Bruce Springsteen: Izbavljen iz ništavila

Drugo izdanje autobiografije Brucea Springsteena Born To Run na hrvatskom jeziku objavljeno je paralelno s objavom box-seta Nebraska ’82 i biografskim filmom koji tematizira stvaranje toga albuma, ključnog u njegovoj karijeri

Bruce Springsteen na ovogodišnjem koncertu u Frankfurtu / Foto: Bojan Mušćet

Prvi biografski film Brucea Springsteena Izbavi me iz ništavila koji se upravo prikazuje u kinima i ima promjenjive kritike fokusira se na stvaranje njegovog albuma Nebraska, onoga tihoga, tamnog remek-djela nastalog u sobi s 4-kanalnim kasetofonom, daleko od svjetala velikih studija. Paralelno je objavljen prošireni box-set Nebraska ’82 koji uključuje outtakeove sa snimanja, pa sveti gral njegovih fanova: električnu verziju toga akustičnog albuma i live izvedbe pjesama s albuma ali bez publike. Box-set i film tvore dvostruku ekspoziciju iste slike: umjetnika koji se u polumraku pokušava ponovno pronaći.

Uostalom, album i pjesma “Nebraska” počinje izravno scenom koja kao da je istočena iz filma. „Vidio sam je kako stoji na travnjaku ispred kuće/ Samo vrti palicu“, pjeva Springsteen u zloslutnim uvodnim stihovima naslovne pjesme. „Ja i ona smo se provozali, gospodine/ I deset nevinih ljudi je umrlo.“

Rock ikona iz New Jerseyja napisala je te riječi nakon što je pogledala neo-noir film Terrencea Malicka iz 1973., Pustare (Badlands). U njemu se pojavljuje scena gdje problematični tinejdžer, kojeg glumi Martin Sheen, prvi put susreće lik Sissy Spacek kako vrti palicu na svom travnjaku. Film je labavo zasnovan na stvarnom ubojstvu iz 1958. u Nebraski i Wyomingu što ga je počinio 19-godišnji Charles Starkweather, koji je pobjegao sa svojom 14-godišnjom djevojkom Caril Ann Fugate.

Springsteenova kasnija fascinacija slučajem Starkweather dramatizirana je u filmu Izbavi me iz ništavila, u kojem glumac Jeremy Allen White glumi Bossa u ranim tridesetima. U jednoj od upečatljivih scena, Whiteov Boss sjedne, čita stare novine o Starkweatherovu pohodu i crnim markerom piše: „Zašto???“ To pitanje lebdi cijelim filmom, ali i kroz cijelu Springsteenovu poetiku. Uz zločine iz stvarnog života, dok je snimao Nebrasku, Springsteen je bio duboko pod utjecajem priča Flannery O’Connor. Njezini južnjački gotički svjetovi puni moralne dvosmislenosti, uskrsnuća i kazne bili su idealno tlo za njegovu introspekciju. Kao da je O’Connorinu rečenicu „Dobrog čovjeka je teško pronaći“ preveo u akorde: likovi Nebraske mogli bi mirno zakucati na vrata njezinih priča.

Kad je Springsteen stvorio album Nebraska, bio je na prekretnici u svojoj karijeri. Upravo je objavio svoj komercijalno najuspješniji album dotad, album The River iz 1980., koji je bio na vrhu ljestvica, a s kojeg su se pojavili hitovi poput “Hungry Heart”, “The River” i “Two Hearts”. Mnogi ljudi oko njega očekivali su da će pokušati iskoristiti taj uspjeh objavljivanjem još jednog albuma u bogatome instrumentalnom meltpotu koji bi, poput The Rivera, uhvatio uzbudljivu atmosferu živog zvuka E Street Banda.

Umjesto toga, borio se s depresijom i tražio novi smjer. Kao što je Springsteen rekao Warrenu Zanesu za knjigu 2023., koja je i adaptirana za istoimeni biografski film, suočavao se sa „sukobljenim osjećajima zbog toga što je toliko odvojen od ljudi s kojima je odrastao i o kojima je pisao“.

