Ključ života Ive Tijardovića

Gradska knjižnica Marka Marulića iz Splita objavila je u svibnju 2024. izdanje o kojem se u glazbeničkim krugovima šuškalo već nekoliko godina.

Literatura o domaćoj glazbi nedavno je obogaćena sjećanjima skladatelja Ive Tijardovića. Hrvatska glazbena bibliografija zabilježila je tako još jedno izdanje dnevničko-memoarskog tipa – nakon Luke Sorkočevića, Blagoja Berse, Ivana Brkanovića i Milka Kelemena, da spomenemo samo najvažnija, čemu svakako treba dodati i Sličice o Ivanu pl. Zajcu Antonije Kassowitz-Cvijić, koje je Josip Andreis nazvao nekom vrstom Zajčevih memoara.

Sličice se na prvi pogled ne bi uklopile u prethodno citirani niz; ne samo zbog toga što ih potpisuje druga autorica, nego i zato što je Kassowitz-Cvijić obogatila Zajčevo pripovijedanje vlastitim dopunama pa je teško razlučiti što su izvorna sjećanja velikoga meštra, a što vezivno tkivo spisateljice. Međutim, to pitanje možemo postaviti i u Tijardovićevu slučaju, osobito kada citira dijaloge koje je vodio pet ili šest desetljeća prije zapisivanja.

Memoari Ive Tijardovića vrve brojnim dijalozima, što ih, zanemarimo li vjerodostojnost istih, čini vrlo zanimljivim štivom. Stoga Tijardovićevi memoari nisu (samo) priča o nastanku Male Floramye i Splitskog akvarela, što korespondira s pojednostavljenom, površnom i konačno pogrešnom slikom o skladatelju. Detaljno pisano memoarsko štivo zapravo samo ovlaš spominje okolnosti nastanka i praizvedbe dviju najpoznatijih opereta velikog Splićanina, a u tančine opisuje čudnovate zgode i nezgode majstora koji je još kao mladić nadišao i Split i dvije splitske operete.

Tijardović je bio utemeljitelj Hrvatskog društva skladatelja, prvi intendant HNK u Splitu te prvi direktor Zagrebačke filharmonije / Foto: Privatna arhiva

Pristupačnost memoara krije se u laganom, gotovo operetnom pripovjedačkom stilu, koje se u manjoj mjeri svodi na skladateljske poetike, a u većoj na događaje iz svakodnevnog života i susrete s raznim ličnostima javne scene 20. stoljeća. Tako će čitatelj doznati kako je splitska uvala Matejuška dobila ime (po ribaru Mati Joški) te da u njoj u skromnoj gajeti nisu živjeli Roko i Cicibela, nego Roko i Cicela.

Pristupačnost memoara krije se u laganom pripovjedačkom stilu, koje se u manjoj mjeri svodi na skladateljske poetike, a u većoj na događaje iz svakodnevnog života i susrete s raznim ličnostima javne scene 20. stoljeća

Tijardović iznosi i neke ključne događaje koji su se na splitskoj glazbenoj sceni dogodili i prije njegova rođenja, primjerice nepoznata turneja Franje Krežme u Splitu koja je imala snažne političke implikacije – otprilike kao gostovanje Franza Liszta u Zagrebu tridesetak godina prije.

Neizbježno pojednostavljivanje

Ivo Tijardović spada u skladatelje koji su bili duboko nesretni što ih se poistovjećuje s dvjema ostvarenjima za koja ni sam autor nije smatrao da predstavljaju vrhunac njegova opusa. Neizbježno pojednostavljivanje cijena je slave koju su Floramye i Akvarel doživjeli dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća.

Fotografija omota gramofonske ploče / Zbirka muzikalija i audiomaterijala NSK

Međutim, kada je Tijardović pokušao prestati biti operetni skladatelj i postati veliko operno ime, to mu nije pošlo za rukom. Rijeko je tko i iz glazbenog svijeta čuo za barem jednu od tri Tijardovićeve opere – Marka Pola, Dimnjake uz Jadran i Dioklecijana. Tijardović stoga nije postao splitski ili dalmatinski Zajc, Verdi ili Puccini, nego je ušao u povijest kao domaći Johann Strauss ili Franz Lehár. Ili, zapravo, Zdenko Runjić prve polovice 20. stoljeća.

