Arsenov prvijenac ili čovjek kao on

Blagovijest za sve diskofile koji nemaju nastupni LP Arsena Dedića svakako je prvo u nizu remasterirano reizdanje koje je upravo objavila Croatia Records

Eto dakle još jednog povoda za postavljanje pitanja: tko je (i što nam je bio) Arsen Dedić? Službena biografija, naime, tu daje samo polazne osnove: glazbenik s diplomom flautista, skladatelj “lakih” i “ozbiljnih” glazbenih komada, pjesama za djecu i odrasle, filmske i kazališne glazbe, glazbe za tv serije i crtiće. Također, kantautor s drsko bogatim i nagrađivanim šansonjerskim opusom, slikar autodidakt, pjesnik u čijem se autorskom portfelju nalaze zbirke Brod u boci, Pjesnikov bratić, Poesia e Canto, Zagreb i ja se volimo tajno, Hotel Balkan, Čagalj, Hladni rat…

„Arsenove pjesme (bile) su emocionalni pasoš jedne generacije s kojim se prešlo preko granice opisivanja svojih osjećaja“.

Ove riječi koje je prije mnogo godina zapisao beogradski dramski pisac Dušan Kovačević mogle bi proći kao idealni nazivnik albuma Arsena Dedića. Naime, već prvi Arsenov album reprezentativno je „pismo o namjera“. No nije se pojavio iz vakuuma. „Moje prve kompozicije imale su u sebi nešto neposredno, ljudsko, nešto od one nasušne iskrenosti koja je toliko potrebna u zabavnoj muzici. Ja sam u vrijeme kad sam ih pisao doista i bio u sentimentalnom stanju, zbog nekih mojih ličnih događanja i te su kompozicije u prenesenom smislu bile odraz toga stanja. Tu valjda treba tražiti i objašnjenje za njihov uspjeh. Tada su mi počeli govoriti: Arsene vi pjevate osjećajno! A ja mislim da se i ne može pjevati drugačije, onako kako nešto nosite u sebi“, govorio je Arsen.

Osebujni stil

Arsenov golemi glazbeni opus bio je možda baš zbog toga podložan stereotipima. Ili, preciznije, nekim – posve pogrešnim – općim mjestima. „Arsen je veliki kantautor, ali osrednji pjevač“, glasi jedno od takvih općih mjesta. „On nije pjevač poput sugrađanina Vice, ali je sjajan interpetator kao što su to Bob Dylan, Jacques Brel ili Leonard Cohen“, kazati će u njegovu obranu drugi. No, i oni koji ga osporavaju i oni koji ga štuju, u konkretnom su slučaju u krivu jer – Arsen je od samog početka karijere bio ne samo veliki autor i interpretator, već i veliki pjevač. Naravno, nije bio od sorte belkantista koji su jednom nogom bili u opereti a drugom u šlageristici ili pak od klapskih tenora jakoga „gučka“, već sjajan pjevač osebujnog stila i iznimnih vokalnih „performansi“.

Fascinantan prvijenac zorno je naime pokazao da je Dedić – pokazalo se trajno – “estradno neprilagođen” te da se njegove pjesme posve razlikuju od “opće vike i panike, velikih glasova, velikih parada, velikih aranžmana”. Njegove skladbe poput uvodnog broja „Sve što znaš o meni“, „Moj brat“, „Kuća pored mora“ – kojom je zapravo i utemeljen žanr “dalmatinske šansone”, „Čovjek kao ja“, „Bit ćeš uvijek moja“…, nosile su pečat autorstva i jake osobnosti. I same izvedbe bile su lišene dreke i prenemaganja kao prava suprotnost ukusu masovne publike i šlagerskoj konfekciji. Uostalom, pokazao je to i slučaj skladbe izvanvremene „Moderato cantabile“ koja je – premda udarni broj prvijenca i jedna od najboljih u Arsenovom opusu – svojevremeno bila odbijena i na Beogradskom proleću, Zagrebu i Opatiji.

