Stvarne priče o (ne)postojećim ljudima
Za srednjovjekovnoga čovjeka umijeće pamćenja od neopisive je važnosti. Većina informacija prenosi se usmenom predajom, a dok dođu do pergamene, poprime i nekoliko različitih oblika. Svojevrsnu studiju slučaja takve priče, koja bi mogla poslužiti kao model za prikaz načina mijenjanja informacija u srednjemu vijeku, donosi pjevačica i muzikologinja Katarina Livljanić na albumu svojega ansambla Dialogos naslova Barlaam & Josaphat. Buddha – a Christian Saint? koji je belgijska izdavačka kuća Arcana objavila 2019. u obliku CD-a s popratnom e-knjigom.
Barlaam i Jozafat
Da u 14. stoljeću priupitate kakvog učenog Europljanina o dvojici svetaca, Barlaamu i Jozafatu, imali biste sigurno što čuti. Riječ je o štovanim svecima čije postojanje ne treba dovoditi u pitanje! No Katarina Livljanić u svojem istraživanju intrigantno raspreda ne samo sadržaj legende o njima, nego i bogatu povijest njezine recepcije. Bogatstvo izvora i njihovo „rodoslovno“ stablo pokazuju kompleksnost prijenosa neke priče s koljena na koljeno kroz pisane izvore pohranjene u arhivima diljem Staroga kontinenta. Životi svetaca bili su uobičajena literatura razvijenog i kasnog srednjeg vijeka, a u njima se životi Barlaama i Jozafata često i detaljnije opisuju od života evanđelista ili apostola, navodi Katarina Livljanić u svojoj e-knjizi objavljenoj na engleskom i francuskom jeziku.
I doista, ta je knjiga nepresušan izvor informacija koji donosi kompletiranu priču o čitavom projektu razmatanja klupka o svecima i koji publici (u koju spadaju i znanstvenici) nudi tri važna aspekta projekta: priču o Barlaamu i Jozafatu, prikaz izvora iz kojih je album izgrađen te naposljetku opis kreativnog procesa koji je doveo do konačnoga rezultata. Za svoj je cjelokupni rad na tome projektu Katarina Livljanić nagrađena nagradom Josip Andreis HDS-a 2020.
Nijedan od izvora ne sadrži note pa se teško može doći do zaključka o tome jesu li se zapisani stihovi uopće pjevali.
Inačica je mnogo i gotovo u svakom izvoru okosnica priče obogaćena je drukčijim detaljima. No ono što Dialogos interpretira na svojem albumu nije doslovno prenošenje priče iz jednoga od tih izvora. Album donosi novu inačicu koja ni na koji način ne imitira srednjovjekovne, nego na intrigantan način premošćuje prošlost i sadašnjost, stvarajući priču za publiku 21. stoljeća.
Nijedan od izvora ne sadrži note pa se teško može doći do zaključka o tome jesu li se zapisani stihovi uopće pjevali. Povijesno obaviješteno izvođenje srednjovjekovne glazbe u ovome slučaju oslanja se na široko znanje izvođača: Katarine Livljanić i njezinih suradnika Albrechta Maurera na vieli i rebecu, odnosno Norberta Rodenkirchena na flautama i srednjovjekovnoj harfi.
Nedostatak primarnih izvora koji bi sadržavali notne zapise ne znači nužno da se takvu priču ne može ispričati kroz glazbu. Autorica stoga poseže za glazbenim rekonstrukcijama koje se temelje na različitim izvorima, pritom ih ne citirajući doslovno.
Nedostatak primarnih izvora ne znači da se takvu priču ne može ispričati kroz glazbu
Njezina izvedba nalik je improvizaciji u okviru usvojenog glazbenog leksika koji pripada srednjovjekovnom jednoglasju od 12. do 14. stoljeća. Jedna od rekonstrukcija, primjerice, temelji se na chansonu trubadura Bernarta de Ventadorna La dousa votz ai auzida del rosinholet sauvatge, dok se druga temelji na napjevu Zakantajmo i mi dva iz Baške na otoku Krku.
Izvori iz kojih Katarina Livljanić crpi inspiraciju doista su raznoliki. Među francuskim, talijanskim, ruskim i drugim izvorima, svoje mjesto imaju i oni iz Hrvatske. Jer i tu su Barlaam i Jozafat bili poznati, a pisani trag ostavljen je u rukopisu na čakavici iz 18. st. naziva Xivot svetoga Giosafata koji čuva Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu.
Nosač zvuka i knjiga projekt su ansambla Dialogos i njegove voditeljice Katarine Livljanić koji je na osebujan način okupio izvore iz cijele Europe na njihovim izvornim jezicima. Ona ih nije prevodila, nego je svaki jezik interpretirala, oslanjajući se na vlastito aktivno znanje brojnih suvremenih, ali i starih inačica europskih jezika.