U nizu fetivih splitskih muzikanata Tijardović je prva velika zvijezda, koju su slijedili neki novi Tijardovići

Usredotočimo li se samo na splitsku kulturnu scenu u posljednjih stotinjak godina, pronaći ćemo niz od nekoliko glazbenih imena koja su, svatko na svoj način i u svojemu vremenu, odigrala važnu ulogu u sredini koja ih je iznjedrila. Prepoznali su lokalni glazbeni kolorit, izvukli najbolje iz njega i izrazili se tako da su se njihovi sugrađani mogli poistovjetiti s njihovim glazbenim proizvodima. U nizu fetivih splitskih muzikanata Tijardović je prva velika zvijezda, koju su slijedili neki novi Tijardovići.

Za pravo razumijevanje Ive Tijardovića treba imati na umu da je on preteča Zdenka Runjića, Olivera Dragojevića i TBF-a ili glazbeni pandan Miljenka Smoje. Uostalom, Velo misto ionako možemo smatrati drugom sezonom Splitskog akvarela.

Memoari slavnog Zagrepčanina  

Međutim – postoji veliko ali. Dok se Oliver Dragojević vinuo u vječnost sa Splitske rive – i doslovno i u prenesenom značenju – Ivo Tijardović odlučio je napraviti korak dalje i (barem nakratko) postati Bečanin, Parižanin i Berlinčanin te (trajno) Zagrepčanin. I u predgovoru izdanja stoji da je skladatelj proveo veći broj godina u Zagrebu nego u Splitu pa tako Tijardovića na vječni počinak nije ispratio konvoj brodica prema nekoj njegovoj Veloj Luci, nego povorka Zagrepčanki i Zagrepčana na Mirogoj. I tu dolazimo do jednog od ključnih problema životopisa, memoara i konačno naslova izdanja, koje ćemo na policama naći kao Memoare slavnog Splićanina. Jer Tijardović to – ili samo to – nikako nije bio.

Skladatelj bi vlastito pojednostavljivanje na „slavnog Splićanina“ vjerojatno shvatio kao nepravdu u razini svođenja njegova opusa na dvije operete. Zagreb se u tekstu memoara provlači kao crvena nit – od prvog prisilnog posjeta u jeku mobilizacije u Prvom svjetskom ratu do kasnih godina provedenih na „najzagrebačkijem“ Cvjetnom trgu. Tijardović o Zagrebu svaki put piše s dozom strahopoštovanja, bez posprdnosti i autoironije koju si može priuštiti prema „splitskom stanju uma“. Da je memoare objavila neka zagrebačka kulturna institucija, u podnaslovu bi svakako moglo stajati da ih je napisao slavni Zagrepčanin. Ne zaboravimo Tijardovićevu operetu Jurek i Štefek koja je davno sišla s hrvatskih glazbenih pozornica.

Jedan od ključnih problema životopisa, memoara i konačno naslova izdanja, koje ćemo na policama naći kao Memoare slavnog Splićanina jest što Tijardović to – ili samo to – nikako nije bio

Memoari Ive Tijardovića proizvod su splitskog uredničkog tima, no to nije previše naglašeno u izdanju (možda bi nekakav rječnik lokalnih izraza bio koristan za one koji ne znaju što je mandril). Iza detaljno obavljenog uredničkog posla stoji splitski novinar i publicist Marin Kuzmić, kojemu je uz rukopis memoara na raspolaganju bila i Tijardovićeva ostavština pohranjena u splitskoj Zakladi Karlo Grenc. Dvojica agilnih ljubitelja splitske povijesti i kulture – Kuzmić i Grenc – umirovljeničke dane provode radeći na projektima kao što je netom objavljeno izdanje pa im samo možemo zaželjeti još mnogo radne energije i sličnih projekata.

Ispeglano štivo  

No vratimo se tekstu memoara. Ivo Tijardović nije zapisao svoja sjećanja kako bi se obračunao s nekim (što iščitavamo, primjerice, iz imena Kelemenove Poruke pateru Kolbu). Lišen staračke gorčine i s mladenačkom energijom, Tijardovićev tekst opisuje životne putešestvije, čak i onda kada je ozbiljnost situacije bila na visini – primjerice, na ratištima prve i druge globalne klaonice.

