Linus Roth & Petrit Çeku - Vivaldi: The 4 Seasons

Zagriženome poborniku povijesno obaviještenog izvođenja barokne glazbe već će se na samu ideju obrade Vivaldijevih Četiriju godišnjih doba za violinu i gitaru dići kosa na glavi, poglavito, ali ne i isključivo kad je izvode glazbenici koji za barok nisu usko specijalizirani. To što Vivaldija vole svirati i violinisti, kojima ugodno leži pod prstima, a zvuči tehnički zahtjevnije nego što uistinu jest, kao i gitaristi, koji su pod svoje uzeli njegove koncerte za mandolinu, pritom nije olakotna nego otegotna okolnost.

S druge strane, manje zagrižen i više upućen pobornik primijetit će da se povijesno obaviješteno može svirati i na modernim instrumentima te da se Četiri godišnja doba za najzačudnije kombinacije glazbala obrađivalo već i u skladateljevo doba – spomenimo samo Zabavna godišnja doba Nicolasa Chédevillea, u kojima uz basso continuo glazbuju violina, flauta, ali i musette, francuski instrument iz obitelji gajdi.

Manje zagrižen i više upućen pobornik primijetit će da se povijesno obaviješteno može svirati i na modernim instrumentima te da se Četiri godišnja doba za najzačudnije kombinacije glazbala obrađivalo već i u skladateljevo doba

I premda Vivaldijev slog jest primarno gudačko-koncertantni, obradu ne previše različitu od one koju je priredio Petrit Çeku nije nemoguće zamisliti i u 18. stoljeću – doduše, ne iz pera talijanskih mandolinista ili španjolskih gitarista, nego iz kajdanke njemačkih ili francuskih lutnjista. U krajnjoj liniji, Vivaldi je njegovao bliske odnose s drezdenskim dvorskim orkestrom i Sylvius Leopold Weiss sigurno bi se uspio snaći u prebacivanju Vivaldijeva gudačkog sloga u zvuk svojeg instrumenta.

No, vratimo se u svoje doba i njegova čitanja Godišnjih doba. Kao što je već spomenuto, njih se i dandanas obrađuje, što su već u nekoliko navrata činili i hrvatski glazbenici – prisjetimo se ovdje prilično lucidne obrade Antuna Tomislava Šabana za dva klavira ili stilski upitne, ali funkcionalne obrade Luke Šulića za violončelo i gudače.

U slučaju obrade Petrita Çekua, inicijalni impuls došao je iz nesporazuma; kako piše njegov suradnik, violinist Linus Roth u svojem komentaru uz CD (koji uz puno velikih riječi kazuje, zapravo, malo ili ništa), on je poželio svirati Četiri godišnja doba na festivalu koji si je mogao priuštiti samo male komorne sastave. (Očito uistinu male, jer je za Vivaldijevu partituru u izvornom obliku dovoljno samo šestero glazbenika.) Pa je onda predložio Çekuu da priredi obradu, na što je ovaj (mudar čovjek) isprva rekao da je to nemoguće. Ipak, dao se nagovoriti, ne odoljevši izazovu da obradi nešto što je nemoguće obraditi. I nije mu prvi put, kao što mu nije prvi put niti da je u tome uspio – još se pamte njegovi sjajni prijenosi Beethovenova klavirskog sloga u zvuk gitarskog trija.

Petrit Çeku nije odolio izazovu da obradi nešto što je nemoguće obraditi – i nije mu prvi put, kao što mu nije prvi put niti da je u tome uspio

I tako smo, protivno očekivanju na početku apostofiranog ne nužno samo hipotetičkog pobornika povijesne obaviještenosti, dobili odličnu obradu Vivaldijeva omiljenog ciklusa violinskih koncerata.

Linus Roth pritom će u svojem tekstu ponosno istaknuti da je Çekuova obrada dostupna svima, putem web stranice, moderno navedene ne samo slovima, nego i QR kodom. (Cijena? Sitnica!) I dobro je da je tako, jer ćemo zahvaljujući tome možda u budućnosti dobiti izvedbu te obrade koja će slušatelja potaknuti i na višekratno slušanje. Ona koju su (za Evil Penguin Records) snimili Roth i Çeku to nije.

Problem pritom nije u gitaristu, koji je vješto interpretirao i tehnički najzahtjevnija mjesta, poput avijarija u prvom stavku Proljeća. Çeku je glazbenik koji je svjestan toga da svira moderni instrument i koristi sve njegove mogućnosti, ne negirajući, međutim, stilske datosti predloška – uz jednu krucijalnu iznimku. Naime, u srži je Vivaldijeve partiture koncertantnost, u kojoj izvorni gudački ansambl nije pratnja, nego ravnopravan parter koji se nadmeće sa solistom; Çeku se, nažalost, posve podredio Rothu, zadovoljivši se uglavnom pratećom ulogom, što ne proizlazi ni iz predloška, pa čak ni obrade. (U Çekuovu obranu, dio odgovornosti možda je i u snimateljima, koji su Rothovu violinu stavili u prvi plan.)

U srži je Vivaldijeve partiture koncertantnost, u kojoj izvorni gudački ansambl nije pratnja, nego ravnopravan parter koji se nadmeće sa solistom

A Linus Roth je ovdje – posve različito od onoga kako pristupa novijoj literaturi – jednostavno bezizražajan. Začudan spoj uglavnom stilski korektne ornamentacije i ponegdje stilski posve nekorektnog fraziranja, kojemu treba pridodati i bojažljivu svirku koja podsjeća na pijaniste koji hodaju po jajima kad sviraju Bacha ili Mozarta, rezultira posvemašnjom monotonijom. Pučka veselja trećeg stavka Proljeća i prvog stavka Jeseni ili pak lovački zvuci završnice potonjeg koncerta ostali su na razini preuglađene stilizacije, kakva je možda i bila (donekle) prihvatljiva u doba kad se Roth još nije ni rodio, ali danas ne prolazi ni kod obaviještenih ni kod neobaviještenih violinista. Čak je i središnji stavak Ljeta ostao nedorečen, ostavljajući dojam nečeg što manje podsjeća na oluju, a više na školski odrađenu etidu.

Moglo bi se pomisliti da će više sreće biti s Vivaldiju pridodanim Corellijem, to jest njegovom čuvenom sonatom La folia. Riječ je, naime, o skladbi koju i nije trebalo obrađivati, nego samo na gitari realizirati basso continuo. No, problem je ostao isti – Çeku se povukao u drugi plan, ostavljajući u prvom violinista kod kojega nema ni tračka naslovnog ludila, kao što nema traga ni nadmetanju između sopranske i basovske dionice, a koje je jasno upisano u Corellijevu partituru. Zapisao je Linus Roth da su on i Çeku u svojim živim izvedbama „svaki put osjetili kako se razmata dubina i bogatstvo glazbe“. No njezina je srž, sudeći barem po ovom diskografskom izdanju, ostala – nerazmotana.