Jeboton ansambl - Kanalizacija emocija

Nora Kostelnik Pogačnik

Kanalizacija emocija drugi je studijski album JeboTon ansambla

JeboTon ansambl, jedan od prvih sastava istoimenog kolektiva, izbacio je Kanalizaciju emocija, svoj drugi studijski album, koji je zapravo razglednica njihovog dosadašnjeg djelovanja i hommage svim bendovima koji jesu ili nisu trenutno aktivni, ali imaju poveznicu sa sadašnjim članovima kolektiva

JeboTon Ansambl obradio je pjesme izvođača iz svoga kolektiva

Na drugom albumu JeboTon ansambla nalazi 13 pjesama, od kojih je samo kraj albuma – s pjesmama “Ivan Duspara“ i nastavkom “Bus u 2“ – baš njihov, dok se kroz ostatak albuma mogu čuti obrade bendova Porto Morto, Lobotomija, Spremište, Prazna lepinja, IDEM, Hren i Antidepresiv, odnosno pjesama svih onih bendova koji su (bili) dio njihove JeboTon priče. Sve su te pjesme sada dobile posve nove aranžmane i prizvuk, a novi album JeboTon ansambl planira predstaviti predstaviti 12. prosinca u Boogaloou.

U procesu nastanka drugog albuma (trećeg, ako uz Širi ljubav ili šuti iz 2018. uračunamo i live izdanje Ljubav je u KSET-u snimljeno na promociji albuma 2020.), članovi JeboTon ansambla postali su puno više od skupine mladih koji u velikom glazbenom sastavu sviraju ispred Benettona na Cvjetnom trgu. Toga su, očito, i sami svjesni, što otkriva i najava albuma u kojoj ističu kako su presretni „što na svjetlo dana izlazi drugi studijski album Kanalizacija emocija. Tijekom snimanja ovog albuma postali smo mame i tate, dizali kredite, slupavali aute i sve ostalo što se, eto, događa oko tridesete godine. Ove su pjesme cijelo to vrijeme živjele u našim srcima i vraćale nam duh onoga što je JeboTon ansambl bio od početka – skupina dobrih frendova povezanih kroz muziku i ulicu“, pojasnili su članovi JeboTon ansambla te poentirali: „Ansambl roka dalje i nikad stati neće!“

Ono što također ne staje su pjesme na Kanalizaciji emocija, koje idu atacca, jedna za drugom bez pauze, i tako stvaraju cjelinu od nekih 35 minuta koja ostavlja dojam da pjesme najveći efekt postižu upravo tada, u kontekstu slušanja albuma u cjelini. U prilog tome ide i vješto odabran redoslijed pjesama, koji nas polako uvodi (i izvodi) iz priče. Stoga ne čudi kako su kao prvu odlučili staviti “Dobro jutro“, pjesmu benda Lobotomija u kojem je svirao i stalni član kolektiva Antun Aleksa. Već od prve pjesme vidljiv je JeboTonov prepoznatljivi stilski pečat – kako u tekstualnom, tako i u glazbenom smislu. Pjesme su to koje podsjećaju na male skice iz svakodnevnog života zagrebačkih milenijalaca i ranih Gen Z-jevaca, s tekstovima koji imaju neki autoironijski odmak od svakodnevnih egzistencijalnih bedova koje često opjevavaju. Dobar primjer takvog mindseta u tekstovima stihovi su pjesme “Bananana“: „S malim suncobranom spremam se za oluju/ Svi se vrte u krug, a ja stojim na mjestu.“ No, na kraju ipak pronalaze razlog za „sreću u malim stvarima“, što spominju upravo i u početnoj pjesmi. Dakle, „širi ljubav ili šuti“ – u praksi.

Što se glazbene strukture tiče, način sviranja je od početka albuma vrlo energičan i uz brojna igranja i promjene u tempu i mjeri, što se događa u većini pjesama. Jedina pjesma sporijeg tempa, kao svojevrsna parodija balade, je “Mama“. Vrlo je nezahvalna pozicija sporije pjesme u kontekstu cijelog albuma jer će jednostavno, uz brojne poletne i energične na albumu, ostati najmanje zapažena i catchy u njihovom stilu.

