“ na završnoj pjesmi, koje na nastupima često uspoređuje s imaginarnim mačem ljubavi i mira, jedini i pravi trenutak da si dopustimo odadenjenost, u životu ili umjetnosti, svejedno. Jer Paška to ionako izjednačava.