Šešir dolje za Boris & The Batts

Novo ime, no dobro znani glazbenici, Boris & The Batts su Sandro Bastijančić, Vava, Boris Reinić, Hrvoje Gazdik te Luka Benčić. Ni manje ni više već opća mjesta (ne samo riječke) rock sceni ili – još bolje – gotovo pa „javne glazbene površine“ domaće rock scene.

Nastupni album Not In The Mood objavljen na etiketi Dallasa u produkciji Mateja Zeca otvara „Reap Some Souls“ uz gitarski udar i muskulativan bubanj dostojan Sonicsa a poduprt Benčićevim klavijaturama tako vraški bliskim garažnom rocku šezdesetih bandova poput Question Mark & The Mysterians. „Gun Point To My Head“ moćnim gitarskim uvodom poručuje da naslanjanje na garažni zvuk ranih šezdesetih nije slučajan već stilsko/žanrovski izbor u kojem se band sjajno snalazi. Ako je jedna od definicija američke „garaže“ i bendova koji su se našli na antologijskom boxu Nuggets gotovo protopunkerska energija, ali i melodioznost, Boris & The Batts su je temeljito opravdali. S čvrstom ritam sekcijom, praskavim gitarama ali i zaraznim melodijama.

„Give Me The Breath“ tako je sjajna  kombinacija upečatljivog riffa i začina garažne psihodelije, a „Black Cat“ – u kojoj se rabi dobitna kombinacija naglašenog bubnja i praskavih gitara te klavijatura u pozadini kao bitnog dodatka zvučnoj slici – ima nešto i od ranih nabrijanih The Who, naravno uz efektni gitarski solo koji se provlači kroz baražu. „Brother Judas“ je novi zgoditak razularenih gitara uz zanimljivu melodiju i himnički refren te sjajan gitarski solo (pa i twang u srednjem dijelu skladbe), „New Light“ i „Shine Day“ nesmiljeno nastavlja  istom garažnom trasom. I oni uz vraški dobar (s mjerom bez prenemaganja odsviran) gitarski solo koji brojeve – kao i mnoge druge na albumu – smješta i u krug suvremenih „garažera“ poput Raconteursa Jacka Whitea.  Kud ćeš bolje!

Gitarske solaže kao zaštitni znak

„Gossip Victim“ otvara sjajan gitarski rad (dakako podržan „pištećim“ orguljama koje su iz garaže nekoć posvojili i Stranglersi) uz melodijsku „dizalicu“ i ubojit refren, „Little Wife Lies“ ponavlja efektnu formulu uvoda a onda i u vožnji kroz cijelu temu. Naravno, s bubnjem i gitarskom repetitivnom frazom/riffom te izvrsnim minimalističkim gitarskim solom (kao jednom od odlika ili čak zaštitnih znakova albuma). „Wake Up“ je začinjen whoovskim riffom pa nastavlja „pržiti“ sve u šesnaest, opet uz lucidni umetak sola. Naslovni zaključni broj s gitarskim „pustinjskim“ twangom kojeg tako voli Vava pokazuje da Boris & The Batts sjajno funkcioniraju i u – uvjetno rečeno – radio-friendly temama s manje agresivnim pristupom. Uz odličnu melodiju koja kao da je došla iz orbite Toma Pettyja i country rocka.

Ako je moglo biti ikakve sumnje (a to naprosto nije moguće!) u tvrdnju da je Rijeka pravi čuvar svete žerave rocka, i ova supergrupa ju je projektom Boris & The Batts apsolutno potvrdila. A kritičar na to samo može kazati – šešir dolje!