Cathi Unsworth: Lov na vještice, Istina o goth sceni

Cathi Unsworth respektabilna je i popularna britanska novinarka i spisateljica

Popularna glazba i fenomeni rocka glavna su joj preokupacija u novinarskoj profesiji započetoj s 19 godina u Soundsu, ali stekla je i zavidnu reputaciju pisca šest noir romana prožetih pop-kulturom.

Prije Lova na vještice i istine o gothic sceni Cathi je napisala Defying Gravity, o životu kultne punkerice Jordan. Toliko uspješno da je Julie Burchill opisala knjigu „kao jedinu o punku koja će vam ikada trebati“. Od Daily Telegrapha proglašena je 2019. knjigom godine. Kraće radove objavljuje od Guardiana do Financial Timesa i Mojoa.

Lov na vještice višeznačno je i složeno djelo koje privlači već samim naslovom i nazivima poglavlja:

Pobunjenički savez, Sat otkucava trinaest, Magija, ubojstvo i vremenske prilike, Rocket From the Crypt, London After Dark, Goth’s Own County, Kauboji i Indijanci, Ranteri, Diggeri i Leveleri, Iza zrcala, Psihodelična džungla, Rođeni pod lošim znakom, Something Wicked This Way Comes, Posljednja čarolija, ali i epiloga, Crna misa te dodatka, Još priča iz kripte.

Neupućeni i nestrpljivi mogu pomisliti da je riječ o još jednom trivijalnom pristupu goth sceni (u nas popularnije kao dark, darkeri…). Može pomisliti o površnom, bulevarskom pristupu s naglaskom na modu, make up, jeftinim pričama o vješticama, mračnjaštvu, misticizmu, hororu s velikog ekrana, okultizmu i slično.

No kad uz naslove poglavlja poredate naslove rubrika Kum gotike/Kumovi gotike ili Kuma gotike situacija se stubokom mijenja.

Cathi Unsworth: Lov na vještice, Istina o goth sceni

Krenimo redom.

Kum gotike: Jim Morrison, Kuma gotike: Julie Driscoll, Kum gotike: Aleister Crowley, Kuma gotike: Vampira (Moj je život zabava za noć vještica), Kum gotike: Lee Hazlewood, Kuma gotike: Bobbie Gentry, Kum gotike: Link Wray, Kuma gotike: Nico, Kumovi gotike: Suicide, Kuma gotike: Tura Satana, Kumovi gotike: The Scream Team, Kuma gotike: Karen Dalton, Kum i Kuma gotike: Percy i Mary Shelly, Kum gotike: Jacques Brel, Kuma gotike: Juliette Greco, Kum gotike: Dr John The Night Tripper, Kuma gotike: Fenella Fielding, Kum gotike: Johnny Cash, Kuma gotike: Billie Holiday, Kum gotike: Edgar Allan Poe, Kuma gotike: Maria Callas, Kum gotike: Audrey Beardsley i Kume gotike: Sestre Bronte(!?)

I ovako letimičnim pregledom povijesnih imena najrazličitijih umjetnika iz najrazličitijih razdoblja (od 19. stoljeća pa na dalje) iz Velike Britanije, SAD-a i Francuske, koje Cathi Unsworth stavlja u kontekst britanskih goth umjetnika s kraja sedamdesetih i u osamdesetim godinama 20. stoljeća dovoljno govori o njezinoj sveobuhvatnosti jedne rock subkulture. Naravno da najviše posvećuje pozornosti perjanicama Siouxsie And The Banshees, The Cure, Joy Division, Sisters Of Mercy Southern Death Cult (Death Cult pa konačno The Cult), mada i sama ističe da nitko od njih nije nikada posvjedočio da je on/ona/oni gothic ili dark. Štoviše, negira se vrlo odlučno i to bez objašnjenja, odgovor bi bio uvijek: „Ne, ne, ne.“

To mi je poznato i iz osobnog iskustva.

Prije intervjua s Andrewom Eldritchem (Sisters Of Mercy) njegov menadžer uljudno me zamolio da mu taj termin uopće ne spominjem, jer neću dobiti ništa osim: „No comment.“

S Nickom Caveom susretao sam se puno puta, imao čak četiri intervjua i bio na mnogo pressica, zbog čega mogu nedvojbeno potvrditi da bi Nick izgubio živce samo ako bi neka novinarka uopće spomenula taj termin. I ostala, naravno, bez ikakvog odgovora.