E-knjiga sastavni je dio cjelokupnoga znanja i poimanja priče o Barlaamu i Jozafatu iz perspektive ansambla Dialogos. Sjajno grafičko oblikovanje hrvatske dizajnerice Karle Paliske vizualno nadopunjuje sveobuhvatni diskografski projekt. I baš kao što se popratnu knjigu, koja služi kao uvod, vodič i priručnik za slušanje, čita gotovo bez ispuštanja iz ruke, tako se i kroz snimke prolazi u jednome dahu.
Hommage bogatom nasljeđu usmene predaje
Nije ovdje riječ o nekoj pozadinskoj glazbi koju se sluša usput. Naprotiv, nakon čitanja, teško je ne pokušati uhvatiti svaki detalj koji Katarina Livljanić majstorski donosi uz povremene intervencije ili samostalne interpretacije glazbenih suputnika Albrechta Maurera i Norberta Rodenkirchena. Album Barlaam & Josaphat glazbeno je homogena cjelina u kojoj svaki od ulomaka ima svoje pomno isplanirano mjesto.
Slušatelj kroz pažljivo praćenje ima uvid u različite aspekte priče koje pjevačica ispreda poput pripovjedača. Na taj način daje i hommage bogatom nasljeđu usmene predaje koje je neodvojivo od srednjovjekovne glazbe i književnosti. Balansiranje između improvizacije i znanstveničkog pogleda na glazbu rezultira uvijek (doduše, nipošto radikalno) drukčijim izvedbama na pozornici. I sama autorica projekta priznaje u knjizi da je snimka stoga contradictio in adjecto.
Uz bok inačicama zapisivanima na pergamenama i papirima od srednjega vijeka naovamo, stoji i nova, glazbeno ispričana inačica života Barlaama i Jozafata
Međutim, čak i u tom slučaju ne udaljava se značajno od naslijeđa glazbenih praksi srednjega vijeka jer se takav pristup ionako oslanja na važnost umijeća pamćenja. Koliko god je to umijeće moćno, toliko je i varljivo, a rezultat su već spomenute minimalne promjene od izvedbe do izvedbe. Fiksiranje jedne od interpretacija na nosaču zvuka pokazuje se pritom prijeko potrebnim, kako bi se zabilježio barem jedan pogled na specifičan način pripovijedanja priče koja je nestala iz optjecaja u „narodu“ i premjestila se, zahvaljujući istraživanju, na koncertnu pozornicu.
Uz bok inačicama zapisivanima na pergamenama i papirima od srednjega vijeka naovamo, stoji i nova, glazbeno ispričana inačica života Barlaama i Jozafata. Kristalno jasni mezzosopranski glas Katarine Livljanić nijednom ne posustaje u živopisnom iznošenju tekstova na različitim jezicima. Ona ima potpunu kontrolu nad melodijskim oblikovanjem priče, a briljantno sviranje njezinih suradnika savršeno se nadopunjuje s pjevanjem i u pojedinim trenutcima donosi predah od priče.
Barlaam i Jozafat kršćanski su sveci čija je legenda prevedena na brojne europske jezike srednjega vijeka. Jozafat je sin kralja Abenera, a na kršćanstvo ga obraća pustinjak Barlaam. Abener je za života kršćanstvo odbijao, da bi pred smrt i sam doživio obraćenje. Unatoč tome, Jozafat se odriče prijestolja i postaje pustinjakom. Izvor priče zapravo je život Bude: Jozafat je ime koje se u prijevodima mijenjalo, iz bodhisattve u Budasafa, postavši kasnije Jodasaph ili Josaph, a naknadno je pridodan i lik Barlaama. Tako kristijanizirani život Bude do Europe dolazi zanimljivom putanjom preko arapskih zemalja, Gruzije 9. stoljeća, Konstantinopola u 10. stoljeću, sve dok inačicu na grčkom ne prevede na latinski redovnik Leon u 11. stoljeću. Puni krug kristijanizirana priča o Budi doživljava u doba kada njome portugalski isusovci pokušavaju pokrštavati djelomično budističko stanovništvo Japana.
Swithun!
Nakon pandemijskih previranja i nepredvidivosti u održ uživoavanju nastupa, Dialogos je krajem 2021. u svojem katalogu nosača zvuka za etiketu Arcana pridodao novi naslov, Swithun! Demons and Miracles from Wichester around 1000. Riječ je o programu koji je na nizu koncerata Dialogos predstavljao još od praizvedbe 2013. u francuskoj Zakladi Royaumont.
Za razliku od Barlaama i Jozafata, sveti Swithun doista je postojao — bio je anglosaski biskup u Winchesteru 9. stoljeća. Njegovim čudima bavio se Wulfstan, winchesterski kantor s kraja 10. st., koji je svečev život opisao u djelu Narratio metrica de S. Swithuno. Stoljeće kasnije živio je i Aelfric koji je biskupov život prepričao na jednostavniji način prilagođen običnomu čovjeku. Iz tih dvaju izvora, ansambl Dialogos preuzima okosnicu svojega programa, a u njegovu je središtu Čudo triju Furija.
