Filip Novosel i Mia Elezović: Susreti

Tambura je jedan od najraširenijih tradicijskih instrumenata Jugoistočne Europe, kamo su je u 14. i 15. stoljeću donijeli Turci te je i danas, osim kod nas, popularna u Makedoniji, Srbiji te Bosni i Hercegovini, a njezine su inačice poznate i u drugim zemljama ovog područja. U Hrvatskoj je najprisutnija u tradicijskoj glazbi Slavonije i Hrvatskog zagorja, a njezin se karakterističan zvuk u posljednje vrijeme koristi i u umjetničkoj glazbi. Velik korak prema tom cilju napravile su Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku te Muzička akademija u Zagrebu (koja je 2019. osnovala studij tambure, između ostalog i kako bi potaknula povećanje repertoara napisanog za taj instrument) te Glazbena tribina u Osijeku koja je 2022. bila posvećena tamburi u suvremenoj glazbi.

Emancipaciji tambure od folklora pridonosi i album Susreti (Cantus, 2023.), na kojem Filip Novosel i Mia Elezović predstavljaju skladbe sedmero hrvatskih skladatelja za brač solo te za brač i klavir, sve osim jedne napisane upravo za ovaj nosač zvuka. Filip Novosel prvi je diplomirani jazz tamburaš: nakon magisterija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu na temu Tambura i tehnike sviranja tambure u jazz glazbi, 2013. diplomirao je na njujorškoj The New School for Jazz and Contemporary Music. Pijanistica Mia Elezović na glazbenoj je sceni već dugo prisutna kao umjetnica specijalizirana za komorno muziciranje, koja ne preza od suvremenih partitura i novih zvukovnih kombinacija.

Brač i klavir svakako su nova zvukovna kombinacija, a na Susretima su se i skladatelji i izvođači potrudili pokazati sve tehničke, dinamičke i kolorističke mogućnosti ovog neuobičajenog spoja. Pritom tek dva ponuđena djela sadrže jasne asocijacije na (ne samo hrvatsku) tradicijsku glazbu. Jedno od njih je Sonata za A brač i klavir Frane Đurovića, čija su tri stavka nazvana prema mjerama koje se u njima izmjenjuju.

Prvi stavak, 5-5-6, napisan je u svojevrsnoj A-B-A formi, a na početku donosi gotovo impresionistički ugođaj s klavirom kao nositeljem melodijskog kretanja i bračem u pratećem ostinatnom ritmu. Srednji dio donosi živahni pokret dviju potpuno ravnopravnih dionica sve do smirenja u ponovnom javljanju početne teme i duhovitog završetka stavka na motivu iz srednjeg dijela. No već lirski, vrlo dobro napisan drugi stavak, 3-4, donosi melodije i postupke koji odzvanjaju folklorom, elegantno utonulim u suvremenije harmonije. Treći stavak, 3-4-3-5, je pravi linđo.

Iako u programskoj knjižici stoji da „(…) samom skladatelju ovo nije bila namjera postići. Kako sam i ističe, s obzirom na to da je rodom iz Dubrovnika gdje se susretao s linđom, njemu ova (plesna) tradicija nije strana te ju je možda i nesvjesno iskoristio u skladbi“, nakon slušanja ovog stavka koji sadrži sve karakteristike tog plesa u to je prilično teško povjerovati. Đurovićeva je sonata solidno napisano i pristupačno djelo, koje je međutim velikim dijelom ipak ukorijenjeno u folkloru. Filip Novosel i Mia Elezović sviraju ga odlično: sukladno s različitim karakterima stavaka, Novoselov brač u svakom od njih zvuči drukčije, a klavir je potpuno usklađen sa svim nijansama njegovog tona i nikad ga ne nadglasava te se može čuti čitav koloristički spektar ove kombinacije instrumenata.