Ne znam precizno zašto je to tako bilo, ali pretpostavljam na temelju iskustva da su termin smatrali kao nešto što označava bagateliziranje mračnih sadržaja kao nešto profano, jeftino.

Bilo kako bilo, Cathi Unsworth nije se time bavila, više spomenutim umjetnicima i njihovim ostvarenjima. Duboko je kopala po pozadini gotha, naročito socio-ekonomsko-političkoj situaciji Velike Britanije osamdesetih koju je obilježila Margaret Thatcher. I koja je davala, kako kome, neiscrpnu inspiraciju za mračne teme. I svemu je Cathi dodala silne primjere za druge umjetnike, od Jacquesa Brela i Juliette Greco, Jima Morrisona do Roberta Johnsona, koji je „da bi mogao stvarati svoj blues prodao dušu vragu“ (?!). U svakom slučaju, ovaj veliki, neprocjenjivo veliki umjetnik, utjecao je na sve rock and roll velikane, a sve na temelju snimaka koje je uspio napraviti 1936. i 1937. godine, ukupno 29.

Unsworthova piše: „Njegovih 29 pjesama o životu na jugu obuhvaćenom segregacijom naježile su popularnu glazbu utječući na njezin smjer i bivajući inspiracijom najboljim i najuspješnijim  glazbenicima dvadesetog stoljeća.“

Inače, nastupao je po barovima i ulicama, raskrižjima, ispred brijačnica.

Umro je mlad u 27. godini i mnogi će reći da je prvi iz Kluba 27 (Jimi Hendrix, Janis Joplin, Jim Morrison, Kurt Cobain).

U ovoj tamnoj strani ni Cathi naravno ne zaboravlja samoubojstvo vješanjem Iana Curtisa (Joy Division), a ja bih dodao i važnog Laibachovca Tomaža Hostnika (objesio se u tradicionalnoj   slovenskoj drvenoj konstrukciji za sušenje sijena kao najavu „mračnih vremena“). I za Laibach se znalo reći da ima i zloslutne, gotičke melodije.

Imali to veze s onim parolama „umri mlad i budi lijep leš“ ili „premlad za umiranje, a prestar za rock and roll“ ili ne – i nije bitno.

U svakom slučaju, pitao sam Davida Bowieja za komentar za umjetnike koji hotimice ili ne odlaze premladi s ovoga svijeta, a bilo ih je i prije pojave rocka i gotha.

„To je popularna kultura“, kaže mi Bowie uz osmijeh u apartmanu s vrtom punom cvijeća u bečkom hotelu Das Triest: „Ja tome ne pripadam, ali istina je ipak da sam napisao pjesmu ”All The Young Dudes” za Mott The Hoople u kojoj jedan od likova ne želi doživjeti više od 25 godina. Mislim da u ranim dvadesetima imate romantičan pogled na smrt kao junački čin ako na primjer previše čitate Baudelairea. No, nakon 25 to vam više i nije životna filozofija.“

Mnogi su od najkreativnijih umjetnika britanskog gothica svoje mračno junaštvo znali objašnjavati zlosretnim djetinjstvom, seksualnim napastovanjima i tome slično. Valjda rijetka iznimka je Nick Cave (a u čemu on nije iznimka?), koji mi radosno veli da je imao više nego sretno djetinjstvo i brižne roditelje cijelo vrijeme. Isto tako ističe da uopće ne voli nasilje, ali da voli nasilne stihove, odnosno stihove o nasilju. Nije ni čudo što je za njegov bend The Birthday Party u ovoj knjizi jedan od članova rekao Unsworthovoj da su band stvorili kao „rock and roll čudovište koje se otelo kontroli“. Ha?! Čini mi se istinitim. Ma, samo kad se sjetim njihovih snimaka, ne čini mi se, nego je 100 % istina!

Autorica svako malo i o piscima ili okultistima koji su imali utjecaja, manjeg ili većeg.

Dennis Wheatley britanski je pisac trilera i okultnih romana čija su djela bila među najprodavanijim između 30-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća. Aleister Crowley, znaju obično pisati, da je engleski okultist, ceremonijalni mađioničar koji se identificira kao prorok kojemu je povjereno vođenje čovječanstva.

Neš ti?!

Njegovim domom na obali jezera Loch Ness u Škotskoj – dvorcem Boleskine – bio je fasciniran i  Jimmy Page. Toliko da je dio filma Led Zeppelina The Song Remains The Same snimio u dvorištu Boleskinea. Mislim da je Jimmy kupio dvorac ili bio neko vrijeme vlasnik. Lik Crowleya može se iznaći i  među brojnim likovima na omotu albuma Beatlesa Sergent Pepper’s Lonely Hearts Club Band.

