Kako se sprijateljiti s tremom?
Lucija Stanojević: Čudnovata dama Trema
Imaš tremu? Uvijek.
Zašto je uvijek uvijek dobar/zdrav odgovor na ovo pitanje, ispričala nam je Lucija Stanojević u stihovima, u novoj slikovnici u izdanju izdavačke kuće Mozaik. Namijenjena mlađem uzrastu djece, uz čudnovate, raskošne, detaljne i pametne ilustracije Katarine Matković, Čudnovata dama Trema priča je u kojoj je fokus na odnosu djevojčice Like s osjećajem prisutnim u njezinom malom glazbeničkom životu – tremom.
I to zaista jest osjećaj (a ne pojava, bolest, nepogoda ili poremećaj), onaj koji smo svi kad-tad iskusili, s kojim smo se naučili nositi ili nismo – bilo da smo glazbenici, kao junakinja ove priče, ili bilo tko drugi tko osjeća tu izrazitu nelagodu pri javnom nastupu bilo koje vrste.
Dama Trema – prešućena tema
Priča počinje tako da djevojčica Lika na jednom od svojih violinističkih nastupa doživi strašan osjećaj, na koji ju nitko nije pripremio. Otada ju on ne prestaje pratiti, koliko god se ona trudila, i onemogućava joj da sa zadovoljstvom radi ono što voli – svira i nastupa. Što se sve događa dalje s Likom, koja postaje velika „tremarošica“, autorica djeci predočuje uz vrlo jasnu liniju događaja, bez neke apstraktnosti – kad imaš tremu, klecaju ti koljena, srce ubrzano kuca, vid ti se magli, znojiš se i nisi sav svoj. I što onda učiniti, na koji se način Lika s time nosi?
Drhtuljica, Lupkalica, Ometalica, Zlica…
Likina Trema imala je stotinu lica.
Mnogi su se stručnjaci bavili ovom temom, mnogo je i znanstvenih radova na tu temu nastalo, mnogo je tečajeva ili „škola“ koje sa svojim polaznicima rade na tom… problemu. Postoje i struje koje tvrde da ima načina da se riješite treme zauvijek. No, autorica ove slikovnice itekako iskustveno (naime, ona je violinistica) zna što se događa kada je trema potpuno odsutna i tu je neki, nazovimo ga, vrhunac ove priče.
Svirala je bez greške od početka do kraja,
ali nedostajalo je umjetničkog sjaja.
Klasični how to iz dječjih knjiga ovaj put se odnosi na ključni obrat – ne treba Tremu otjerati, nego se s njom – sprijateljiti. Dapače, Lika se u priči s Tremom dogovara da može biti prisutna na nastupima, ali da smanji malo snagu… i one postaju partnerice. Trema se iz goleme pretvara u sićušnu damu, negativna trema postaje pozitivna, ona koja je svakako potrebna.
View this post on Instagram
Važnost upoznavanja s nelagodnim i negativnim osjećajima, osvještavanje da su oni tu i da je sasvim u redu doživjeti ih, od presudne je važnosti u ranijoj razvojnoj dobi – ono doprinosi cjelovitijoj izgradnji karaktera i samosvijesti, priprema male ljude na velike živote i sprečava neugodna iznenađenja u nekoj odraslijoj dobi. U dječjim se knjigama sve češće mogu pronaći upravo takve teme – neprihvaćenost u društvu, rastanak roditelja, osjećaj nejednakosti, nepravde i slično. No, trema nije česta tema u ranoj dječjoj dobi, dapače, gotovo da uopće nije prisutna u slikovnicama, a koliko vidim – ni poslije, u školi.
Zov na ponovno čitanje
Stoga, Čudnovata dama Trema napokon unosi ovu problematiku u svijet malenih i više je nego korisna; ne samo za male glazbenike, koji su na prvoj liniji izloženi tom čudovištu, a ne dami, ako mene pitate (nije bilo ovakvih slikovnica kad sam ja bila u ranoj razvojnoj fazi). Osim toga, zove na ponovljena čitanja, a to nije baš slučaj sa svim slikovnicama.
Stihovi su rimovani i to je bila dobra odluka, fabula ovdje upravo zbog stihova postaje atraktivna, a lakoća kojom rime teku bez digresija zadržavaju pažnju malih slušatelja i čitatelja. Priča je „ispjevana“ jasno i logično, ali ne i predvidljivo. Jedini možebitni nelogičan trenutak je onaj u kojem odjednom Lika ode sama na pozornicu, bez Treme, a zapravo se ne kaže kako se to dogodilo – kao neki preskok u narativu? No, u autoričinom slijedu uz ilustracijsku snažnu pratnju, s očitim uredničkim kompasom, vidljivo je iskustvo postupne gradnje priče za djecu, strpljivost iznošenja detalja i uho za melodiju jezika.
