Lela Kaplowitz - Moj svijet

Zlatko Gall

Lela Kaplowitz

Projekt je nastao uz pomoć vrhunskih instrumentalista i prave glazbene reprezentacije

Autorski album Lele Kaplowitz Moj svijet respektabilno je špartanje žanrovskim teritorijima na globusu jazza: bossa novom, jazzy bluesom, baladama na tragu „velike američke“ jazzom inficirane pjesmarice i domaće šlageristike ranih šezdesetih… Zašto? Zato jer Lela to zna i može! A bogme i ima s kim. Jer u projekt su uključeni i njen suprug Joe – sveprisutni klavijaturist, aranžer i producent albuma – te prava glazbena reprezentacija: gitarist Elvis Penava, bubnjar Janko Novoselić, saksofonist Mario Bočić te kontrabasist Zvonimir Šestak, redom stari Lelini suradnici i glazbeni istomišljenici.

Album otvara njegov najavni singl „Mjesto gdje počinje inspiracija“ (tekst je djelo Mirne Gott kao jedina autorska gošća na projektu) kao jazzy tema koja bi mogla biti i štogod od jazzom okađene produkcije Tin Pan Alleyja iz polovine prošlog stoljeća s upečatljivim Lelinim swingerskim „scattom“. Uz preplete Penavine gitare i Joeovog klavira. Uzgred rečeno skladba je i svojevrsni hommage negdašnjem domaćem „festivalskom“ šlageru. Takva je i snena balada „Moj svijet“ koja je svojevrsni početak crvene niti izrazito introspektivnih tekstova koja se provlači kroz cijeli album. S glazbeno/stilskim predlošcima koji su usuglašeni s tekstom i njegovim temeljnim porukama. I ovdje s Penavinim prepoznatljivim sitnovezom u „alternaciji“ s klavirom.

U „Makni se sebi s puta“ uvodi saksofon – kao „lead“ u cijelom broju – dok tema ima nešto i od žovijalnosti jumpin’ jivea. Posve različitog ugođaja od lirske „Idile“ koja se lijeno valja kao stilizirana bossa nova prateći idilične otočne slike uz koje sjajno paše i mediteranom nadahnuta Penavima gitara i Kaplowitzev klavir.

„Ritam“ – sukladno naslovu skladbe – ubrzava neodoljivo podsjećajući na skladbe sa Zagrebačkog ili Opatijskog festivala (tipa „Autobus Calypso“) iz zlatnog doba domaćeg šlagera i „zabavne glazbe“ dok je ona doista bila zabavna. U zavodljivoj „latino“ stilizaciji „Zaslužujem“ – kakvu ne bi bilo teško zamisliti u izvedbi Gabi Novak prije šezdesetak godina – s lijenim grooveom i Bočićevim saksofonom, u sjajnim dvoglasima se Leli pridužila Željka Veverec.

Neočekivani „Zvuk“ dolazi kao „something completely different“. Kao sfumatozan broj nadahnut možda i new ageom Olivera Shantija i srodnika koji su posezali za indijanskim napjevima i folklorom Anda. „Glavni lik usporene priče“ je kolaboracija s Dragom Diklićem koja dodatno osnažuje dojam osebujnog hommagea zlatnim godinama domaće šlageristike iz vremena „Samo jednom se ljubi“ i sentiša s plesnjaka u setu „dame biraju“. „Hvala“ ponovo ubrzava, a „Let“ vodi u prostor velikih jazzy balada usporenih do metabolizma gmaza u frižideru, uz preplete saksofona i klavira uz nježni bubanj sviran „metlicama“. Zaključna „Svejedno je“ je pak „ispovjedni“ osobni moto cijeloga albuma realiziran kao narativ iznad „suhog“ gospel/bluesy klavira.

Album nabijen emocijama kao „ispovjedni“ osobno emocionalni projekt i nije mogao završiti na bolji način.