Sam instrumentalni sastav zaista je velik pa se u njemu mogu čuti od instrumenata uobičajenih za neki pop-rock sastav (gitare, bas, bubanj), preko gudača (violina, viola), brass sekcije (truba, trombon, saksofon) i udaraljki (bongosi, kajon bubanj, snare, cabasa) koji se često ističu u aranžmanima, sve do instrumenata kao što su ukulele, mandolina ili melodika, koji u određenim trenucima imaju istaknutu aranžmansku ulogu. Nadalje, žanrovska ograničenost JeboTon ansamblu svakako je strani pojam, jer se u njihovim aranžmanima može čuti pravi žanrovski čušpajz, s utjecajima etna, world musica, reggaea, countryja, pa i rock obrasca u unplugged varijanti. Ipak, njihova posebnost na domaćoj glazbenoj sceni, osim u širokom spektru glazbenih utjecaja i žanrova, definitivno je i sam izvođački sastav u kojem je frontman zapravo mješoviti zbor svih članova ansambla koji većinski pjeva unisono, uz mjestimična višeglasja koja su na zvuku albuma napokon došla do izražaja, dok su se na live nastupima često činila spontana, improvizirana i nedefinirana. Takva višeglasja moćno su i puno zazvučala kontrastima glasovnih boja u Porto Morto valceru “Ručak“, koji je po ugođaju i aranžmanima ove obrade kao stvoren za kazalište. Cijela pjesma vozi bez stajanja, kako ide i cijeli album, a aranžmani su na mikrorazini složeni, što se najbolje čuje u sitnim isplivavanjima dionica brass sekcije i udaraljki.

JeboTon

Spomenuta spontanost svakako je jedna od prvih asocijacija na ovaj ansambl i uvijek sam se pitala kako ta spontanostostaviti u strukturi studijskog albuma, koja sama po sebi s tom riječi tvori oksimoron. Ipak, JeboTon uspijeva stvoriti upravo „strukturirana spontanost“ koji, osim samim poletnim karakterom pjesama, ostvaruju i off the record komentarima, šalama i povicima usred pjesama, koje redovito ostavljaju inkorporirane u snimljeni album. Tako, primjerice, “Puž“ počinje vrlo naturalistički, kašljanjem, gušenjem i kaotičnim dijalogom („Otvori, ‘ko si ti?“) koji bi se dobro uklopio u teatar apsurda. Takav joj je i tekst, od samo jednog stiha „Ja sam puž, ja sam mali jebeni puž“. Dijalog se nastavlja u glazbenom smislu kao izmjena muških i ženskih glasova s dionicom trombona, a kontrastno početku pjesme, završavaju u skladnom višeglasju. U pjesmi “17“ pak ostavljaju dio u kojem su nešto krivo odsvirali pa se skupa tome smiju i govore kako trebaju nastaviti dalje. Takvi prekidi pjesama mogu ispasti simpatični samo ako se koriste dozirano, što je JeboTon – srećom – i napravio.

Za razliku od višeglasja kojem je format albuma pomogao da se istakne, problem nerazumijevanja teksta ponekad se pojavljuje u tom moru glasova, pa nam tako – kao i na live nastupima – ostaje jedan prljaviji sloj zvuka koji podsjeća na njihove novovalne prethodnike. To se, primjerice, dogodilo pri kraju pjesme “Bananana“. Osim te nesavršenosti, u pjesmi pažnju privlače i kontrastne boje visokog registra violine i niskog registra trombona i basa, kao i konstantni reggae ritam.