Priča u središtu radnje albuma bavi se trima Furijama koje napadaju putnika namjernika. Nakon susreta s njima, on izgubi sposobnost hodanja. Nekako je došepesao do zidina Winchestera, gdje ga dočeka misteriozan čovjek u bijelom i pošalje na čudotvorni grob u staroj katedrali. Ondje provodi tri noći i u mističnoj viziji čovjek u bijelom otkrije mu svoj identitet: on je sveti Swithun. Nakon snažnog potresa koji zatrese grob i cijelu crkvu, nadnaravno biće uzme čovjeka u ruke i uzme mu jednu cipelu. „Čovjek ostaje zbunjen poput Pepeljuge, bez svoje cipele, ali izliječen paralize koju je uzrokovao susret s trima Furijama“, ističe Katarina Livljanić u popratnome tekstu programske knjižice.
Da bi ispričale tu priču, četiri pjevačice ansambla Dialogos, Christel Boiron, Clara Coutouly, Caroline Gesret i Katarina Livljanić, izvode prvenstveno glazbu iz čuvenoga Winchesterskog tropara.
Taj je rukopis iz Cambridgea najveća zbirka višeglasja iz 11. st., a sadrži niz kompozicija u kojima je vox organalis potpisan s responzorijima u čast svetome Swithunu, od kojih se neki temelje na pričama iz njegova života. Za transkripcije i pojedine rekonstrukcije napjeva zaslužne su Katarina Livljanić i Susan Rankin sa Sveučilišta Cambridge, a pristup ovakvoj glazbi ponešto je drukčiji od onoga u slučaju Barlaama i Jozafata.
Dramaturški intrigantna pripovijest o Swithunovu čudu
Riječ je o projektu u čijem je središtu zapisana glazba koja tek donekle traži improvizaciju. No osjećaj za dramaturgiju Katarine Livljanić ponovno igra izuzetno važnu ulogu u zadržavanju pozornosti slušatelja. Pjevajući najranije višeglasje na latinskome ili staroengleskome, članice Dialogosa dramaturški intrigantno donose pripovijest o Swithunovu čudu. Njihov način pjevanja karakterističan je za povijesno obaviješteno izvođenje ranog višeglasja.
Ono čega pritom valja biti svjestan jesu poteškoće u pokušaju prizivanja izvorne zvukovnosti srednjovjekovne glazbe. Dialogos ne nastoji doslovno rekonstruirati sami zvuk, što je, uostalom, nemoguće jer nema sačuvanih zvučnih zapisa iz 11. stoljeća s kojima bi ga se moglo usporediti. No ono što Dialogos pod vodstvom Katarine Livljanić uspješno radi jest rekonstrukcija stila kojim se glazba stvarala, odnosno improvizirala u Winchesteru toga doba, pritom „otvarajući diskretno neke nove prozore okrenute suvremenijem glazbenom jeziku“, što navodi umjetnička voditeljica u programskoj knjižici.
Katarina Livljanić bira pripovjedački put kako bi slušateljima približila glazbeno srednjovjekovlje
Htjeli mi to sebi priznati ili ne, izričaj ranog višeglasja jednako nam je dalek kao i najsuvremenija glazba. Potrebno nam je nešto više od same glazbe da bismo je razumjeli. Stoga Katarina Livljanić bira pripovjedački put kako bi slušateljima približila glazbeno srednjovjekovlje. Glazba je tako oživjela kroz kontekst, ne samo zahvaljujući kristalno čistim glasovima i vrlo angažiranom pjevanju članica Dialogosa, nego i zahvaljujući priči koju pomaže ispričati. Swithun! je projekt koji nalikuje liturgijskoj drami, ali predstavljenoj kroz žanr suvremenog klasičnog koncerta. Scenski aspekt na nosaču zvuka nije prisutan, ali vješto je nadomješten ne samo angažiranim i lijepo oblikovanim pjevanjem nego i govorenim ulomcima, kao i afektiranjem pri izvedbi pojedinih dijelova teksta (naročito onih koji se odnose na Furije).
Glazba s ovoga nosača zvuka možda ne bi mogla samostalno funkcionirati. Koncept samostalnog umjetničkog glazbenog djela nastao je ionako stoljećima nakon zapisa iz Winchesterskog tropara. Takvoj je glazbi nužan kontekst u koji ju je autorica programa smjestila. On više nije liturgijski ni nabožni, nego je postao scenskim, gotovo dramskim.
Napjevi su dobili novi život, koji možda srednjovjekovnom čovjeku ne bi bio uopće razumljiv, ali zato suvremenom slušatelju 21. stoljeća itekako jest. Uostalom, njemu je i namijenjen.
Glazba koju Katarina Livljanić predstavlja na obama albumima plod je njezina dugogodišnjeg uspješnog rada ne samo u istraživanju nego i u interpretaciji srednjovjekovne glazbe. A vrhunski rezultati u slučaju Barlaama i Jozafata i Swithuna nipošto nisu izostali.
