Bojan Đurđević – Za Cvitu

Za Cvitu: album koji otkriva sva lica Bojana Đurđevića

Iza kakofonije i neposrednosti opšivene nesavršenostima na prvom albumu na hrvatskom jeziku Jima Julyja/Bojana Đurđevića krije se nepatvorena emocija i unikatan skladateljski zanat

Bojan Đurđević / Foto: Kristina Oberman

Videozapis koji prikazuje kćer Luke Modrića kako tehnicira loptom uz svoga oca potaknuo je, dakako, urednike na portalima da sve usporede s jabukom, padom i stablom, a zaneseni će navijač već vidjeti malu Emu kako za desetak godina predvodi hrvatsku žensku nogometnu reprezentaciju do veličanstvenoga trijumfa na Svjetskom ženskom nogometnom prvenstvu.

Ja ću, pak, zaneseno zamišljati da Cvita, kći Bojana Đurđevića svijetu otkriva njegovo glazbeno tehniciranje, koje ne izlazi iz baranjskih močvara jer mu je tamo sasvim dobro. Bojana Đurđevića znamo kao pjevača, gitarista, aranžera i producenta koji stoji iza bendova/projekata Garage In July, Red Rust Romance i Detroit Groove Gang. Poznatiji pod scenskim imenom Jim July bendove mijenja kao čarape, a albume izbacuje na tekućoj traci. Gotovo potpuno izvan dometa klasične diskografije, Đurđević je prototip za razlijevanje rock-žanrova – dok solo distorzirani riff usred pjesme razbija formu, vokal mu je ispovjedan, a ne otpjevan, kao iz zvučne kronike loše američke TV serije. Tako postaje kult, a u katalogu rock kultova, Đurđević je električar emocije, ali i onaj koji nikad ne daje konačan odgovor. Zapravo je svaki njegov bend i svaki njegov album nedovršen.

Bojan Đurđević

Album Za Cvitu posvećen njegovoj kćeri nekako je najpribližniji klasičnome diskografskom ostvarenju (uzgred, od tone njegovih albuma, samo je live album Garage in Julyja objavljen u čvrstoj formi – na vinilu). To je jedini njegov album otpjevan na hrvatskom jeziku i kad se čuju uvodna i zaključna skladba – “Bašta” i “Garjak”, utisak bi bio kako je riječ o kolekciji uspavanki za voljeno dijete – s uputom tati da se malo više potrudi.

No ono između rafalna je paljba koja sublimira sve punk/blues, pa i funk konotacije sva tri Đurđevićeva benda, a zajednički nazivnik je sumanuti saksofon Mislava Norca. Uistinu, uranjanje u srž ovog albuma slično je kao i otkrivanje svih slojeva onoga što su radili Captain Beefheart ili Dr. John: iza kakofonije i neposrednosti opšivene nesavršenostima krije se nepatvorena emocija i unikatan skladateljski zanat.

Mile Mijač iz M.O.R.T.-a na bubnjevima, Damir Trkulja Šiljo iz Gatuza na gitarama i drugi glazbenici strasno pojačavaju zvuk, a osobito je uspio duet s Mirnom Škrgatić u skladbi “Pluća”. Razorni “Svjetionik” nosi album, a nijedna skladba iz unutrašnjosti albuma ne skreće nizvodno. Njegove pjesme oslanjaju se na moć riffa, stvarnu priču i živi groove. Đurđevićev vokal, pomalo raskliman, ali uvjerljiv, vodi slušatelja kroz tekstove koji su često toliko direktni i ogoljeni da zvuče kao da su ispali iz ispisane bilježnice odbačene kraj makadama.

Dvije laganije skladbe zalog su njegovoj kćeri da u budućnosti otkriva njegovo stvaralaštvo, jer po svemu sudeći, on neće. Napravit će još deset bendova, snimiti još stotinjak albuma i jezditi jezerima kulta. Srećom, uvjeren sam da će Cvita znati kako revalorizirati njegov prljavo producirani amalgam poezije i bučnog bunta, uz emocije koje nemaju kraj.