Novo čudo iz Brankovog špurtila
Buzdoštrigun - Vrozi balaju

Evo konačno Fog Frog Doga iliti Branka Dragičevića u novoj inkarnaciji Buzdoštrigun i albuma Vrozi balaju
I to kakvoj… „Ni me tila“ kreće kao nježna gitarska mediteranska – slobodno se može kazati i meditativna – tema koja u nastavku dobiva tipičnu „fogfrogovsku“ trasžanrovsku nadgradnju koja u sebi ima i mrve psihodelične ambijentalnosti te „razlomljenu“ melodioznost koja savršeno liježe uz otočku čakavštinu kakvu dobro znamo iz radova Valentina Boškovića. „Pusti me spin“ – kao „something completely different“– kreće kao jazzy-funk vođen gitarom uz raskošnu zvučnu paletu s notom ambijentalnosti naglašenu zvukom vibrafona koja prevladava u drugom dijelu skladbe, dok su „Ralje“ sjajan novi prilog pjesmarici dalmatinsko/mediteranskog – uvjetno rečeno – alter popa. Uz izvrsne gitarske akcente, upečatljive unisone dionice i očekivanu diskretnu „nadgradnju“ koja se lijeno vuče u podlozi.
„Sfinga“ je iskorak u novi žanrovski prostor kao lepršavi melodiozni komad rasnog popa s duhovitim tekstom koji slikovito opisuje post-turističku stvarnost Supetra na isteku sezone, sjajnom gitarom i atmosferom koja priziva i karipske stilizacije koje su nekoć davno na albumu Pelican West proslavili zaboravljeni Haircut 100. „Vanvanvanvan“ je minijatura sročena kao kabaretski mediteranski broj koji slavi utemeljitelje dalmatinske šansone, Fiamenga, Runjića, Zuppu, Tomu Bebića, dok je „Vrozi balaju“ (ili, kako bi se na kontinentu reklo “vragovi plešu”) novi melodiozni biser okađen dalmatinskim spleenom sa sjajnom zvučnom slikom. Baš kao i „Zolnji guc bibite“ (iliti “Zadnji gutljaj pića”) koji zrcali i melodiku znanu s dalmatinskih plesnjaka, ogrnutu blagim začinom karipskih stilizacija.
„Eno tunj“ je zarazna lepršava, funkom začinjena, tema na temu „ribanja i ribarskog prigovaranja“ s vraški duhovitim tekstom i sjajnom gitarom; naprosto jedna od onih skladbi koja mami osmijeh i služi kao jutarnja dizalica u najtmurnije dane. Zaključna „Lavandin“ (iliti umivaonik) svojevrsni je sukus svega što se već čulo: dalmatinske/mediteranske melodioznosti, lucidnih glazbenih detalja i „broškoga“ teksta.
Branko Dragičević je projekt Buzdoštrigun komodno mogao – bez da izgubi išta na vrijednosti – produžiti na još petnaestak minuta. Jer znamo iz Valentina Boškovića i Fog Frog Doga da bi s lakoćom skladbama mogao dodati maštovite instrumentalne dionice. No, mada skromne minutaže od 25 minuta, riječ je o albumu u pravom smislu riječi: o albumu koji potvrđuje duhovitu Dragičevićevu opasku o špurtilu kojim je po dalmatinskim kaletama „vata pisme“ te ih rafinirao u svom već znanom autorskom stilu.
Iznimni album Fog Frog Doga Split od prije deset godina kao i projekti Valentina Boškovića (odnosno Dragičevića i Josipa Radića) dobili su reprezentativnog nasljednika.