Bruno Krajcar - Slike života

Najavljen singlom „Dobar vam dan“ svestrani singer-songwriter Bruno Krajcar objavio je friški album Slike života

Izbor prvog singla kao svojevrsnog „apetajzera“ za album savršen je. Naime, kao pismo o namjerama dugosvirajućeg projekta koji za njim slijedi pokazao je bezgješna srastanja blues rocka i istarske čakavštine spajajući tako dva osebujna „južnjačka“ idioma s različitih krajeva svijeta. Naravno, nije to jedina transžanrovska koalicija na albumu.

Album tako otvara „Iznad zvijezda“, lirska klavirska balada podebljana raskošnim gudačima što svakako nije uobičajeno za pop albume koje obično otvara kakav radiofoničan „napadački“ broj. No pjesma je logičan ulazak u intimistički i izrazito emocionalan album čiji tekstovi promišljaju neke velike životne istine. U slično postavljenoj „Pjesmi života“ Brunu se pridružila Zdenka Kovačićek čiji je zvonki i ekspresivan glas prava suprotnost Brunovom prigušenom kantautorskom stilu. No baš zato dvojac odlično funkcionira kao duet (podcrtan saksofonom) u refrenu koji, kao i uvijek, pokazuje Krajcarovo umijeće slaganja melodioznih, ali nikad banalnih rješenja.

Razigrani ritmovi

„Dvo po dvo“ je „something completely different“ kao žovijalni broj s dvojezičnim talijansko-hrvatskim tekstom i zarazno plesnom „latinicom“ kakvu je nekoć znao rabiti i Renato Carosone, a to je format u kojem se Krajcar snalazi kao kod kuće. Pokazuje to i „Rosa Rosa“ kao odlična dvojezična latino kolaboracija s Ricardom Luqeom koja i najljenije noge navodi na ples. „Vodu piti“ kao duhovitu stilizaciju blues-rocka već su, ne baš bajno, predstavili Batifiaca i Ferlin no u kontekstu albuma i (n)ovog aranžmana s gitarskim naglascima, zaslužuje palac gore. Posebice kao svojevrstan uvod u razigrani rasni bluesy rocker „Dobar vam dan“.

Drugi dio album je očito u razigranijem ritmu pa je i „Čovječe ne ljuti se“ – kao suradnja s Juricom Pađenom – „rokija“ zamišljena i odrađena po starim žanrovskim šprancama s radiofoničnim refrenom te prepletima gitare, saksa i klavira. „Poštar“ vozi zanimljivim gitarskim fraziranjem na pola puta između funka i ska te duhovitim tekstom/zezalicom kao sličicom iz svagdana.

„Donna dei sogni“ opet predstavlja ono kantautorsko Brunovo lice uvijek sklonije talijanskim „kantadurima“ nego li američkim kantautorima. I ovaj broj koji u prvom dijelu nudi „samo“ klavir i vokal kasnije dobije slojevitu dogradnju s jazzy gitarom. „Kaiserball“ je ritmom valcera te bogatom orkestracijom i pozadinskim vokalima pravi podsjetnik na glamuroznu austrougarsku prošlost Pule dok je „Zašto?“ – kao zgodna Brunova suradnja sa devetogodišnjom kćerkom Katarinom  – odličan i šarmantan podsjetnik i na kabaretske „dječje“ brojeve Arsena Dedića. Lepršavi valcer „Glorija“ začinjen obilato mediteranskim  elementima i „Pulska noć“ – kao stilizirani tango – te „Sopra le stelle“ svojevrsne su posvete duhovnom i kulturološkom zavičajnom podneblju. „Korona ne ne“ je pak „karipska“ novelty tema s Mariom Petrekovićem a zaključna „Rosa“ s Ricardom Luqueom svojevrsna „repriza“ s Ricardom kao solistom za efektni kraj još jednog veoma dobrog albuma s potpisom Bruna Krajcara.