U spavaćoj sobi iznajmljenog ranča u Colts Necku u New Jerseyu, uključio je prijenosni 4-kanalni snimač i počeo pisati i snimati niz pjesama o propalim likovima koji žive izvan zakona. U svojoj autobiografiji iz 2016., Born To Run, Springsteen je objasnio da je, osim Badlandsa i O’Connor, bio glazbeno inspiriran gospelom, ranom apalačkom glazbom i bluesom. „Želio sam da slušatelj čuje moje likove kako misle, da osjeti njihove misli, njihove izbore…“ napisao je. „Ove pjesme… bile su suzdržane, još uvijek na površini, sa svijetom moralne dvosmislenosti i nelagode u dubini.“

Prvo i drugo izdanje Springsteenove autobiografije na hrvatskom jeziku

Autobiografija Born to Run (Profil), čije je drugo hrvatsko izdanje nedavno objavljeno, razotkriva sve te slojeve, ali i autorovu potrebu da sebe više razumije nego opravda. To nije tek sentimentalni podsjetnik na slavu, nego literarni dnevnik u kome se tri poglavlja života prepliću kao tri sloja iste melodije: djetinjstvo, mitski uspon i zrelo propitivanje svega postignutog. U prvom dijelu nazvanom Growin’ Up piše o svom odrastanju u Freeholdu, mjestu koje je kasnije pretvorio u arhetip američke provincije. Katolička stega, očev alkoholizam i radnička kultura oblikovali su mladića koji je s gitarom tražio izlaz. Glazba nije bila bijeg iz stvarnosti, već pokušaj da je podnese.

Drugi dio, Born to Run, fokusira se na fazu u kojoj počinje ostvarivati svoja glazbena postignuća gradeći mit oko sebe. Prate nas kroz snimanje istoimenog albuma koji je projicirao novu sliku rock’n’roll zvuka sedamdesetih, uz težak rad i neumornu turnejsku svakodnevicu. Tu dolazimo do suštine Springsteenovog odnosa sa slavom – ona je istovremeno i blagoslov i prokletstvo, moć i teret. Springsteen opisuje slavnu fazu karijere sa svih njenih strana: i vrhuncima, ali i neizbježnim depresivnim padovima. Njegov mit raste zajedno s turnejama, pjesme postaju parole, a Springsteen, iako energičan i strastven, sve više osjeća kako komercijalna mašinerija guši njegovu intimnu dimenziju. U tim godinama, dok su Born in the U.S.A. i Dancing in the Dark postajali neizbježni himnički refreni, Springsteen je u tišini vodio bitku s depresijom. To iskustvo zabilježeno u autobiografiji čini je jednom od najsnažnijih knjiga koje je itko iz rock-svijeta napisao o vlastitim pukotinama. Njegova introspektivnost u opisivanju tjednih, pa i dnevnih borbi s depresijom otkrila je neispričanu stranu mitologizirane rock-zvijezde.

Treći dio autobiografije posvećen je dubljim refleksijama o životu i umjetnosti u poznijim godinama, bolnim priznanjima o vlastitim nedostacima i nostalgiji za izgubljenim idealima. Ovdje Springsteen otkriva kako su mu glazba i umjetnost bile ne samo profesionalna zadaća nego i emocionalni spas tijekom godina sumnji, gubitaka i nesanica. Njegova borba s depresijom, o kojoj je uistinu rijetko govorio, dobiva glas i postaje jedan od stupova ove knjige što dodatno podiže njenu emocionalnu važnost.

Autobiografija nije samo jedno usputno svjedočanstvo o životu slavne glazbene zvijezde. Čitatelj ne promatra izvedbu, već sudjeluje u njoj. On neće ostati samo promatrač, nego svjedok koji jezdi psihološkim krajolicima arhetipskoga rock-stara. Taj ritam briljantno prenosi ono što Springsteen odavno zna – da glazba nije samo zvuk, nego i emocijski prostor u kojem se susreću istraumatizirani i spašeni.

Njegov stil pisanja je oštar, ali fragilan. Vjerojatno je u knjizi prste imao i ghost-writer, ali ona uistinu reflektira jednu od najvažnijih glazbenih ličnosti našeg doba.

Standard u kategoriji rock autobiografija: Born To Run

Ne smijemo zaboraviti ni njegov trud da poveže vlastitu glazbenu estetiku s kulturnim referencama Beatlesa, Rolling Stonesa, Ramonesa i Elvisa Presleyja, čije je utjecaje neprestano preispitivao i prilagođavao suvremenim izazovima. Springsteenove pjesme, koje kroz autobiografiju dobivaju dodatnu dimenziju, odražavaju složenu relaciju u kojoj spaja književnost i glazbu, politiku i introspekciju, moralnu dilemu i koncertni zanos.

Born to Run, stoga, nije samo autobiografija; to je percipirani glas generacije koja je stasavala onkraj Drugoga svjetskog rata i kasnije. Svojom iskrenošću, dubinom i bez imalo nametnutog patetiziranja, knjiga postavlja visok standard za autobiografske zapise glazbenika, pritom pokušavajući odgovoriti na dvojbu koja Springsteena nikada nije napustila – kako ostati čovjek u svijetu gdje se ljudskost ne isplati. Upravo ovom autobiografijom, ali i svojim ključnim albumom, a to je Nebraska, Springsteen je dokazao da njegova moć nije u decibelima, nego u tišini između njih.