Elijah Wald: Bob Dylan - Električna pobuna!

„Izdaja folka“ kako su je shvatili puristi koji su godinama hrlili na Newport Folk Festival bila je zapravo – dokazuje Wald – sve samo ne neočekivana

Električna pobuna Eliaha Walda (Školska knjiga) u odličnom prijevodu Maje Adžije i Denisa Leskovara nije samo (još) jedna od krucijalnih knjiga o Bobu Dylanu, već i esencijalno štivo za sve one koji žele doznati više o američkom preporodu folka s konca pedesetih, klupskoj sceni Greenwich Villagea ranih šezdesetih, električnom bluesu „Čikaške škole“ te jednoj od ishodišnih točaka američke singer-songwriter folkom ozračene scene. Naravno, središnja tema (pa i razlog za pisanje) ove knjige je znani Dylanov amplificirani nastup na Newport Folk Festivalu 25. srpnja 1965. Riječ je o događaju  koji je opće mjesto (uvijeno i u koprenu mita) u svakoj Dylanovoj biografiji, no Wald ga precizno rekonstruira, ali i „ljušti“ sve nepotrebne naslage medijski površnog napuhanog  mita.

“Dylan Goes Electric! Dylan, Seeger, Newport, and the Night that Split the Sixties”, Wald je objavio još 2015., no ona nije izgubila ni mrvu svoje aktualnosti. Dapače, jer svaka nova knjiga o Dylanu (a mnogo ih je objavljeno posljednjih godina) ili pak film poput „Complete Unknown “, iznova podgrijavaju mitsku temu o newportskoj „noći velikog preokreta“. Istina, i Wald u podnaslovu „Električne pobune“ nastupu u Newportu daje golemu ulogu, ističući ga kao jedan od prijelomnih događaja rock scene  šezdesetih, no u knjizi pedantno razlaže okolnosti pod kojima je do tog nastupa došlo. Upirući prvenstveno prstom u Dylanove logične stilske mijene i onu trajnu želju da ne okoštava u stilskom manirizmu ili da ne prihvaća uloge koje su mu drugi namijenili. Bilo da je riječ o uzdanici folka šezdesetih i nasljedniku Petea Seegera ili pak o ljevičarskom „protestnom pjevaču“ i glasnogovorniku generacije. Jer, „Dylan je oduvijek bio samotnjak“, piše Wald. Ili, drukgačije rečeno, glazbenik koji je sve želio raditi „na svoju ruku“.

„Izdaja folka“ kako su je shvatili puristi koji su godinama hrlili na Newport Folk Festival bila je zapravo – dokazuje Wald – sve samo ne neočekivana. Naime, Dylan je sve to radio i prije. Čak i u vrijeme kad su ga držali (uz Seegera i Joan Baez) neupitnom beskompromisnom ikonom folka, Dylan se, piše Wald, „stalno mijenjao i iznenađivao“.  Kao klinac koji je svirao u srednjoškolskom bandu bio je veliki fan rock and rolla (posebice Little Richarda, čije je skladbe izvodio svirajući klavir). Potom se oduševio Guthriem i Seegerom, ali i velikanima bluesa. Stoga baš i ne čudi da su ga na tom mitskom nastupu u Newportu (uz prethodni umišljaj ili naprosto zato jer su se tu našli, posve je nevažno) pratili orguljaš Al Kooper, gitarist Mike Bloomfield i drugi članovi Paul Butterfrield Blues Banda. Uostalom, s njima ili bez njih, već je krenuo dalje.
Već sam izgled Dylana odjevenog u crne traperice, crnu kožnu jaknu, uz pripadajuće crne kaubojske čizme i s Fender Stratocasterom, kao i izvedba ”„Maggie’s Farm”“ uz ulete Koopera i Bloomfieldove gitare, pokazali su publici da prisustvuju nečemu novom. Revolucionarnom i dalekosežnom, čak i za Dylanove stilske mijene. Ili, kako je to napisao Wald, s posljednim notama ”„Maggie’s Farm”“ bilo je očito „da izlazimo iz područja povijesti u područje mitova (…) U sjećanju nekih gledatelja gomila je eksplodirala od silnih pogrdnih uzvika, neki se sjećaju usklika veselja, neki su zapamtili da je publika zanijemila“.

Dylan se nastavio mijenjati, a tijekom dugovječne i plodne diskografske karijere povremeno su svi žanrovi i stilovi kojima se bavio (i o kojima je pisao Wald) znali uskrsnuti. Baš kao i električni klavir koji je, kao na početku bavljenja glazbe u školskom sastavu, umjesto akustične gitare ili Strata, postao omiljeni koncertni instrument.