Ivo Tijardović (gotovo) nikoga ne proziva: iznimka je dirigent Milan Sachs, koji mu se očito prilično zamjerio, a nešto češća su mjesta s jasnim aluzijama na pojedine ličnosti. Tijardović tako zamjera neimenovanom „intelektualcu i komunističkom ideologu, jednom od naših najpoznatijih književnika“ što tijekom Drugog svjetskog rata nije otišao u partizane nego ostao u Zagrebu, unatoč otvorenom pozivu pripadnika partizanskog pokreta (budući da skladatelj naglašava da književnik k tome nije imao djece, nema sumnje da je riječ o Krleži).

Nakon intendanture, Tijardović je poučavao klavir / Foto: Privatna arhiva

Iako memoari nisu modus obračuna sa svijetom, Tijardovićevo štivo duboko je subjektivno i ciljano prilagođeno budućem čitateljstvu. Čitatelj memoara zaključio bi na osnovi teksta da Gotovac i Tijardović nisu bili samo vršnjaci, nego i najbolji prijatelji. Ali, tome ipak nije bilo tako. Dok ćemo u knjizi naći ulomak naslovljen „Moj prijatelj Jakov“ (uz pomalo patetičan navod „konačno sam imao prijatelja“) te dok bismo kao jedino razmimoilaženje između Gotovca i Tijardovića označili različite ocjene o Straussovoj operi Frau ohne Schatten, poznavatelji obojice skladatelja imali su drukčiji stav o njihovu odnosu.

Neharmoničan odnos između skladatelja potvrdili su u razgovorima s autorom ove recenzije maestro Nikša Bareza („…njih dvojica privatno nisu bili dobri, ne znam točno zašto…“) i glazbena publicistkinja Marija Barbieri („…to je bila gelosìa di mestiere odnosno meštarska ljubomora…“, uz dodatak: „ Pa to je normalno.“).

Tijardovićevo štivo duboko je subjektivno i ciljano prilagođeno budućem čitateljstvu

Međutim, za cjelokupnu sliku o Ivi Tijardoviću od odnosa s Jakovom Gotovcem mnogo je važnije razdoblje druge polovice četrdesetih i pedesetih godina, kada je skladatelj bio alfa i omega zagrebačkog glazbenog života – intendant HNK-a, ravnatelj HGZ-a i direktor Državnog simfonijskog orkestra, kako se tada zvala Zagrebačka filharmonija. Tijardović je k tome bio i predsjednik Udruženja kompozitora Hrvatske, današnjeg HDS-a, pa mu je u toj funkciji pripao zadatak čitanja (a možda i određivanja) kazni nekolicini kolega skladatelja „zbog suradnje s okupatorom“.

Kako kaže Tijardović, „bili su kažnjeni skoro svi, osim nas petorice koji su došli iz partizana (Hercigonje, Devčića, Zlatića, Špilera i mene), a neki i zatvoreni“. No u memoarima o tom još premalo istraženom razdoblju u povijesti hrvatske glazbe nećemo naći gotovo ništa.

Komunizam kao jedino hrvatsko domoljublje

Ivo Tijardović bio je pravi zoon politikon, aktivan član zajednice koji se dvaput oduševio aktualnom političkom idejom (unitarnim jugoslavenstvom i partizanskim pokretom) i barem jednom razočarao. Prva jugoslavenska država, za koju se Tijardović borio u redovima srpske vojske na Solunskom frontu, prema njegovim riječima brzo se pretvorila u „ultrabalkanski velikosrpski režim“.

Međutim, Tijardović rješenje nije našao u Radiću, Mačeku te na koncu možda i Paveliću, nego u komunističkom pokretu kojemu je ostao vjeran do kraja i u kojem je vidio jedini modus ispoljavanja hrvatskog domoljublja – za razliku od izdajničkog priklanjanja okupatoru. Zanimljiv je i opis dolaska partizana u Rakovicu, „povijesno mjesto velikog hrvatskog revolucionara Eugena Kvaternika koji je sa Starčevićem utemeljio narodni pokret protiv Austrije i Ugarske“. Simbol pravaškog pokreta tako je postao preteča NOB-a. „Pred spomenikom velikom idealisti, revolucionaru i heroju, mi partizani evocirali smo te herojske dane“, kaže Tijardović.

