Ivan Bonačić: Dream Aviary - Nokturno u svom mikrokozmosu
Četiri godine nakon debitantskog albuma (Kraken, 2017, Geenger Records) dubrovački saksofonist i flautist Ivan Bonačić otisnuo se u stvaranje novog autorskog projekta.
Pogonjen „organskim“ kvartetom sastavljenim od istih instrumenata kao i na prvijencu (tenor saksofon/flauta, električne orgulje, električna gitara, bubnjevi), no s ponešto drugačijom postavom, ovaj Bonačićev opus nosi zanimljiv naslov Dream Aviary (2021, Geenger Records), što se da prevesti kao volarij snova.
Bonačić je fin saksofonist baršunasta tona, koji na trenutke evocira The Sound Stana Getza, dok mu solistički dijelovi otkrivaju utjecaje nešto mlađih velikana ovog instrumenta, poput Joea Hendersona. Fraze su mu odmjerene, nikad prezasićene i vođene logikom koja suvereno održava legitimitet cijele glazbene konstrukcije, a u ostvarivanju toga pomažu mu Filip Pavić na gitari, Viktor Lipić na električnim orguljama i Borko Rupena na bubnjevima.
Fraze su mu odmjerene, nikad prezasićene i vođene logikom koja suvereno održava legitimitet cijele glazbene konstrukcije
Phantom’s Jade, kojom je skladatelj odlučio otvoriti svoj sanjivi volarij, uvodi slušatelja u zvučni mikrokozmos ovog kvarteta – suptilnost, ekonomičnost i paradigma „manje je više“. Napose se ističe (pre)kratak solo bubnjara Rupene, koji ovdje još jednom pokazuje sigurnost, kreativnost i vrutak nepatvorenih ideja, čime zauzima posebno mjesto među hrvatskim bubnjarima.
Skladba Microcosmus Sulcatus na neki način donosi natruhu konceptualnog kontinuiteta s prvim Bonačićevim izdanjem iz 2017. – microcosmus je, naime, latinsko ime za mitsku neman prema kojoj je album dobio ime. Nepogrešiv potpis bossa nove vuče još jednu paralelu sa Stanom Getzom, no ne iz njegovih dana s Joãom i Astrud Gilberto, već na antologijske albume iz kraja 60-ih i početka 70-ih, koje je snimio s Chickom Coreaom.
Naslovna skladba ovog albuma intimna je i misaona balada u kojoj Lipić i Rupena pokazuju svu raskoš ekonomičnosti u sviranju pratnje, dok Bonačić šuštavim i elegičnim tonom donosi fino istkanu kantilenu. Zapažen je Pavićev solo na gitari, koji atmosferičnosti ove skladbe dodaje promišljenu i intelektualnu crtu.
Swallow’s Elegy je jedina kompozicija na albumu u kojoj se Bonačić predstavlja kao flautist, demonstrirajući vrlo ukusan ton i nenametljiv, a istovremeno upečatljiv pristup. Naročito su interesantni kontrapunktalni elementi teme u kojoj se nadopunjavaju Bonačić i Pavić, a na što se direktno nadovezuje Pavićev solo, u kojem je zamjetna slična polifona kvaliteta.
Kriptičnog naziva Awayday, pretposljednja kompozicija na albumu ističe se promućurnim harmonijskim obrascima. Solistički protagonist je Lipić, koji se visprenim orguljaškim linijima ovdje najviše približio izričaju nekih od titana ovog instrumenta. Epilog ovom sanjivom volariju, koji jedini nazivom jasno otkriva programatski karakter skladbe (Clouds Over Lapad), na trenutke je antiklimaktičan, no uspješno se nadovezuje na prethodne skladbe i donosi logičan zaključak na posvemašnju konstrukciju ovog projekta.
Ornitologiju na stranu, Dream Aviary zvuči kako mu i prva polovica naziva implicira – sanjivo i, po mišljenju autora ovih redaka, nokturalno. Na taj način ostvarena atmosfera možda je i najveći uspjeh ovog izdanja – svaka se skladba po karakteru i štimungu nadovezuje na onu prethodnu, oslikavajući pritom glazbenu nit kojoj ni u kojem trenutku ne nedostaje koherentnosti.
Svaka se skladba po karakteru i štimungu nadovezuje na onu prethodnu, oslikavajući pritom glazbenu nit kojoj ni u kojem trenutku ne nedostaje koherentnosti
Na sličan se način može istaknuti jed(i)na zamjerka ovom Bonačićevom opusu – u pojedinim trenutcima zvukolik skladbi dodatno bi dobio na slojevitosti s nešto većom dozom kontrasta, odnosno abruptnih trenutaka koji će slušatelja osupnuti, stvoriti mu naglu i neočekivanu auditivnu senzaciju te ga natjerati na dublje promišljanje onog što je upravo čuo.