Kada je riječ o obradama pjesama, JeboTon ansambl ide u dva smjera. Jedan od njih je da, osim promjene u sastavu instrumenata, pjesme ostaju dosta slične originalu. Takav su, primjerice, obrade IDEM-ovih pjesama “ŠtetaŠtetaŠteta“ i “Nikad ne ne idem van“, koje su često upravo u obradi Ansambla sastavni dio IDEM gigova, pogotovo dok nije izbacio drugi album. U njima su i malo ubrzali tempo u odnosu na originalne verzije. Rijetko što može biti poletnije od samog IDEM-a, ali ovim obradama to su, izgleda, uspjeli postići, iako bi puno zanimljivije bilo čuti potpuni odmak od stila originalnih verzija pjesama. Drugi su slučaj obrade “Kuća“ Porta Morta (jedna od par najuspjelijih na cijelom albumu!) i “Ljeto 2009“ benda Antidepresiv, u kojima se odlučuju na aranžmane s utjecajima etna. U “Kući“ su to izvrsno postigli odabirom instrumenata (gudači, mandolina), ritmovima te promjenom tempa u dva kontrastna dijela pjesme. Zanimljivo je čuti ispreplitanje utjecaja svih bendova JeboTon kolektiva u jednoj pjesmi, kao što se u ovoj neizostavno čuje Balkalar, dok se u “Ljetu 2009“ uz njihov ponovni etno prizvuk na instrumentalima s gudačima te višeglasjima s kontrastima muških i ženskih glasova, čuju i IDEM pa čak i Porto Morto.

Uz “Kuću“, aranžmanski najsloženija i najuspjelija pjesma zasigurno je “Dima i vinčuge“, u originalu pjesma benda Spremište. U ovoj je pjesmi možda najprisutniji utjecaj tzv. world musica, koji vuče korijene u arapskoj i španjolskoj tradiciji (frigijska ljestvica u prvom dijelu pjesme i interval povećane sekunde) koji prati mistični prizvuk dionice basa te balkanskim plesnim ritmovima u drugom dijelu pjesme. Aktivistički naboj, što ga donosi sam tekst pjesme, pojačan je unisonim zborskim pjevanjem, kojim kao da izriču aktivističke parole, dok su krajevi fraza često u spretno sastavljenom, nepretencioznom višeglasju. Postupno ubrzavanje na kraju dovodi do naglog prekida gongom, čijim odzvanjanjem i završava pjesma. Ukratko, aranžmani na albumu bolji su što više Ansambl improvizira s glazbenim utjecajima. I ne, ti njihovi aranžmani nisu kompleksni i ne pokazuju neku veliku sviračku virtuoznost, ali upravo time stvaraju autentičnost i prepoznatljiv stilski izričaj sastava.

Vožnju Kanalizacijom emocija završavamo jedinim ne-coverom, “Ivan Duspara“, još jednom skicom iz života tulumarenja i pijanstava, koja na live izdanju nije imala žustrinu i jačinu kao na albumu. Stih „Možda stignem i ja na busnu u 2“ sukus je JeboTonove poetike, pozitiva i mala nada s ironijskim odmakom koju nam cijelo vrijeme u pjesmama serviraju. I zaista smo stigli na “Bus u 2“, završni bluesy outro koji nam dokazuje da se ta mala nada ipak ostvarila te nas odvozi daleko od cijelog glazbenog materijala.

Kanalizacijom emocija, drugim albumom ovog mnogoljudnog sastava, JeboTon ansambl uspio je sačuvati ono čime su obilježeni od samih početaka djelovanja – spontanost, improvizaciju, energičnu poletnost i neuokvirenost u bilo kojem smislu – što nije lako zadržati u trenutku kada si sve dalje od svojih glazbenih početaka. Upravo zbog toga lakše su oprostive i poneke tehničke nesavršenosti, jer bi bez njih bili sve ono suprotno. Iako sam uvijek mišljenja kako s coverima treba biti oprezan, različitim pristupima obradi originalnih pjesama, Ansambl postiže stilsku raznolikost i ne ulazi u sfere monotonog i istog. No, sve su to dijelom i njihove pjesme pa bi to više bila autocitatnost od samih obrada. Ovakvom razglednicom svog dosadašnjeg djelovanja, JeboTon kao da je zaokružio jedan dio svoje glazbene priče, stoga se nameću razmišljanja – u kojem će smjeru i na koji način nastaviti i ostati autentična figura naše glazbene scene, što u ovom trenutku zasigurno jesu?