12
velj
Recenzija

Boris Papandopulo: Suita za violončelo i gitaru

Boris Papandopulo: Suita za violončelo i gitaru

share

Četverostavačnu suitu za gitaru i violončelo Boris Papandopulo napisao je 1987. godine za Valtera Dešpalja, no svoju praizvedbu ova skladba doživljava tek 2009. godine u izvedbi Dešpaljeva studenta, violončelista Luke Šulića i gitarista Petrita Çekua na Dubrovačkim ljetnim igrama. Tom je prilikom Valter Dešpalj revidirao partituru, a 2019. godine izdaje ju Cantus, ali u skladateljevoj izvornoj verziji.

Papandopulova intencija bila je što više bojom stopiti ova dva instrumenta

Kao što se često može zamijetiti u Papandopulovim skladbama, s obzirom na to da je njihovo pisanje najčešće potaknuo određeni glazbenik, i u ovoj se radi o donekle netipičnom izboru instrumentacije. Iz korištenih skladateljskih tehnika očito je da je Papandopulova intencija bila što više bojom stopiti ova dva instrumenta. Odnosno, ovdje nema tipičnih, isključivo gitarističkih ili violončelističkih skladateljskih postupaka.

Štoviše, svaki instrument ima određene oznake za način izvođenja tipičan upravo za njegovog „kolegu” s kojim čini duo. Tako će se u violončelu često pronaći korištenje tehnike pizzicato (i to čak akordski!), dok će portato način sviranja biti mnogo češći od legata, a u gitari će se, primjerice, hrabro koristiti dulje pasaže sitnijih notnih vrijednosti te brzi predudari.

Pomirba instrumentalnih boja u slobodnoj fugi

Nazivi stavaka ne pripadaju tipičnoj suiti; uz Ouverutre i Air, treći stavak nazvan je Scherzo, a posljednji Fuga. Ipak, moguće je zapaziti određene karakteristike s ovim tradicionalnim nazivima stavaka, što se posebno odnosi na živahan Scherzo izrazito brzog tempa i na Fugu čija je forma izgrađena na početnoj temi i imitacijama. Moglo bi se reći da do konačnog i pravog pomirenja instrumentalnih boja upravo dolazi u posljednjem stavku, vrlo slobodno napisanoj fugi u kojoj instrumenti dijele i potpuno jednake oznake za način izvođenja (npr. tema fuge); posebno u ovom stavku dionica violončela obiluje dvohvatima, ali i akordima, baš kao i gitara za koju je ovo ipak tipičnije.

Ravnopravno tretiranje instrumenata

Na prvi pogled, s obzirom na odabranu instrumentaciju, moglo bi se pomisliti da će gitara predstavljati pratnju violončelu, no ovdje to nipošto nije slučaj. Instrumenti su tretirani potpuno ravnopravno te ne samo u fugi, ova suita obiluje imitativnim postupcima. Osim momenata virtuoziteta koji se traži od svirača, izazov izvedbe ove skladbe svakako predstavlja i zahtjev za slogom i nastojanjem imitacije boje te sviračkih tehnika ovih instrumenata, poput kakvog pijeva dviju osoba različitih boja glasa, koji pak nastoje zvučati skladno.

Zahvaljujući ovim izazovima, skladba je zasigurno izrazito pogodna za studente, ali i profesionalce, a strpljivo istraživanje na dobivanju tona i izboru boje – kako u gitari, tako i u violončelu – neizmjerno je.

Moglo bi Vas zanimati