Ana Horvat svoju je pak Šutljivost približila pop-glazbi, a utemeljila ju je na sličnostima i razlikama u timbru između brača i klavira, ali nažalost ne i na glazbenim događanjima. Riječ je o skladbi podijeljenoj u nekoliko sekcija bez ideje koja bi ih povezivala i bez kakve razrade motiva koji se pojavljuju niotkuda i nestaju ni u čemu, uz uglavnom milozvučne harmonizacije. Čini se da ni Filip Novosel i Mia Elezović u ovom materijalu nisu našli previše nadahnuća pa i njihovo tumačenje zvuči korektno, ali bezvoljno.

Jedinu skladbu koja nije napisana za ovu prigodu, Fotonal za brač solo, Bruno Vlahek skladao je 2021. kao dio tetralogije za žičane instrumente. Prema riječima autora, skladba prikazuje „imaginarni put fotona“, a njezin ritamski impuls izvire iz „opsesije tonom A“. Minimalistički koncipirano djelo ritmičku raznolikost postiže akcentuacijom, a melodija proizlazi iz tonova koji iskaču iz neprestanog ponavljanja. Fotonal zahtijeva koncentriranog i uzbudljivog izvođača, kakvog je i dobio u Filipu Novoselu koji je pokazao virtuozitet, spretnost, bogatstvo tona u svim registrima i veliku muzikalnost.

Marko Bertić u neoromantičarskim Izgubljenim sanjarima brač i klavir tretira potpuno jednako: kreću se u istom ritmu, teme donose istovremeno, a čak su im i boje gotovo iste, čime se poništavaju karakteristike obaju instrumenata i gubi smisao ovakve instrumentacije, usprkos velikom uloženom trudu izvođača.

Za razliku od Bertića, karakteristike i boje brača i klavira itekako je dobro proučila Sanja Drakulić u skladbi Momento lento. Njezina petnaestminutna fantazija mogla bi doduše biti kraća, ali donosi mnoštvo motivički povezanih ugođaja i slika u kojima se brač i klavir kreću gotovo u kontrapunktu, potpuno ravnopravni, međusobno se prožimajući i nadopunjujući. Studiozni pristup ovoj partituri  omogućio je Novoselu i Elezović da istaknu razvoj materijala koji iznose, ali i prirodnost i logičnost vlastitih ideja.

Filip Novosel autor je i izvođač Dvaju stavaka za solo brač koji zazivaju španjolski folklor. Prvi, Ad libitum, svojevrsni je preludij improvizacijskog karaktera, s jednostavnom lirskom melodijom koja se dvoumi između dura i mola, između uzlaznog i silaznog kretanja, a završava na dominanti kao uvod u drugi stavak, Presto. Ovdje je Novosel dao oduška svojim jazzerskim afinitetima, napisavši dinamični stavak brzog ritma, sa skladateljskim i harmonizacijskim postupcima koji podsjećaju na Chicka Coreu i njegov legendarni album My Spanish Heart, a kao izvođač pokazao je virtuozitet i veliku muzikalnost.

Šećer na kraju naslovna je skladba albuma, Encounters Mladena Tarbuka, čija dva stavka pred izvođače postavljaju velike tehničke i muzičke zahtjeve. Prvi, Sognando e rubato, počinje od jednostavnog naizmjeničnog osluškivanja jednog tona u slobodnom ritmu, da bi se dinamički i ritmički postupno zgušnjavao do vrhunca koji se rasplinjava i nestaje, ponovno se svodeći na jedan ton. Potpuno je drukčijeg karaktera kompleksan drugi stavak, Vivace, u kojem se u složenom dijalogu kroz sve registre instrumenti ritmički sudaraju i razilaze, tvoreći iznenađujuće i uzbudljive zvučne boje i efekte. Od Tarbuka ništa manje nismo ni očekivali, a dojmu su uvelike pridonijeli izvrsni Filip Novosel i Mia Elezović pametnom, preglednom i angažiranom izvedbom.

Album Susreti opremljen je knjižicom čije ne baš najsretnije likovno oblikovanje potpisuje Emil Šimik (Econic d.o.o.), glazbeno vrlo analitičan programski tekst napisala je Helena Skljarov, vrlo dobru snimku ostvarili su Alan Šnajder i Božidar Pandurić (Studio 45), a glazbeni producent je Krešimir Seletković.