Eto ti sad i Beatlesi u mreži proroka!

Do kud sve ova sjajna autorica ne ide u dubinskom osvjetljavanju goth subkulture. Ajd, pisci horrora, okultisti i ini, ali ova mudra žena iznalazi kao Kumu gotike i jednu Mariju Callas, sestre Brontë i posebno velikog autora – pjevača Jacquesa Brela, podrijetlom iz Belgije, ali djelovanjem u Francuskoj.

Ipak najvažnijim, čini se, Unsworthova u nastajanju ove rock subkulture i umjetnika u Velikoj Britaniji u post-punk razdoblju smatra generacijsku otuđenost i prezir. Ona je sama pripadala toj generaciji, a i odrastala u teškoj engleskoj provinciji punoj nezaposlenosti i besperspektivnosti za tinejdžere, pod kapom Margaret Tatcher. Jedini joj je izlaz bio John Peel s Radija 1 BBC-ja i dijela ovdje već spomenutih pisaca u dugim noćima.

Sve dok se nije pojavila Siouxsie And The Banshees, Joy Division i Robert Smith s The Cure. Ikona gothic glazbe bila je naravno Siouxsie Sioux „u mrežastim hulahupkama i visokim čizmama od vinila, kose nalik gavranovim krilima i očima poput Kleopatrinih“.

Robert Smith postao je „glasnik izgubljenih i usamljenih“.

Ovo je knjiga o goth sceni, ali itekako može poslužiti i za razumijevanja mnogih drugih rock žanrova (uostalom, nastala je odmah poslije punka), ali i mnogih drugih umjetničkih disciplina s „mračnim građama“.

Unsworthova kratko, ali u više navrata tako autoritativno i uvjerljivo analizira ono najvažnije na goth sceni – stvaralaštvo, koje je iz mraka došlo na svjetlo te postalo popularno i štovano.

Briljantno analizira među ostalim Joy Division, Nicka Cavea, a ne zaobilazi ni jednog Ridleyja Scotta, koji nije režirao samo videospotove Sisters of Mercy. Godinama prije Gladijatora.

Ono što me posebno impresionira kod Cathi jest njezina strast za goth scenu – na početku knjige vrišti „Postala sam gotičarka!“, a na kraju knjige istim intenzitetom „Ja sam gotičarka!“. Ali istovremeno ne podliježe nikakvoj euforiji, mistifikaciji poput najvećih protagonista. Čak se u cijeloj priči može osjetiti onaj tipični engleski, opori humor. Čita se napeto poput kakva trilera.

Ante Batinović i Ian Astbury u Lisabonu

P. S.

Kako je Southern Death Cult postao Death Cult pa onda na kraju – The Cult

Godina 2009. Lisabon. Raskošna garderoba za glavne zvijezde u globalno čuvenoj dvorani iz 19. stoljeća u centru portugalske prijestolnice, Coliseu Dos Arroios/Coliseu De Lisboa. Na intervjuu sam s Ianom Astburyjem, frontmenom The Cult, tri sata prije prvoga europskog koncerta turneje Love. Jedan je od glavnih likova knjige Cathi Unsworth. Razgovarali smo skoro dva sata, a među ostalim, pitao sam ga i o gothic kulturi i zašto su najprije bili Southern Death Cult pa Death Cult pa onda konačno The Cult.

„Southern Death Cult. Ime je inspirirano onim što je bend smatrao centralizacijom političke i ekonomske moći u Južnoj Engleskoj. Moć je uključivala i moć glazbene industrije. Već davno postoji percepcija podjele na sjever i jug Ujedinjenog Kraljevstva, koje se temelji na društvenim, povijesnim i ekonomskim razlozima. Godine 1984. u želji da ublažimo gotičke konotacije svog imena i da dobijemo širu privlačnost nazvali smo se samo The Cult.“

Inače, puno više nego s Margaret Thatcher i engleskim društvom, Ian Astbury se bavio, i inkorporirao u stvaralaštvo The Cult, stradanjima Indijanaca u Sjevernoj Americi i Aboridžina u Australiji.

Originalno objavljeno 2023. na engleskom jeziku u Ujedinjenom Kraljevstvu u izvornom naslovu Season Of The Witch: The Book Of Gothic u nakladi Nine Eight, London

Stranica: 351

Nakladnik: Rockmark, Zagreb, 2024.