„Moderato  cantabile“ i „Kuća pored mora“ bile su i ostale pravi dijamanti u ranoj fazi Arsenove karijere. Antologijska „Kuća pored mora“ koju su otpjevali Arsen i u alternaciji Gabi Novak, dobila je na Splitskom festivalu drugu nagradu publike, ali i prvu nagradu stručnog žirija i nagradu za najbolje stihove. Bio je to prvi Arsenov apsolutni trijumf te dokaz da je na pravome putu. Prepuna čudesnih poetskih slika okađenih romantičnom melankolijom s iznimnim aranžmanom Stipice Kalogjere te fascinantnim refrenom koji se širi u „morriconeovskom zvučnom sinemaskopu“, „Kuća pored mora“ je jedna od ranih Arsenovih velikih skladbi koju je prigrlila i mlada publika. Jer, skladbe s albuma „Čovjek kao ja“ bile su doista dokaz da je Arsen – kako je to tada napisao Igor Mandić – kantautor „umjetničke zabave“ i „zabavne umjetnosti“.

Biljeg vremena

Arsen je, naime, bio moderan! Pokazao je to i kolažni popartistički omot albuma – djelo Mihajla Arsovskog; tada i tvorca grafičkih rješenja sjajnog i pionirskog pop/rock magazina u tadašnjoj državi – „Pop expressa“. Kostur albuma „Čovjek kao ja“ činile su ponovno snimljene antologijske skladbe iz prve „petoljetke“ no svih 14 pjesama – osim već potvrđenih „Kuća pored mora“, „Moderato cantabile“, „Moj brat“… – jedna drugoj su do uha. „Moj brat“ je izvedena na Splitskom festivalu koji se još tada odvijao na Bačvicama i to u alternaciji s Vicom Vukovom. Iako je bila posve na tragu „Stare cure“ i velikih Dalmacijom začinjenih balada, s novim emocijama natopljenim i upečatljivim tekstom, uvodom je nosila pečat razigrane modernosti tadašnje angloameričke pop produkcije te atmosferu nalik velikim filmskim glazbenim temama. Skladbu tada nije prepoznao festivalski žiri, no baš je bljesnula na albumu. Kao i „Bit ćeš uvijek moja“ – dobitnog dvojca Stipica Kalogjera i Arsen Dedić – koja ima u sebi trubadursku elegičnost kojoj će se Arsen i kasnije vraćati, ali uz suvremeni aranžman u kojem se ispod raskošnih slojeva gudača šuljala akustična gitara i klavir. „Čovjek i pas“ (Arsena i Zvonimira Goloba) rasna  je šansonjerska tema kao reprezentativan primjerak „zagrebačke škole šansone“ te s aranžmanom kabaretskog štiha. Takve su i „Čovjek kao ja“, „Kod dvije lipe“, „Sanjam te“, „Stara pjesma“…

Jedan od vrhunaca albuma je tada vraški suvremena laganica „Odabrat ćeš gore“, koja se mogla smjestiti uz bok tadašnjim vrhunskim zgodicima francuske i angloameričke pjesmarice. Ističući svoju modernost naglašenim bubnjem, orguljama (i jedno i drugo na tragu tada itekako značajnih i popularnih Procol Haruma) te naglascima električne gitare i flaute. „Pusti neka spava“, „Sandra“ i „ispovjedna“ uvodna „Sve što znaš o meni“ nastale su pak u onom savršenom ravnovjesju između šansone i šlagera, a „Večeras“ kao dojmljiva bossa nova.

Arsenov album prvijenac doista je autentični biljeg vremena i temeljac mnogih kasnijih značajnih albuma. „Čovjek kao ja“ se te 1969. sjajno uklopio – pače i bitno na njega utjecao – na formiranje novog kulturnog ozračja. Ili, preciznije, nove klime koja je postupno nagrizala negdašnji armiranobetonski zid koji je dijelio masovnu (pop)kulturu etiketiranu šundom od „elitne“ a kojoj je baš Arsen – kao ranije Dylan u SAD-u – bio svojevrsni glasnogovornik. Konačno, dokazala je to i fascinantna prodana naklada albuma od šezdesetak tisuća primjeraka.