Bi li memoari izgledali drukčije da je skladatelj doživio devedesete godine i tada zapisao svoja sjećanja?

Netom objavljeni memoari napisani su sedamdesetih godina prošlog stoljeća za čitateljstvo vremena u kojem su nastali. Tijardović daje naslutiti i razočaranja u partizanski pokret kojemu nije pristupio „radi neke svoje političke karijere“, nego „iz čistog uvjerenja“. Skladatelj u partizanskim redovima primjećuje dozu korupcije i nepotizma, no jasnih osuda tada aktualnog režima nećemo naći. Bi li memoari izgledali drukčije da je skladatelj doživio devedesete godine i tada zapisao svoja sjećanja? Odgovor na to pitanje nećemo doznati.

Pola stoljeća prekasno

Imajući u vidu njegovu ulogu u razvoju popularne glazbe, Tijardovićevi memoari dolaze pedesetak godina prekasno. Da je izdanje kojim slučajem objavljeno nedugo nakon njegove smrti, naklada bi bila mnogo veća od postojeće (koja nije navedena u izdanju) pa ne bi bilo poštene obitelji u Dalmaciji koja na polici za knjige uz Opću enciklopediju JLZ-a ne bi imala Memoare slavnog Splićanina.

Međutim, igrom sudbine i komplikacija s autorskim pravima koja su bila u rukama skladateljevih nasljednika, memoari su objavljeni 2024. godine, kako bi, koliko god je to moguće, sačuvali uspomenu na velikog skladatelja. Držeći rukopis pod ključem, prva generacija Tijardovićevih nasljednika nije napravila uslugu pateru familias, jer bi u protivnom njegova zvijezda danas sijala mnogo sjajnije. Tijardovićev slučaj u povijesti hrvatske glazbe pritom nije usamljen.

Ostavština Ivana Zajca pristigla je u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu tek pedeset godina nakon skladateljeve smrti, jer su Zajčevi nasljednici smatrali da će neka ustanova otkupiti vrijednu građu.

No to se nije dogodilo, a zanimanje istraživača u međuvremenu se usmjerilo dostupnijoj građi pa smo o Zajcu tek ove godine dobili detaljniju monografiju.

Finale

Vrlo uredno izdanje (s tek nekoliko tipkarskih grešaka) za svaku je pohvalu – osim jednog aspekta – dizajnerskog. U svojem bogatom umjetničkom izričaju Tijardović je bio i slikar šarene palete, ilustrator naslovnica notnih izdanja kakvih se ne bi posramili ni veliki likovnjaci, o čemu je povjesničar umjetnosti Duško Kečkemet napisao knjigu Nepoznati Tijardović (Naklada Bošković, 2012.). Ali, za razliku od Kečkemetova šarenog izdanja, gotovo u potpunosti crno-bijeli memoari dizajnerski su vrlo nemaštovito oblikovani, što se donekle može opravdati ograničenim sredstvima.

Ivo Tijardović bio je i slikar šarene palete, ilustrator naslovnica notnih izdanja kakvih se ne bi posramili ni veliki likovnjaci, o čemu je Duško Kečkemet napisao knjigu Nepoznati Tijardović

Ipak, za naslovnicu memoara, koja više nalikuje Tijardovićevoj osmrtnici nego nečemu što bi trebalo privući čitateljstvo, teško bismo mogli smisliti opravdanje.

Kako ne treba suditi knjigu po koricama, očekujemo da će Memoari slavnog Splićanina naći svoju publiku, da će oživjeti uspomenu na veliku glazbenu ličnost i zainteresirati istraživače da se detaljnije posvete Tijardoviću (što je neophodno za stvaranje potpune slike o skladatelju) te da će u konačnici inspirirati nove Tijardoviće da ulože trud u pisanje memoara koje će objaviti neki novi izdavači. Do tada možemo uživati u ljetu na izmaku i u najnovijem glazbeno-memoarskom izdanju koje započinje riječima:

„U samim zidinama Dioklecijanove palače, u gornjem istočnom dijelu bio je naš stan, gdje sam se i rodio 18. rujna 1895.“